Zdravlje za sve ili privatno zdravstveno osiguranje

Suočivanje s koronavirusom ponovno aktualizira 30-godišnju dvojbu: zadržati kao javno dobro sustav zaštite narodnog zdravlja dr. Andrije Štampara ili ga zamijeniti dobrovoljnim (privatnim) zdravstvenim osiguranjima.

Premda je u hrvatskim propisima pojam zaštite narodnog zdravlja formalno zamijenjen pojmom zdravstvenog osiguranja, u praksi zdravstveno osiguranje nije zaživjelo.

Zdravstvo se u Hrvatskoj i nadalje financira iz poreza, a ne iz uplaćenih premija osiguranika (doprinosi za zdravstvo su porezi s unaprijed određenom namjenom, neovisno o tome tko je sve obveznik tih poreza).

Načelno se sustavom zaštite narodnog zdravlja, kao javnim dobrom, obuhvaća cjelokupno stanovništvo, a dobrovoljnim privatnim zdravstvenim osiguranjima samo pojedine skupine stanovnika koje si mogu priuštiti plaćanje premija osiguranja od rizika bolesti.

Pandemija koronavirusa, međutim, pokazala je da bez djelotvorne zaštite zdravlja cjelokupnog stanovništva, samo privatnim zdravstvenim osiguranjem pojedinih skupina stanovnika, nije nikome moguća zaštita zdravlja – ni najimućnijima jednako kao ni najsiromašnijim stanovnicima u svijetu. Naime, zdravstvo nije roba i ne može se organizirati isključivo kao komercijalizirana djelatnost.

Prijedlozi da se sustav zaštite narodnog zdravlja dr. Andrije Štampara zamijeni u Hrvatskoj sustavom dobrovoljnoga (privatnoga) zdravstvenog osiguranja, proizašli su iz preporuka gospodarskih reformi Svjetske banke i MMF-a tranzicijskim istočnoeuropskim bivšim socijalističkim zemljama.

Načelno se sustavom zaštite narodnog zdravlja, kao javnim dobrom, obuhvaća cjelokupno stanovništvo, a dobrovoljnim privatnim zdravstvenim osiguranjima samo pojedine skupine stanovnika koje si mogu priuštiti plaćanje premija osiguranja od rizika bolesti

Predlagane reforme Svjetske banke i MMF-a bile su temeljene uglavnom na ”vašingtonskom konsenzusu” (privatizacija, liberalizacija i stabilizacija).

Međutim, stvarno ”vašingtonski konsenzus” nije bio diktat nego lista prijedloga tržišnih reformi, kao inspiracija nositeljima ekonomske politike koja se mogla kreativno kombinirati s iskustvima, znanjima i vještinama domaćih ekonomista, uz uvažavanje domaće gospodarske infrastrukture.

No u stvarnosti odobravanja financijskih sredstava iz Svjetske banke i MMF-a bila su, u pravilu, uvjetovana i vezana za provedbu predloženih promjena.

U Republici Hrvatskoj vlasti nisu dosljedno provodile reforme predložene iz Svjetske banke i MMF-a nego su improvizirale (uglavnom promašenim) vlastitim promjenama. Doduše, može se postaviti i hipotetičko pitanje o tome što bi bilo da su sve te reforme, predlagane iz Svjetske banke i MMF-a, bile i u Hrvatskoj dosljedno provedene? Ne bi li možda rezultat bio još veća (gospodarska) katastrofa?

Prva hrvatska Vlada, premijera Stjepana Mesića, vjerojatno je odlučila da će nakon što dobije kredite izigrati predložene reforme tzv. ”vašingtonskog konsenzusa” (Svjetske banke i MMF-a). Vlada premijera Mesića upriličila je u zagrebačkoj vili Weiss na Gornjem Prekrižju, čak i konzultativni sastanak ”zatvoren za javnost” s uglednim domaćim stručnjacima o reformama ”na hrvatski način”.

Na tom sastanku nazočni su bili upoznati s HDZ-ovim prijedlogom reformi i budućom pretvorbom društvenih poduzeća. Većina domaćih stručnjaka, osobito ekonomista, rezolutno je odbila prihvatiti predložene reforme Vlade premijera Mesića.

Nakon što su shvatili da ne mogu utjecati na zacrtanu Vladinu politiku (i osobito na zaustavljanje pretvorbe), iz Vlade premijera Stjepana Mesića istupili su ministri (i ekonomisti): Mate Babić, Stjepan Zdunić, Dražen Kalogjera i Zdravko Mršić.

Nedomišljena brzopleta reforma, bez uvažavanja stvarnoga ekonomskoga i institucionalnog okružja, morala je biti štetna i završiti 30-godišnjom stagnacijom gospodarskog razvoja Republike Hrvatske.

Zdravstvo je bilo izvrgnuto nizu katastrofalnih reformskih zahvata ”na hrvatski način”. Primjerice, Zakonom o zdravstvenom osiguranju (NN, 13/98) Vlada premijera Zlatka Mateše ukinula je doprinos za zdravstveno osiguranje umirovljenika, čime je zdravstvo ostalo bez tadašnjih 1,7 milijardi kuna prihoda na godinu (oko 150 milijuna kuna na mjesec).

Podsjetimo se da su umirovljenici kategorija s najvećim troškom zaštite njihova zdravlja. Da bi se taj manjak nadoknadio, tadašnjim Zakonom o zdravstvenoj zaštiti povećan je doprinos za zdravstveno osiguranje sa 14 na 18 posto.

A onda je 2001. godine Vlada premijera Ivice Račana smanjila doprinos za zdravstvo sa 18 na 16 posto, zatim 2003. sa 16 na 15 posto.

Dakle, praktično na razinu prije ukidanja doprinosa za zdravstveno osiguranje umirovljenika. Time je ”zdravstvena blagajna” ostala i bez doprinosa od umirovljenika i bez povećane stope doprinosa.

Novac iz zdravstvenog fonda od 1999. godine počeo se prelijevati u državni proračun i pomoću ”kvake” s PDV-om. Javno zdravstvo je formalno bilo oslobođeno PDV-a, a korisnicima zdravstvenih usluga taj se porez zaista nije ni naplaćivao.

No cjelokupni zdravstveni sustav, sve bolnice i ostale zdravstvene ustanove, morale su uredno plaćati PDV na sve nabave energenata, hrane, na poslove tekućega i investicijskog održavanja objekata itd.

A zbog toga što su formalno oslobođene PDV-a, zdravstvene ustanove nisu mogle obračunavati pretporez pa se na taj način, prema tadašnjim procjenama HZZO-a, iz zdravstva natrag u državni proračun na godinu prelijevalo od 500 do 700 milijuna kuna.

Pandemija koronavirusa pokazala je da bez djelotvorne zaštite zdravlja cjelokupnog stanovništva, samo dobrovoljnim privatnim zdravstvenim osiguranjem pojedinih skupina stanovnika, nije nikome moguća zaštita zdravlja – ni najimućnijima jednako kao ni najsiromašnijim stanovnicima u svijetu

Zdravstvu su oduzeti i doprinosi koje su dotad plaćale tvrtke zbog rizika ozljeda na radu i profesionalnih bolesti svojih zaposlenika (vidjeti Narodne novine 75/93). Umjesto doprinosa za zdravstvo poslodavci su morali zaključivati ugovore s privatnim osiguravajućim tvrtkama izvan sustava hrvatskog javnog zdravstva.

Ubrzo nakon što su ta osiguranja preuzele osiguravajuće tvrtke izvan sustava zdravstva, pokazalo se da javno zdravstvo nije moglo naplatiti ni 40 posto stvarnih troškova zdravstvenog zbrinjavanja ozlijeđenih na radu i oboljelih od profesionalnih bolesti.

Zbog toga je nakon sedam godina provođenja te prijevare Zakonom o zdravstvenoj zaštiti, donesenim 2001. godine (NN, 94/01), propisano da osiguravajuće tvrtke više ne mogu sklapati ugovore o osiguranju od ozljeda na radu i profesionalnih bolesti nego se ponovno mora plaćati doprinos za zdravstvo (štete javnom zdravstvu nisu naknađene).

Sredinom 1994. Godine dvojbenim Pravilnikom o tzv. privatnom zdravstvenom osiguranju (Narodne novine 36/94) propisano je da privatno osigurane osobe više ne plaćaju doprinos (porez) za obvezno zdravstveno osiguranje, ako su ”u tijeku prethodne godine ostvarile dohodak od 60.000 DEM i zaključile ugovor o privatnom zdravstvenom osiguranju”.

I tako su hrvatski građani, procjenjuje se, njih nekoliko tisuća s ”dohotkom većim od 60.000 DEM u prethodnoj godini”, izbjegavali doprinose (poreze) za zdravstvo koje su oni s nižim dohotkom bili obvezni plaćati.

Taj pravno dvojbeni pravilnik o izbjegavanju plaćanja doprinosa za zdravstvo diskretno je ukinut tek 31. prosinca 2002. (više tisuća osoba s ”dohotkom većim od 60.000 DEM u prethodnoj godini” izbjegavale su više od sedam godina plaćanje doprinosa, odnosno poreza).

