Zahvaljujući Šeksu i Turudiću Stepinac ostaje nepoznanica

Izvanraspravno vijeće zagrebačkog Županijskog suda, pod predsjedanjem suca Ivana Turudića (inače predsjednik toga Suda), u cijelosti je u petak 22. srpnja poništilo presudu zagrebačkom nadbiskupu kardinalu Alojziju Stepincu kojega su komunističke vlasti osudile na 16 godina zatvora i prisilnog rada te petogodišnji gubitak političkih i građanskih prava. Nadbiskupov nećak Boris Stepinac, koji je zatražio reviziju presude, zahvalio je hrvatskom pravosuđu na tome što se učinilo.

Odlukom Županijskog suda u Zagrebu (nakon što su se pred sudom složili i nasljednik stranke i državno tužiteljstvo) želi se poručiti, najkraće rečeno, da nadbiskup Stepinac nije imao pravedno suđenje i to u idućem aspektima: prekršeno je načelo zakonitosti, konstatirano je da se sudilo iako je postojala zabrana retroaktivnog djelovanja kaznenog zakona, da je postojala zabrana analogije, da nije bilo zakonski opisano kazneno djelo, da nije ustanovljena krivnja, da Stepinac nije dobio pravo na poštenu obranu, ni pravo na žalbu, pa ni pravo na obrazloženje sudske odluke.

U ovom kratkom osvrtu nemamo mjesta sve ovo obrazložiti, ali ćemo samo navesti jednu nepobitnu činjenicu koja govori o tome da je Stepinac imao nefer suđenje: njegovi odvjetnici imenovani po službenoj dužnosti (ali uz suglasnost crkvenih vlasti) – Ivo Politeo i Natko Katičić – su dobili svega sat vremena da se nađu s klijentom, optuženim Stepincem, kako bi pripremili obranu!

Što ova sudska odluka znači za tu vatikansku komisiju? Ne puno. Komisija će se baviti, nakon uvodnog susreta nedavno održanog u Vatikanu, predratnim Stepincem na već najavljenom susretu u listopadu 2016. u Zagrebu, zatim ratnim Stepincem na planiranim susretima u Novom Sadu, Požegi i Podgorici, te poslijeratnim Stepincem, najmanje spornim, na završnom skupu opet u Vatikanu. Poništenje procesa Stepinca praktično ništa neće promijeniti u razgovorima između predstavnika SPC-a i Katoličke crkve, pa ni u običnoj javnosti

Je li ova odluka Županijskog suda mudra? Kako za koga: Sudac Ivan Turudić (inače simpatizer HDZ-a) i spomenuti Vladimir Šeks (koji se sada opet nalazi u situaciji kada mu treba svaki PR jer je savjetnik novoga šefa HDZ-a Andreja Plenkovića), a on je inicijator i izmjene Zakona o kaznenom pravu iz 2009. kojom je omogućeno da se ti ”politički procesi” iz vremena Jugoslavije ”revidiraju”, sebi nedvojbeno dižu spomenike za života, upisuju se u povijest.

Međutim, zahvaljujući Šeksu i Turudiću Stepinac nam ostaje nepoznanica. A da nam nije poznat ne govorim samo ja, već i nadbiskup Josip Bozanić koji po završetku prve runde razgovora s pravoslavnima u Vatikanu reče da je ”nužno bolje proučiti tko je bio, što je bio i što je radio blaženi Stepinac”.

Inače, nacionalistički mainstream želi izjednačiti Alojzija Stepinca sa cijelom Katoličkom crkvom (dapače, postoji jedna apsolutno, iz temeljne ekleziologije neprihvatljiva sintagma koju kao kršćanski teolog ne mogu prihvatiti, a to je ”Stepinčeva crkva”), pa se Katolička crkva izjednačava s hrvatskim narodom, što je notorno nacionalističko pretjerivanje (nisu ni neki Srbi nevini kada poistovjećuju srpstvo i pravoslavlje, što ne znači da kao teolog niječem ulogu katolištva ili pravoslavlja u oblikovanju identiteta pojedinoga naroda!). Iz toga rakursa, nažalost, treba konstatirati da se pravo i sudstvo zloupotrijebilo kako bi se bildalo ”mišiće nacije”.

Odluka nije mudra iz još nekoliko razloga. ”Od povijesne drame pravimo sudsku farsu” (procedura na Županijskom sudu je trajala ravno 15 minuta !! op, D. P.), rekao je Dražen Budiša za Večernji list, umirovljeni političar i lider omladine u doba Hrvatskog proljeća koji je na montiranom političkom procesu osuđen na četiri godine zatvora i četiri godine gubitka građanskih prava dodajući da ta odluka ”nije bila potrebna ni Stepincu ni Hrvatskoj”.

Ističe da je bio i protiv zakona koji je omogućio ovakvu reviziju. Iako je poništenjem presude protiv Stepinca otvoren put da se i neka druga politička suđenja proglase nevažećima, Budiša kaže da se išlo ”dokazivati u kvazisudskom postupku kojim se ništa ne istražuje ono što je samo po sebi razumljivo”, jer, smatra Budiša, ”što smo radili u posljednjih četvrt stoljeća kad moramo sudskim putem dokazivati kakav je bio komunistički režim?”

Da nije Budiša jedini koji tako razmišlja, znam iz prve ruke jer sam u veljači ove godine vodio razgovor s vladikom Jovanom Ćulibrkom za Jutarnji list u kojem je episkop pakračko-slavonski jasno rekao da ”komunistička optužnica ne može biti polazna točka razgovora o Stepincu”.

Iz pisma koje sam pak objavio u nekim hrvatskim i srpskim medijima (te na Autografu), a koje je napisao papi Franji patrijarh srpski gospodin Irinej 30. travnja 2014. (Broj 1684) u ime Svetog Arhijerejskog Sinoda Srpske pravoslavne crkve, vidimo također da vodstvo SPC u ključnom trenutku (nakon toga pisma papa Franjo je odlučio obustaviti proces Stepinčeve kanonizacije i predložiti formiranje mješovite komisije o Stepincu) ističe da ”kardinalu Stepincu treba posvetiti trezveno i mudro razmatranje njegovog mesta u istoriji” te da je ”kontroverzi” oko Stepinca na najgori mogući način ”doprinela krvava komunistička strahovlada posle Drugog svetskog rata, kao i proces koji se protiv kardinala Stepinca vodio pred komunističkim sudom 1946. godine, a koji je rezultirao njegovim dugogodišnjim zatvorom i konfinacijom”.

U ovom kratkom osvrtu nemamo mjesta sve ovo obrazložiti, ali ćemo samo navesti jednu nepobitnu činjenicu koja govori o tome da je Stepinac imao nefer suđenje: njegovi odvjetnici imenovani po službenoj dužnosti (ali uz suglasnost crkvenih vlasti) – Ivo Politeo i Natko Katičić – su dobili svega sat vremena da se nađu s klijentom, optuženim Stepincem, kako bi pripremili obranu!

Naime, piše patrijarh Irinej papi Franji: ”Na procesu je kardinal Stepinac prikazan kao inicijator i naredbodavac stravičnih zločina koji su se desili u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj za vreme njenog postojanja od 1941. do 1945. godine. Pogotovu u Jugoslaviji, Stepinčeva slika stvorena ovim procesom je odredila kardinalovu javnu sliku u narednim decenijama; za i protiv te slike su se vodile polemike i na taj način nije u javnosti nikada stvoren izbalansiran historijski sud o Stepincu”.

Poništenje od strane sudskog vijeća koji je predsjedavao sudac Turudić nije Stepinca proglasilo nevinim, nego je utvrdilo da je u procesu došlo do bitnih proceduralnih pogrešaka.

Konačno, ne smatram ovaj potez Županijskog suda u Zagreb mudrim jer se izbjegava ustanoviti, a što bi se pravom revizijom procesa sigurno uspjelo, što jest a što nije objektivna Stepinčeva krivica u mjerodavnom postupku. Na primjer, a toga ima na vagone, je li Stepinac pomagao ustašama (tzv. ”križarima”) da nakon kapitulacije snaga Trećeg Reicha i satelitske NDH u svibnju 1945. nastave ratovanje protiv nove, partizanske vlasti ili nije?

Iz ostavštine Stepinčeva advokata Politea (Hrvatski državni arhiv, OP. Politeo, str. 131) saznajemo da je kao dio građe kojom se pripremala obrana Stepinca iskorišten izvještaj lista Vjesnik od 11. siječnja 1946. u kojem je ”ispravno navedena izjava nadbiskupa Stepinca o dolasku Erika Lisaka u Nadbiskupijski dvor” (U prilog pismo/okružnica A.S, 8976 od 17. prosinca 1945.).

Nadbiskup Stepinac priznaje da su Erih Lisak (suđeno mu je zajedno sa Stepincem) i druge ustaše ”dolazile u dvor” i ”bile primane očinski” te nadbiskup ”ne opovrgava (istaknuo D. P.) činjenicu da je Kaptol bio žarište i kanal koji je od ustaša iz inozemstva vodio u zemlju, ali da to nije bilo s njegovim znanjem i odobrenjem”, odnosno da je njemu (što će više puta ponoviti na sudu) savjest ”čista i mirna” (vidi u ”Proces Alojziju Stepincu – Dokumenti”, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1997. str. 175).

Hoću reći, Sud je propustio ustvrditi istinu, pa ta zadaća ostaje obaveza mješovite vatikanske komisije o Stepincu.

Kada je već spominjemo, što ova sudska odluka znači za tu vatikansku komisiju? Ne puno. Komisija će se baviti, nakon uvodnog susreta nedavno održanog u Vatikanu, predratnim Stepincem na već najavljenom susretu u listopadu 2016. u Zagrebu, zatim ratnim Stepincem na planiranim susretima u Novom Sadu, Požegi i Podgorici, te poslijeratnim Stepincem, najmanje spornim, na završnom skupu opet u Vatikanu.

Piše patrijarh Irinej papi Franji: ”Na procesu je kardinal Stepinac prikazan kao inicijator i naredbodavac stravičnih zločina koji su se desili u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj za vreme njenog postojanja od 1941. do 1945. godine. Pogotovu u Jugoslaviji, Stepinčeva slika stvorena ovim procesom je odredila kardinalovu javnu sliku u narednim decenijama; za i protiv te slike su se vodile polemike i na taj način nije u javnosti nikada stvoren izbalansiran historijski sud o Stepincu”

Poništenje procesa Stepinca praktično ništa neće promijeniti u razgovorima između predstavnika SPC-a i Katoličke crkve, pa ni u običnoj javnosti. Oni koji su smatrali Stepinca svetim to će činiti i dalje, a oni koji su ga smatrali krivim nastavit će tako misliti.

Ako smijem biti osoban i dati zaključak, rekao bih da je važno suočavanje s prošlošću koje je u podlozi problema, jer se ono treba temeljiti na hladnom znanstvenom propitivanju, a ne “javnom politiziranju”.

Slika o Stepincu, slažu se katolici i pravoslavni članovi Komisije, ”bila je radikalizovana i nerealna: ne samo da nadbiskup Stepinac nije imao moć da naređuje i rukovodi političkim, vojnim i policijskim aparatom Nezavisne Države Hrvatske, nego iz vrlo ranih izvora saznajemo o slučajevima gde se Stepinac zauzimao za pojedine progonjene Srbe i Jevreje”, napisao je patrijarh Irinej papi Franji.

Ali je napisano i to da je Stepinčeva uloga opterećena šutnjom, da je ulazio u teške kompromise s ustašama i činjenicom da je bio vojni vikar snaga NDH.

Zahvaljujući Šeksu i Turudiću Stepinac ostaje nepoznanica. Sada je vrijeme da progovore dokumenti, a da zašute političari.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora