Zadnje Frljićeve riječi

Koje su ti zadnje riječi u životu? – pitanje je, polu-šaljivo, s jednim makabralnim prizvukom, a koje glumac upućuje glumcu kad se prekine dijalog na sceni, naprimjer s razloga redateljske intervencije, pa je u neprilici kojom mu je replikom uskočiti.

 

Zadnje riječi, naravno, mogu biti i neka oporuka, pače ultimatum. Tako je dvojac Blažević/Frljić mojoj malenkosti u Novom listu uputio nešto neljubaznih riječi koje da su zadnje.

 

Ali ništa od toga. Ta dvojica sad doista iskaču iz paštete vrlo raznih proizvođača. Saul Bellow jednom je napisao: “Pogledaj u naše novine ako se usuđuješ!”

 

Kao zasad zadnja riječ, da se vidi kako nema nikakva poštede, na Dan štednje, 31. listopada, u Jutarnjem je izašao gromoglasan intervju, s mojim imenom u naslovu, dakako, a po uzancama epehaovih glodura. Nije prvi put, to s imenom, iako je zadnja riječ.

 

Pa ću ja sada na Frljićeve zadnje riječi iz tog intervjua dati svoje replike. Frljić me je naravno sjajno odstrijelio, pitanje je, doduše, jesam li ja pravi protivnik. Čak  ne znam ni to statiram li u pravom komadu i jesu li moje replike odgovarajuće. Jerbo, dakako, fiksiranog teksta ne ima, a s fabulom, lako ćemo, to je ad libitum.

 

Dakle na novinarsko pitanje kako zdravlje, koja je temperatura vani, i što se radi,

 

FRLJIĆ je otpovrnuo:

 

Riječ je o autorskom projektu koji kolega Marin Blažević i ja radimo zajedno.

Koje su ti zadnje riječi u životu? – pitanje je, polu-šaljivo, s jednim makabralnim prizvukom, a koje glumac upućuje glumcu kad se prekine dijalog na sceni, naprimjer s razloga redateljske intervencije, pa je u neprilici kojom mu je replikom uskočiti. Zadnje riječi, naravno, mogu biti i neka oporuka, pače ultimatum. Tako je dvojac Blažević/Frljić mojoj malenkosti u Novom listu uputio nešto neljubaznih riječi koje da su zadnje

 

Dakle, ne postoji unaprijed zadan tekst niti fabularna organizacija scenske građe.

 

ŠNAJDER: Izvrsno i veoma inovativno. U HNK Ivan pl. Zajc, od 18. do 31. listopada, izuzmu li se četiri dana, u sve je ostale dane na repertoaru bio izvoran autorski projekt, za koji sigurno ne postoji unaprijed zadani tekst niti bilo kakva organizacija scenske građe. Postoji jedino naslov – a toga se treba sjetiti – koji glasi NIŠTA. Komad se zove NIŠTA, i dakako, napisao ga je NITKO.

 

FRLJIĆ: Ovdje bih citirao jednog starog Šnajderova suborca koji kaže: ”Danas je ‘hrvatsko glumište’ realitet bez profila. Premda među njegovim institucijama, poluinstitucijama i akcijama – ni po načinu rada, ni po repertoarnoj usmjerenosti – nema odlučnih razlika, nema niti jedinstva. Gledajući, dakle, njegov sadržaj, to žalosno ‘ni ovo, ni ono’, gotovo je ništa.”

 

ŠNAJDER: Zašto ovo – gotovo? Ako u dva tjedna sezone “Zajca” koji bi imao biti u punom pogonu, deset dana igra NIŠTA od NIKOGA, onda je to NIŠTA naprosto.

 

Možda je na djelu ona Nietzscheova: “Radije ću htjeti ništa nego ništa ne htjeti”?

 

Na pitanje novinara: Ima li u predstavi dijelova “Hrvatskog Fausta”, za što je Šnajder najavio da će vas tužiti? FRLJIĆ odgovara: Gospodin Šnajder može mirno spavati.

 

ŠNAJDER: Hvala na pitanju, mirno spavam. Budući da sam u dubokoj penziji, a to se slovenski kaže upokojec, spavam kao svaki spokojnik. Pogotovo otkako sam čuo da…

 

FRLJIĆ: Nijedan dio ‘Hrvatskog Fausta’ se ne koristi. Čak sam i glumcima najstrože zabranio da čitaju navedeni komad kako bi nevinost Šnajderova autorstva ostala neokrznuta.

 

ŠNAJDER: Moja nevinost svakako je zahvalna na ovoj viteškoj gesti. Jako je dobro zabranjivati ono s čime se ne može izaći na kraj. To čine sve države i njihovi cenzori, uvijek i svuda. Frljićevi glumci imaju sada poštovati jedan TABOO, što ih svakako unapređuje u jednu malu vjersku zajednicu. Javiti se za financijsku potporu!

 

Oliver Frljić prvi je čovjek koji je zabranio čak i čitanje nekog mog komada. Doduše, država za to nije imala potrebe – uvijek je naime u teatrima čučao neki gazda, kakav je naprimjer onaj kojega Frljić tako prilježno škaklja iza uha u Kerempuhu. Tako da neka posebna zabrana i nije bila potrebna jer su svugdje bili raspoređeni pametni nitkovi i sluge.

Oliver Frljić prvi je čovjek koji je zabranio čak i čitanje nekog mog komada. Doduše, država za to nije imala potrebe – uvijek je naime u teatrima čučao neki gazda, kakav je naprimjer onaj kojega Frljić tako prilježno škaklja iza uha u Kerempuhu. Tako da neka posebna zabrana i nije bila potrebna jer su svugdje bili raspoređeni pametni nitkovi i sluge

 

FRLJIĆ: Ali bih htio reći par stvari o onom dijelu kazališne javnosti koji se ovih dana jako uznemirio zbog nepostavljanja ove drame. Gdje su bili proteklih 20 godina? Ne sjećam se da je netko javno kritizirao službenu hrvatsku kulturnu politiku koja je u devedesetima izgnala Šnajdera, a onda ga vratila u širokom luku zaobilazeći njegovo kapitalno djelo.

 

ŠNAJDER: Iako mi se zbog aktualnih Frljićevih marifetluka stvari čine prilično crne, tako crne kako taj genije tvrdi one ipak nisu. U proteklih 20 godina uvijek se našlo ljudi kojima se moja ekskluzija nije dopadala. Bilo je među njima i vrlo upornih i hrabrih. Pitanje odsustva “Hrvatskog Fausta” postavljalo se uvijek iznova. U bolja vremena postojalo je u Zagrebu nekoliko glumačkih podjela – sve mladi ljudi – koji su itekako čekali svoju priliku i nisu si dali soliti. Među kritičarima jako je uporna bila Nataša Govedić.

 

Ista ona kritičarka, daleko najobrazovanija među onima koji se danas zalijeću u kazalište, a koja je istodobno suodgovorna za proizvodnju “fenomena Frljić”. Naravno, i jedan Visković, koji je uredio moja odabrana nedjela kod Prometeja, pa ih je uvelike čitao. Ili Gašparović, “moj stari suborac”, uza sve naše “političke” razlike uvjetovane valjda ponajprije različitim “obiteljskim romanima”, a koje nas nisu uspjele razdvojiti…

 

O novijoj agitaciji Snježane Banović da i ne govorim. Ona je napisala najvažniju publicističku knjigu zadnjeg desetljeća u Hrvatskoj u kontekstu “hrvatskog glumišta”. Njezin ogromni rešerš, naravno neuporedivo je obimniji od ovog trenutnog vršljanja po Wikipediji od strane autorskoga dvojca Frljić/Blažević. Ta knjiga – “Država i njezino kazalište” – važna je potvrda moje drame.

 

FRLJIĆ: Neki od onih koji danas liju krokodilske suze nad Šnajderovom sudbinom su još prije deset godina vodili centralnu nacionalnu kuću i mogli su već tada pokušati postaviti ‘Hrvatskog Fausta’.

 

ŠNAJDER: Mogli su, pa nisu, baš kao i Oliver Frljić. Ali Frljić i opet iskrivljuje cijelu perspektivu: Pretpostavljam da aludira na Mladena Tarbuka, intendanta i Snježanu Banović, tadašnju direktoricu Drame, u doba kad je Drama još smjela imati ravnateljicu, a koje je sada prošlost.

 

Tarbuk je u nastupnom intervjuu najavio “Hrvatskog Fausta”; onda su njih dvoje stavili na repertoar “Nevjestu od vjetra”, dramu o nesretnoj Gemmi Boić koja je početkom prošlog stoljeća pobjegla iz tog teatra glavom bez obzira, baš kao 1942. grupa glumaca što se odlučila za šumu. I to je bila naša zajednička odluka: praizvedba nove hrvatske drame, potom ”Hrvatski Faust“. No onda  je ta uprava skinuta prije kraja mandata ne stigavši postaviti mog ”Fausta“.

Zašto oni to čine? Dio razloga je u njihovom nevještom, i ispast će, skupom petljanju s prodajom pretplate. No pravi je razlog u tome što Frljić NIKADA NIJE KANIO RADITI MOJ KOMAD. Pa ima li boljega dokaza nakon što je za svoj projekt, koji je otpočetka imao na pameti, uzeo samo njegov naslov?

 

Sasvim uzgred. Genije je prije nekih godinu i pol dobio na, vrlo povlašteno i povjerljivo čitanje, moju novu dram “Svjetlucanje kome”, u kojoj se FABULIRA ponešto o aktualnom hrvatskom fašizmu, onom stadionskom, a koji je mnogo opasniji od svega što Frljiću tako izobilno pada napamet u vezi s “hrvatskim fašizmima”; u drami se isto tako ponešto FABULIRA na temu ugroženosti istospolnih zajednica, a s tim u vezi sigurnije je, misli on, na krov Zajca ovjesiti šarenu kuhinjsku krpu.

 

Naravno, tekst ima tu nesreću što je napisan. Frljić do danas nije se oglasio, a i bolje je.

 

“Svjetlucanje kome” sigurno nije genijalna drama. Dapače, ja imam crno-na-bijelo potvrdu da je to NAJLOŠIJA drama napisana u Hrvatskoj te godine. Za razliku od Frljića, ne proizvodim genijalna djela. Meni je u vezi jedne knjige proze javno atestirano da nisam genije. U tom smislu josve sam izuzetan hrvatski književnik. No eto, već pola stoljeća, pišem što prozu, što drame; one nisu genijalne. Priznajem i ovom prilikom da ne pišem genijalne drame. Ja pišem svoje drame.

 

FRLJIĆ: Uostalom, Šnajderov bi se komad  /HF/ mogao igrati i na nekoj maloj sceni.

 

ŠNAJDER: U ovom Frljićevom odgovoru, koji bi valjda imao biti ciničan, kriju se i neki upravo perverzni elementi. Dakle, Frljić preporučuje da se jedan komad posve barokne retorike skuči na malu scenu, pače najmanju; još bi najbolje bilo da se odigra lutkama kakve su mali gospon Goethe imali u roditeljskoj kući u Frankfurtu dok još nisu bili veliki pa su zadobili teatar u Weimaru.

 

Ovo je rekao čovac koji ima pod sobom golemo zdanje “Zajca”, sumjerljivo Weimaru, ili zagrebačkom HNK-u; ovo je rekao čovac koji kontrolira budžet i radno vrijeme stotina ljudi, među inim i nekoliko desetaka glumaca… Nalazim da je to upravo perverzno.

 

Na pitanje novinara o vajnom biltenu (kojim se HNK proglašava Hrvatskim fašističkim kazalištem) FRLJIĆ će odgovoriti: Kazališnim biltenom želimo progovoriti protiv kolektivnog zaborava i revitalizirati kazalište sjećanja, kazalište koje pamti i postavlja pitanja. Postavljamo pitanje o odgovornosti za izgovoreno u turbulentnom periodu 90-ih godina prošlog stoljeća i nakon toga. Postavljamo pitanja o posljedicama javnog djelovanja naših kolega i nas samih. Što kazalište može, smije i mora učiniti za svoju zajednicu.

 

ŠNAJDER: Ovo, ali, zvuči vrlo lijepo. Da bi reč rekel – ali …

Nikakva sloboda, pa ni autorska, ne znači da je slobodno po volji iskrivljavati činjenice samo zato što se ne uklapaju u poželjnu priču. A ta bi po Frljić/Blaževiću glasila: Tašti autor, koji je u prošlom stoljeću ispisao “kapitalac”, to jest on mu se omakao, ne razumije da je došlo novo vrijeme u kojemu više vremena nema. Ništa od onoga što se ne može smjesta pročitati na Wikipediji na postoji! Kakva drama, kakav pak sad to “organski rast”, kakav Božji pisac, kakav tekst… Autorski projekt, pa to ti je

 

Na pitanje o eventualnoj poveznici “Hrvatskog Fausta” i Budakova “Ognjišta” FRLJIĆ: To pitanje trebate postaviti onima koji su ‘91. rehabilitirali Budaka kao pisca i naglašavali literarnu vrijednost njegova romana.

 

Uostalom, u tom periodu se Budak nije vratio samo na scenu HNK Zagreb, već i kao ime koje je nekoliko hrvatskih gradova ponosno dalo svojim ulicama, zaboravljajući pritom na  koljačke navike države u kojoj je isti ministrovao. Postavite to pitanje gospodinu Sedlaru, koji je 12. travnja 1991. na pozornicu HNK vratio glavnog ideologa ustaškog pokreta, jednog od vodećih ljudi u državi koja je uvela rasne zakone na temelju kojih je u tom istom HNK vršena segregacija Hrvata i nehrvata.

 

ŠNAJDER: Bez sumnje je “u tom istom HNK-u” vršena segregacija po krvnim zrncima. No valja odmah reći da se većina kolektiva HNK-a (tojest HDK-a – Hrvatskog državnog kazališta) oduprla Žankovu svrstavanju ljudi u dvije grupe – o tome postoji skurilno-komična scena upravo u “Hrvatskom Faustu”, koja se temelji na Afrićevoj memoaristici. Ako Frljić tvrdi da je HNK, odnosno HDK fašističko kazalište, što je onda Kerempuh, gdje se protjerivanju srpskog pisca iz njegova imena suprotstavio nije nitko, a najmanje Gazda kod kojega Frljić, na poziv, u pravilnim vremenskim razmacima, uredno inkasira?

 

“Postavljamo si pitanja o javnom djelovanju nas samih!”, tvrdi Frljić.

 

Ma nemoj, gdje i kada?

 

Na pitanje o “razmimoilaženjima” na liniji Frljić – Šnajder, prvi odgovara:

 

O tome je HNK Ivana pl. Zajca u više navrata obavijestio javnost. Gospodin Šnajder je inzistirao na dužem vremenu za postavljanje komada od onog koje je za njega predviđeno i koje je meni, s obzirom na dinamiku rada koju imam, potrebno. Ja apsolutno razumijem i uvažavam poziciju gospodina Šnajdera koji traži vrijeme za ”organski rast”. Zato sam i prihvatio njegovu sumnju koju je izrazio kad je napisao ”Sumnjam, dakle, i ako hoćeš, možemo se ovaj čas dogovoriti da čekamo neko drugo vrijeme”, te cijelu stvar odgodio za neko drugo vrijeme.

 

ŠNAJDER: To je ta ključna neistina koju dvojac tako uporno promulgira; odnosno, to je nešto još opasnije: to je poluistina. Autentičan je naime mail u kojemu ga pozivam na dogovor o kasnijem terminu. Podlo je što momci ne citiraju mail koji je uslijedio a glasi: “Prespavaj, Olivere, daj si vremena i učini posao!” Dakle, za razliku od dogovora s Mladenom Tarbukom i Snježanom Banović (2003.) da se najprije radi praizvedba mog tada novog komada, u ovom slučaju teško da je bilo kakav dogovor bio neki stvarni cilj.

 

Bio sam siguran da će Frljić produljiti vrijeme rada na predstavi iznad onoga što si je odredio za stand-up comedy u Kerempuhu, i to barem do početka liturgijskog ludila u prosincu. No on je jedva dočekao – “dogovor”.

 

O Frljićevu konstantnom izrugivanju moje formule – “organski rast” – neću. Humor, naime, nije jača strana Frljićevih talenata.

Facit je u tome što se odsustvo drame “Hrvatski Faust” produljuje, a možda i betonira. Na tome su u posljednje vrijeme najveći doprinos dali Frljić/Blažević i mnogi će im, makar istiha, to honorirati. To je sigurno pobjeda “hrvatskog fašizma”, ma što to bilo

 

Zašto oni to čine? Dio razloga je u njihovom nevještom, i ispast će, skupom petljanju s prodajom pretplate. No pravi je razlog u tome što Frljić NIKADA NIJE KANIO RADITI MOJ KOMAD. Pa ima li boljega dokaza nakon što je za svoj projekt, koji je otpočetka imao na pameti, uzeo samo njegov naslov?

 

Eto, pokušao sam pohvatati zadnje riječi. Ne znam jesam li barem donekle pogodio prave replike. Teško je naime razgovarati s nekim za koga je sama činjenica postojanja neke drame skoro pa uvreda, a svakako ugroza njegove autorske slobode. U drami naime izmjenjuju se replike, zato glumac moli partnera da mu došapne njegovu “zadnju riječ”. U dramama te su replike često napisane, a u nekima postoji, o užasa!, čak i  fabulatorni tok.

 

Mislim da je gospodin Frljić samo na korak do toga da glumcima zabrani čitanje drama kao takvih. To je njegova sloboda.

 

Ali nikakva sloboda, pa ni autorska, ne znači da je slobodno po volji iskrivljavati činjenice samo zato što se ne uklapaju u poželjnu priču:

A ta bi po Frljić/Blaževiću glasila: Tašti autor, koji je u prošlom stoljeću ispisao “kapitalac”, to jest on mu se omakao, ne razumije da je došlo novo vrijeme u kojemu više vremena nema. Ništa od onoga što se ne može smjesta pročitati na Wikipediji na postoji! Kakva drama, kakav pak sad to “organski rast”, kakav Božji pisac, kakav tekst…

 

Autorski projekt, pa to ti je.

 

A ja pak držim da je i sam Gospod Bog trenutno tako snužden svojim autorskim projektom da si možda, u dubini svojega Bitka (Frljić kao školovani teolog znat će na što mislim), grunta o tome da ga je ipak mogao još malo dorađivati… da si je mogao uzeti koji dan više.

 

Frljić je, što se tiče takvih sumnji, a glede svojih “autorskih projekata” potpuno slobodan.

 

Što je, dakle, facit svih tih marifetluka?

 

Facit je u tome što se odsustvo drame “Hrvatski Faust” produljuje, a možda i betonira. Na tome su u posljednje vrijeme najveći doprinos dali Frljić/Blažević i mnogi će im, makar istiha, to honorirati. To je sigurno pobjeda “hrvatskog fašizma”, ma što to bilo.

    •  In memoriam Mihajlo Arsovski: Ars longa, život kako-tako
    •  Mnogo buke nizašto

> Svi tekstovi ovog autora