Nekompetentnost ”hrvatskih zdravstvenih reformatora” je posebno bila naglašena odlukom o ukidanju medicine rada (kao oblika zaštite na radu i liječničke specijalizacije).

O razini te ”reforme” najbolje govori informacija da je nakon više od dvaju desetljeća zbog zahtjeva iz EU-a ponovno zakonski propisana djelatnost medicine rada, nakon što u Hrvatskoj više nije bilo specijalista medicine rada.

U Hrvatskoj se dosad često raspravljalo o razini zdravstvene zaštite i najčešće nekompetentno o medicinskim pitanjima, ali malo o fiskalnoj problematici, odnosno izvorima financiranja zdravstva u cijelosti.

Priče o (ne)sposobnim ministrima zdravstva su besmislene.

Razgradnja Štamparovog sustava zaštite narodnog zdravlja je realizirana zbog vladajuće politike, a ne isključivo djelovanjem (zločestih i nekompetentnih) ministara zdravstva.

A kada se rijetko i raspravljalo o javnim financijama u hrvatskom zdravstvu, bilo je često riječi o raspodjeli i davanju prava, a ne o osiguravanju novih izvora novca prijeko potrebnih za financiranje razvoja hrvatskog javnog zdravstva.

Vlasti u Republici Hrvatskoj nemaju mandat od obveznika poreza niti izborne javnosti za razgradnju i postupno ukidanje (Štamparove) zaštite narodnog zdravlja i komercijalizaciju i privatizaciju zdravstva.

Ostručnim medicinskim pitanjima, pak,raspravu treba prepustiti stručnjacima, liječnicima i ostalima koji su kompetentni u javnome zdravstvu.

Upravljanje sustavom Štamparove zaštite narodnog zdravlja povjeravati treba liječnicima Štamparove škole i neovisnim financijskim stručnjacima, a nikako više ne bilo kome, ili čak i protivnicima zaštite narodnog zdravlja, odnosno onima koji bi djelatnosti u zdravstvu komercijalizirali kao što su to pokušavali dosadašnji ministri zdravstva

Ako se obveznici poreza i biračka javnost opredijele za zadržavanje Štamparovog sustava zaštitenarodnog zdravlja, više se ne bi smjelo dogoditi da se upravljanje tim sustavom povjerava protivnicima takvog sustava, tj. zagovornicima dobrovoljnoga privatnoga zdravstvenog osiguranja.

Sve što je ovih dana dobro u hrvatskoj epidemiološkoj zaštiti od koronavirusa proizašlo je iz razvalina 30 godina razgrađivanog sustava Štamparove zaštite narodnog zdravlja.

Opomena je to biračima da na izborima više ne daju svoje glasove strankama i političarima koji zagovaraju uvođenje dobrovoljnog privatnog zdravstvenog osiguranja umjesto Štamparove zaštite narodnog zdravlja.

A upravljanje sustavom Štamparove zaštite narodnog zdravlja povjeravati treba liječnicima Štamparove škole i neovisnim financijskim stručnjacima, a nikako više ne bilo kome, ili čak i protivnicima zaštite narodnog zdravlja, odnosno onima koji bi djelatnosti u zdravstvu komercijalizirali kao što su to pokušavali dosadašnji ministri zdravstva.

A novca za (javno) zdravstvo ima, doduše možda ne uvijek koliko bismo željeli, ali ga ima, a što se vidi i iz u ovom tekstu prikazanih prelijevanja zdravstvenog novca u državni proračun i privatne džepove.

Umjesto potkradanja zdravstvenog novca, poraditi se mora i na iznalaženju novih izvora novca za financiranje sustava zaštite narodnog zdravlja.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  O izgredima Ustavnog suda Sabor ''ni bu – ni mu''!
    •  Etički nazori oprečni većini kandidata za suce Ustavnog suda
    •  Posljednji slobodni novinar upisan u Sudski registar
    •  Signal novinarima da se okane iluzija o slobodi medija
    •  Banke nekontrolirano “dilaju” podacima o klijentima
    •  Treća novinareva tužba Sudu za ljudska prava
    •  Sudionici izbora su nasamareni – apstinenti imaju pravo
    •  Hoće li policija na birališta privoditi izborne apstinente?
    •  Prijavljujem Plenkovića zbog prijetnje DORH-u i USKOK-u
    •  Sudstvo i soc-skrbitelji žive od medijske šutnje

> Svi tekstovi ovog autora