Zašto je katoličko novinarstvo u Hrvatskoj drveno željezo?

Kada sam se suprotstavio kandidaturi glavnog urednika Glasa Koncila Ivana Miklenića za predsjednika Hrvatskog društva (takozvanih) katoličkih novinara, slutio sam da sam mahom okružen ljudima koji brkaju novinarstvo s propagandom, jer oni koji nisu bili kadri dići glas protiv ubijanja Srba nakon Oluje, pak su preferirala šutjeti ”za dobro domovine”, zapravo, bili su uljezi u našoj profesiji.

I ako sam išta dobro napravio dok sam još nekako figurirao u strukturama Katoličke crkve u Hrvatskoj, onda je to da lik poput Miklenića, koji sramoti novinarstvo, ali i hrvatski narod, pak objavljuje negacionističke i nacionalističke pamflete, ne bude predstavnik svih ”katoličkih novinara” u našoj zemlji.

Naučio sam štošta iz te epizode: ono najvažnije: da se ne možeš nazivati novinarom ako ne želiš gledati istinu u oči, ma koliko ona bila neugodna i ma koliko tebe osobno koštala, progona ili gubitka radnog mjesta, siromaštva, lošeg glasa, itd.

I ako sam išta dobro napravio dok sam još nekako figurirao u strukturama Katoličke crkve u Hrvatskoj, onda je to da lik poput Miklenića, koji sramoti novinarstvo, ali i hrvatski narod, pak objavljuje negacionističke i nacionalističke pamflete, ne bude predstavnik svih ”katoličkih novinara” u našoj zemlji

Suprotstaviti se Mikleniću (i Kustiću), dakle pokazati zube onima koji su glancali jaja Franji Tuđmanu i Gojku Šušku, rezultiralo je mojim izbacivanjem iz HDKN-a, nešto što nosim kao najveće životno priznanje jer mi je čin pokojnih svećenika don Živka Kustića i fra Ilije Živkovića (fra Bono Zvonimir Šagi, treći koji je o tome odlučivao, nije želio dati pristanak za moje izbacivanje) otvorio oči da do kraja spoznam narav tzv. ”Crkve u Hrvata”, nacionalističke i antikoncilske sekte koja ne može biti crkvom jer nije solidarna niti zastupa evanđeoska načela do krajnjih granica.

Zašto ovo pišem? Zato jer tema ovotjedne kolumne nema ama baš nikakve veze s činjenicom da sam izbačen iz HDKN-a i zato jer želim jasno kazati da u meni nema baš nikakvog ogorčenja već zahvalnosti: dali su mi slobodu da uživam u zaista širokom pogledu na stvarnost. Ali kako se danas želim baviti tzv. katoličkim novinarima, mora biti jasno da ne pišem iz osvete, već iz potrebe da branim ono što smatram novinarstvom i kršćanstvom.

Elem, u Nadbiskupskom ordinarijatu u Rijeci u petak 23. veljače održan je radni sastanak na kojemu su se sastali predsjednik Odbora HBK za sredstva društvenih komunikacija, riječki nadbiskup mons. dr. Ivan Devčić, ravnatelj Hrvatske katoličke mreže mons. Fabijan Svalina i glavni urednik Hrvatske katoličke mreže Siniša Kovačić. Tema sastanka bilo je ”ustrojstvo Hrvatske katoličke mreže te suradnja s (nad)biskupijskim tiskovnim uredima, a s ciljem kako bi Mreža zahvatila život Crkve u Hrvatskoj i šire, rekao je nadbiskup te izrazio zadovoljstvo održanim sastankom”.

Ravnatelj Mreže mons. Fabijan Svalina ima pravo biti neupućen, on je samo crkveni kadar koji se seli amo tamo i pojma nema o našoj profesiji, pak odgovornost preuzimaju nadbiskup Devčić i ostali članovi HBK koji cijelu vječnost trabunjaju o crkvenim dokumentima o medijima, a da ni jednog nisu ni oživotvorili ni ispravno shvatili.

