novinarstvo s potpisom
Čuli ste, pretpostavljam: grupa od 30 prosvjednika upala je među glumce na scenu jednog češkog kazališta u pokušaju da spriječi glumce Mladinskog gledališča iz Ljubljane da izvedu predstavu hrvatskog režisera Olivera Frljića “Naše nasilje, vaše nasilje”, a iz dvorane ih je morala izvesti policija.
Prosvjednici iz marginalne lokalne inicijative “Pristojni ljudi”, koju češki MUP označava kao ekstremističku, nabavili su ulaznice za unaprijed rasprodanu predstavu kazališta u Brnu “Husa na provazku”, pričekali su desetak minuta, a onda upali na scenu i postrojili se, na pozornici, između glumaca i publike s ciljem da spriječe predstavu.
Vođa prosvjednika Zdenjek Pernjica je češkim medijima kazao da je predstava “izgledala više kao pornografija nego kao kazalište. Zgužvali smo ulaznice i bacili ih na njih. Htjeli smo izdržati, htjeli smo vidjeti što govori ta predstava. Od desete minute to je postao kaos od perverzija, tako da smo izašli na scenu.”
Bučni protest publika je dočekala negodovanjem i skandiranjem “Pristojni ljudi, idite kući!”, a iz publike je više ljudi istrčalo na scenu podržati glumce.
Nakon dvadeset minuta na poziv organizatora festivala intervenirala je policija i naredila prosvjednicima da napuste scenu te ih istjerala iz kazališta.
Predstava je prekinuta na jedan sat, a zatim nastavljena, ali u publici je ostalo još nekoliko “pristojnih” koji su se glasno molili, zviždali i vikali “Ne vrijeđajte Isusa!”. Njih petnaest su iz dvorane izveli redari.
Na to je redatelj Frlić (za N1 TV) rekao: “Ne znam je li ovo dosad neviđeno. Slične stvari događale su se i tijekom izvedbi Living Theatera. Ovo pokazuje koliko je situacija u Europi loša, promijenile su se zemlje u kojima ne bismo očekivali takve stvari”. Rekao je i sljedeće: “Na ovo sam pokušavao upozoriti prije dvije godine, ali tada su mi se smijali i govorili da je pretjerano. Sada se pokazuje da je dijagnoza bila točna i precizna”, rekao je Frljić dodajući kako je “znakovito” što ovu predstavu još nisu imali priliku igrati u Zagrebu.
A prije dvije godine, pamtimo, slična se drama događala u Sarajevu, ali ispred kazališta. Naime, ako je vjerovati gospodinu kardinalu Vinku Puljiću, jednom od onih koji je tada digao frku, predstava Olivera Frljića ”Naše nasilje i vaše nasilje” (odigrana posljednji dan 56. izdanja sarajevskog MESS-a, u nedjelju 9. listopada 2016. u Narodnom pozorištu) ”vrijeđa u prvom redu katolike, ali i muslimane jer izruguje bitni sadržaj vjere te nešto što je ljudima sveto na primitivan i vulgaran način predstavlja”.
Festival MESS je kroz cjelokupni program 56. izdanja u fokusu imao izbjegličke teme u kojima su kritizirani akt nasilja i netolerancije spram civilizacijskih vrijednosti i humanizma. Upravo u tom tonu je i predstava ”Naše nasilje i vaše nasilje”.
Pamtimo i scene bojkota i nereda koji su organizirali ”branitelji” i časne sestre ispred HNK u Splitu u okviru Marulićevih dana kada su udružene snage MUP-a i pametni gledatelji izbacili HSP-ovce i ostalu neoustašku gamad. O tome smo bili dosta pisali.
Kada se gleda putovanje ove predstave, može se reći da je najburnije reakcije izazvala na gostovanju u poljskom gradu Bydgoszczu u rujnu 2016., nakon kojeg su se poljski mediji raspisali o tome da Frljićev ”uvrnuti vodvilj vrijeđa svete osjećaje Poljaka i simbole kršćanstva”. Predstava je zgrozila i poljskog župana koji je tada najavio financijske sankcije za festival, što je dio javnosti ocijenio kao pokušaj cenzure. Čak je i parlamentarna zastupnica Anna Sonecka zaprijetila kaznenom prijavom ravnatelju festivala na kojem je predstava izvedena zaključivši kako: ”’Naše nasilje i vaše nasilje’ ”pod izlikom umjetničke slobode propagira pornografiju, blasfemiju i mržnju prema katolicima”.
Tražiti da redatelj Oliver Frljić ”ne provocira” znači pokazati da osoba koja to traži ne shvaća narav kazališta, pa čak ni kada naizgled blasfemično progovara. Naime, kazalište ne poznaje blasfemiju ili, ako baš hoćete, mora blasfemično progovarati, ali kao da izgovara najbenigniju rečenicu.
Zašto pišem o Frljiću? Zato jer Frljić opet ”izaziva”, zamislite, pobožne duše katolika i muslimana. Kardinal Vinko Puljić se smatrao pozvanim zatražiti pravnu zaštitu od tužilaštva, kulturnih vlasti, ureda sarajevskog gradonačelnika (informirajući o svom potezu i vatikansku diplomaciju) kako bi se onemogućilo ”blasfemično vrijeđanje” vjere ili osjećaja vjernika.
Nadbiskup Vinko Puljić ni ostali koji su se digli protiv predstave istu, kako to već biva, nisu pogledali, već su reagirali na naslove nekih medija koji su pak prenijeli vijesti da je predstava izazvala burne reakcije u Austriji i osobito u Poljskoj.
Tako je, na primjer, Katolička tiskova agencija KTA navodila druge medije (hrvatske uglavnom) te argumentirajući svoje tvrdnje, kazivala da “u jednom trenutku predstave: gola ‘muslimanka’ s hidžabom, iz svojega spolnoga organa vadi zastavu – u Poljskoj Poljske, u Austriji Austrije, u BiH (predmnijevano) BiH; zatim izvodi erotizirani ples uz melodiju Tihe noći (!) te se pojavljuje ‘Isus Krist’ okrunjen trnovom krunom, razapet na križu sastavljenu od kanti za benzin; potom glumac u liku Isusa silazi s križa i siluje ženu”.
Po svemu sudeći, kao i u drugim prilikama kada Frljić ”provocira”, pojednostavnjena i vulgarna kritika predstave u medijima nema ništa zajedničko s njezinom umjetničkom formom i ne odgovara jeziku predstave.
Pretjerivanje u opisu scena uzetih iz konteksta manipulacija je javnim mnijenjem. Njezin je cilj izazivanje jakih društvenih emocija, izazivanje kulturnog rata u kojem se ne radi o kvaliteti i ideji, već o antagonizaciji društva.
Predstava ”Naše nasilje i vaše nasilje” inspirirana je romanom Petera Weissa ”Estetika otpora”. ”Naše nasilje i vaše nasilje” promatra Europu naivno zatečenu izbjegličkom krizom, Europu koja spremno zaboravlja na svoju kolonijalnu prošlost dok jednako tako spremno zatvara granice hiljadama koje bježe pred posljedicama europske i američke politike.
Dvadeseto stoljeće kao da je uporno radilo na poticanju nacionalnih narcizama koji su jednu masu učili da je bolja od drugih. Dvadeset i prvo stoljeće nastavlja istim lekcijama koristeći se nepogrešivim oružjem: strahom.
Sliku snažne, sjajne Europe nagriza rastuća paranoja i odasvud nam se šalje poruka: nigdje više niste sigurni. Strah je ipak najsigurniji preduvjet za mržnju. Jesmo li svjesni da naše blagostanje ovisi o hiljadama mrtvih na Bliskom istoku?
U trenutku trajanja jedne od najvećih svjetskih kriza nakon Drugog svjetskog rata trebamo li se s ponosom nazivati Europljanima ili se Europe trebamo sramiti?
Jesmo li spremni snositi posljedice europske stoljetne dominacije?
Oplakujemo li jednako žrtve terorističkih napada u Parizu i Bruxellesu kao i one u Bagdadu ili Alepu?
U kojem smo trenutku povjerovali da smo gospodari istine i da je naš Bog svemoćniji od drugih?
To su pitanja pred koja nas postavlja Oliver Frljić. I dobro je da to radi.
Naime, gdje se u svemu tome nalazimo mi, gledatelji/ce dok plačemo u polumraku dvorane pred fikcionalnim prizorima, ali ostajemo ravnodušni pred stvarnim ljudima u izbjegličkim kampovima?
Oliver Frljić se služi jezikom ekscesa kako bi publika iz kazališta izašla motivirana da na ovakva pitanja da odgovor.
Poznavajući Frljića, sasvim uvjereno tvrdim da nije imao niti ikada ima namjeru vrijeđati ničija religijska osjećanja, već u ovom slučaju ukazuje na političko licemjerje Zapada koje je indiferentno spram stradanja neeuropskog stanovništva.
Svakako treba kazati da Frljić nije problem i da su pravi problemi siromaštvo, apatija, katastrofalno stanje ekonomije i komunalnih službi, odlazak mladih u inozemstvo s kartom u jednom smjeru, koji će, ako se nastave, i ovdje u Hrvatskoj rezultirati praznim fakultetskim amfiteatrima i kazališnim dvoranama.
Naravno, treba reći i to da u demokratskim i slobodnim društvima umjetnici imaju pravo (i obavezu) da kritički propituju sve aspekte društvene stvarnosti.
Sumnjam da bi papa Franjo zabranio Frljića, a drugo je pitanje da li bi mu se dopalo da Isus ”siluje muslimanku”, ma koliko genijalna i silno umjetnička ta gesta bila.
O tome sviđa li se Frljićevo kazalište Papi, biskupima i drugim katolicima može biti riječi, ali tražiti zabranu predstave i njeno nasilno prekidanje je izraz nasilja, našega naime, i nedemokratskog čina s obzirom na to da su umjetničke slobode jedna od najvažnijih europskih i općecivilizacijskih vrijednosti.