Veselo je pak ono što laprda bivši ravnatelj Hrvatske radiotelevizije, a sada glavni urednik Mreže Siniša Kovačić. Najavio je da će se narednih mjeseci javnosti predstaviti Hrvatska katolička mreža, kao i suradnja s tiskovnim uredima. ”Javnosti ćemo redovno predstavljati sadržaje koji vrijede i koji se dnevno događaju u (nad)biskupijama. Time želimo dati do znanja što to Crkva u Hrvata čini za ovaj narod i domovinu. Ovaj dolazak je i poruka da nećemo posustati u tim nastojanjima”, poručio je Kovačić. U nastavku je dodao da će vjernici putem svih raspoloživih platformi, od mrežnih stranica, aplikacija do Hrvatskog katoličkog radija i IKA-e, pratiti događaje iz svih (nad)biskupija. ”Planovi su nam i ambiciozniji, no o njima ćemo kad za to dođe vrijeme”, rekao je glavni urednik.

Meni se čini da bi Stjepan Baloban možda mogao sebi i drugima, naravno, ako nije običan licemjer, postaviti pitanje otkud Siniša Kovačić na najvažnijem operativnom medijskom položaju Katoličke crkve u Hrvatskoj, onako temeljito neobrazovan i neupućen, onako loš kao novinar

A zašto sam uopće spomenuo društvo takozvanih katoličkih novinara? Jer je na njihovoj slabo posjećenoj godišnjoj skupštini (to su ti isti nepostojeći novinari koji bi trebali servisirati ambiciozne planove Siniše Kovačića i nadbiskupa Ivana Devčića), održanoj u Zagrebu u subotu 24. veljače, središnje predavanje održao prof. moralne teologije i stručnjak za socijalni nauk Crkve Stjepan Baloban koji je govorio na temu ”Istina je prava novost – poziv na osobnu odgovornost novinara”.

Baloban s pravom upozorava na dvije potrebne kompetencije: onu novinarsku i onu potrebnu da se prati crkvena tematika. Uz pretpostavku da Siniša Kovačić ima prvu kompetenciju (recimo da je ima, premda ja tvrdim da je nema), ta druga, vjersko-crkvena kompetencija, ”pretpostavlja ne samo dovoljno poznavanje crkveno-teoloških tema nego i mogućnost kompetentno tumačiti prije spomenuta zbivanja”.

Dok se onoj prvoj kompetenciji poklanjalo i poklanja prilično pozornosti, kaže Baloban, dotle se ova druga crkvena kompetencija jednostavno pretpostavlja. ”Ako se nešto pretpostavlja, onda se o tome u svojem radu previše ne razmišlja”, rekao je.

Da ne bude nikakve zabune, ponavljam, Kovačića su na mjesto glavnog urednika Mreže doveli članovi HBK.

Neću sada o razlozima zašto nisu tamo postavili provjerena čovjeka, solidnoga znanja, kompetenta u objema spomenutim poljima, a ima ih, ja ću ukazati na problem neprestane idiotizacije hrvatskog društva promicanjem neznanja, mediokritetstva i licemjerstva. Imam li na to pravo? Itekako! Novinar sam, i to dobar, stručnjak religiolog i, što je posebno važno, plaćam poreze iz kojih će se davati plaća Siniši Kovačiću. To što me boli uho za ”Crkvu u Hrvata”, to je manje važna stvar.

Neću sada o razlozima zašto nisu tamo postavili provjerena čovjeka, solidnoga znanja, kompetenta u objema spomenutim poljima, a ima ih, ja ću ukazati na problem neprestane idiotizacije hrvatskog društva promicanjem neznanja, mediokritetstva i licemjerstva. Imam li na to pravo? Itekako! Novinar sam, i to dobar, stručnjak religiolog i, što je posebno važno, plaćam poreze iz kojih će se davati plaća Siniši Kovačiću. To što me boli uho za ”Crkvu u Hrvata”, to je manje važna stvar

Prof. Baloban, ako sam dobro razumio poantu njegova predavanja, ukazuje na to da papa Franjo glavni naglasak u svojim obraćanjima novinarima stavlja na osobu novinara te na njegovu odgovornost u novinarskoj profesiji. I da, slažem se da ovo što mi radimo nije samo zanimanje, već prvenstveno zvanje.

Dakle, problem Siniše Kovačića, pa onda i problem hrvatskih (nad)biskupa, je upravo u razlučivanju dobra i zla, istine i neistine, korisnog i beskorisnog, prolaznog i neprolaznog, svetog i grešnog, dopuštenog i nedopuštenog, osobe koja zna svoj posao i onoga kojeg je politika izgurala prema vrhu, između, da se slikovito izrazim, jednog Inoslava Beškera i jednog Ivana Miklenića, između jednog Ante Mikića i jednog, oprosti mi Anto, Siniše Kovačića.

”Za mene dvojbe nema, ja Boga živim, Boga osjećam i Boga vidim”, svjedočio je svoju vjeru u Nacionalnom svetištu svetog Josipa 7. veljače 2018. godine glavni urednik Mreže. I to bi trebala biti njegova kvalifikacija? Koja su to konkretna saznanja Siniše Kovačića o Crkvi, njegovo teološko obrazovanje, neka njegova religiološka specijalizacija? Da, znam, on ”vidi Boga”.

Za kraj, možda prof. Balobana veseli i ispunjava držati predavanja onima koji smatraju da im je misija javljati kako je korizmenoj kampanji ”40 dana za život” (ono verbalno nasilje vjernika pred bolnicama) zajamčen uspjeh jer se na mjesta ”bdijenja” vozaju relikvije svetog Ivana Pavla II., ”papu kojeg se voli” (kao, ovoga sada se ne voli toliko) ili pak ukazivati na to da se biskup Vlado Košić dosjetio genijalne solucije u ratu protiv Istambulske konvencije, a to je pozivati na tribine liječnicu koja pojašnjava kako homoseksualne osobe ”treba liječiti”.

Meni se čini da bi Stjepan Baloban možda mogao sebi i drugima, naravno, ako nije običan licemjer, postaviti pitanje otkud Siniša Kovačić na najvažnijem operativnom medijskom položaju Katoličke crkve u Hrvatskoj, onako temeljito neobrazovan i neupućen, onako loš kao novinar.

Ali kako ne vjerujem da je Baloban sposoban to pitanje provjetriti, (nad)biskupe podsjećam što jest misija novinara.

Baloban s pravom upozorava na dvije potrebne kompetencije: onu novinarsku i onu potrebnu da se prati crkvena tematika. Uz pretpostavku da Siniša Kovačić ima prvu kompetenciju (recimo da je ima, premda ja tvrdim da je nema), ta druga, vjersko-crkvena kompetencija, ”pretpostavlja ne samo dovoljno poznavanje crkveno-teoloških tema nego i mogućnost kompetentno tumačiti prije spomenuta zbivanja”

Kazat ću to mojom etičkom platformom: uvijek ću se boriti za napredak i reforme, za uljuđenu i građansku zemlju, tako da nikada ne toleriram nepravdu, opačine ili korupciju, tako da se uvijek protivim svakovrsnim demagozima, tako da svoj novinarski rad ne stavim u interes egoističkih političara, da se uvijek suprotstavim privilegijima, da se zalažem za jednaka prava za sve građanke i građane, da budem nemilosrdan prema pljačkašima javnog dobra, da mi nikada ne ponestane sklonost prema siromašnima, da uvijek ostanem vjeran javnoj koristi, da ne budem zadovoljnan pukim objavljivanjem vijesti, nego da stremim oslobađanju od svake vrste robovanja, da ostanem krajnje nezavisan i da se nikada ne bojim napasti sve što je pogrešno, makar dolazilo od bogatih grabežljivaca ili od kobnog siromaštva.

Možda bude shvaćeno kao pomanjkanje skromnosti, ali kada promatram cjelokupan rad takozvanih katoličkih novinara, sada pak pod palicom Siniše Kovačića, ja mogu samo kazati da je katoličko novinarstvo u Hrvatskoj drveno željezo. Nije to manje bezopasno, jer se drvenom batinom, pa i u obliku raspela, itekako može čovjeka izmlatiti.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora