Zašto je Norveška prisutnija i prepoznatija u Europi od Hrvatske

Norveška zemlja je od skoro pet i pol milijuna stanovnika. Glavni grad Oslo, nekadašnja Kristijanija, jedva da je brojem stanovnika veći od Zagreba. Norveška nije turistička zemlja, “mala zemlja za veliki odmor”, nije zemlja “tisuće otoka”, premda je zemlja “tisuće fjordova”.

Premda je domovina Erlinga Brauta Haalanda, jednog od dvojice-trojice najboljih europskih nogometaša današnjice, Norveška ima besperspektivnu nogometnu reprezentaciju. Premda je norveški BDP (podaci iz 2021.) 482,2 milijarde dolara, naspram hrvatskih 68,96, u Norveškoj ne postoji nogometni klub s proračunom koji ima zagrebački Dinamo. Bjelosvjetski nogometaši svoje usluge uglavnom ne prodaju po Norveškoj. Nitko nikad nije čuo ni za norvešku vaterpolsku reprezentaciju. Općenito, Norveška bi trebala biti savršeno anonimna i beznačajna zemlja. A izgleda da nije.

Zahvaljujući nekoliko sjajnih prevoditelja, prije svih Radošu Kosoviću, Munibu Delaliću i Anji Majnarić, suvremena norveška je književnost čitateljima koji vladaju hrvatskim, srpskim, bosanskim, crnogorskim, a bogme i srpskohrvatskim jezicima, prilično poznata i bliska. Tko je ovom čitatelju trenutno najinteresantniji norveški pisac? To pitanje jedva da je imalo jednostavnije od pitanja tko je u svijetu trenutno najznačajniji norveški pisac?

U jedno doba godine, u jednom raspoloženju, ili u vrijeme dok sam okupljen jednom vrstom posla, mogao bi to biti Lars Saabye Christensen. Nešto češće je za posljednjeg desetljeća to bio Jens Ingvald Bjørneboe, koji je, istina, umro prije skoro pola stoljeća, ali te je suvremeniji od vremena u kojem živimo, te je u naše književnosti ušao u nova doba. Ali intimno mi je, stilom i doživljajem svijeta, od obojice bliži treći: Tomas Espedal.

Međutim, nedavno me je Johan Harstad tako obuzeo i opčinio, da sam tjednima govorio i mislio samo o njemu i o njegovome romanu. A mnogo je razloga i da kažem kako je upravo Jon Fosse moj pisac: i kao dramatičar, i kao pjesnik, i kao romanopisac.

Pa tako nabrajam trenutno najinteresantnije norveške pisce, a da do Karla Ovea Knausgaarda i ne stižem. I vjerojatno bi mi do njega još trebalo puta, razvukla bi se inventarna lista, ali na žalost nemamo više mjesta ni vremena. Već ovoliko dovoljno je da bi se naglasilo ono glavno: ako je meni, koji niti se posebno interesiram za Norvešku, niti me specijalno zanimaju baš njihovi pisci, norveška književnost toliko važna, i ako postoje – a doista postoje, i Knausgaard, i Espedal, te pogotovu Christiansen – barem trojica norveških pisaca koji su mirne duše mogli dobiti Nobelovu nagradu kao što ju je dobio Fosse, onda tu mora da postoji nešto što se ne tiče samo ovog čitatelja i književnog kroničara.

Književnost je za predstavljanje neke zemlje u svijetu, vi u to zacijelo vjerujete, manje važna od sporta, pa tako i od ženskog bacanja diska i od muškog vaterpola. Zanimljivo je, međutim, da je Norvežana neznatno više od Hrvata, a znatnije manje od, recimo, Srba, te da su i Hrvati i Srbi sportske velesile u odnosu na Norvežane, a da je Norveška u svijesti čovječanstva neusporedivo prisutnija i od Hrvatske, i od Srbije.

Ali ne samo to: premda je Hrvatska turistička monokultura sa sportsko-rekreativnim nacionalnim identitetom u kojemu, gledano izvana, nema nikakvih književnih ni kulturnih primjesa, norveška je zemljopisna karta, norveški gradovi, jezik, mentalitet i običaji, prisutniji u europskoj svijesti nego hrvatski. Kako je to moguće ako su sport i turizam važniji od književnosti i, recimo, teatra? 

Karl Ove Knausgaard zahvaljujući nakladama OceanMore i Vuković&Runjić (gdje je izašao njegov izvanredno zanimljiv rani roman, naslova “Ima vrijeme za sve”) snažno je i upečatljivo integriran u imaginaciju funkcionalno pismenih dijelova hrvatskoga građanstva. S njegovim se serijalom “Moja borba” hrvatskom kulturom proširila fama autofikcije.

Zahvaljujući Knausgaardu zabijen je u Hrvatskoj klin između fakcije i fikcije, između takozvane stvarnosti i mašte. Na taj je način, možda, stvorena svijest o propusnosti granica i žanrova. A onda i svijest o tome da naši životi, ali i naše zemlje, zemljovidi, gradovi, kakve ih vidimo u tim svojim stvarnostima, svoje protuslike ili svoje zbiljskije i istinitije slike imaju u imaginaciji. Ili u romanima velikih pisaca.

Danas su krajolici, zemljopisne karte i planovi grada iz Knausgaardovih romana dublje utisnuti u svijest europskih čitatelja od svih turističkih karata ne samo Hrvatske, nego i Grčke, Španjolske, Turske, ili bilo kojeg drugog ljetnog ili zimskog europskog odmarališta. Kako je to moguće ako tako malo ljudi čita knjige? Pa još dobre knjige. Iskreno govoreći, nemam pojma! Ili, možda, imam, ali ne bih o tome govorio.

Prvih dana 2024. novine su objavile vijest da su iz OceanMora najavili prijevod nastavka Knausgaardova romanesknog serijala započetog s “Jutarnjom zvijezdom”. Knjiga će izaći u travnju i, kako se sad čini, ponijet će naslov “Vukovi iz šume vječnosti”. Ne radi se o prikrivenom reklamiranju nakladnika, niti o prigodničarenju ili otužnoj navadi hrvatske žurnalističke bijede da po ostacima kulturnih rubrika nekritički objavljuje ono što im netko istrese ili defecira u inboks, nego o nečemu što čak i u opustošenoj zemlji, u kojoj se rituali žive kulture odvijaju kroz televizijska natjecanja u pjevanju i mršavljenju, vijest od nekakvog značaja.

Možda ne zato što postoji respektabilniji broj Hrvatica i Hrvata koji nešto čitaju, ali svakako zato što i među nečitajućima ima sasvim dovoljan broj onih koji znaju da je Knausgaard netko važan, o kojemu bi se trebalo imati mišljenje. U svijesti takve je čeljadi Knausgaard nešto kao Jo Nesbø za intelektualce.

Istina, malobrojni su u nas čitali i Nesbøa, ali o njemu je nešto jednostavnije imati mišljenje. Kada je onomad ponovo bio u Hrvatskoj, čeljad je nagrnula da ga sluša, kupovali su jeftina roto izdanja s prijevodima njegovih knjiga i stajali u dugim redovima za potpis i posvetu. Neki od njih će, možda, i pročitati ono što im je slavni pisac ljubazno potpisao, pogotovu ako je pritom strpljivo ispisao i posvetu, slovkajući i prepisujući ime s oznojenog papirića otrgnutog iz teke za matematiku.

Ali ako knjigu i ne pročitaju, kao što većina vjerojatno neće, barem su ih voditelji priredbe i sam pisac zabavili prepričavajući im za jednosatne priredbe doživljaje detektiva Harryja Holea.

Jo Nesbø proizvođač je sadržaja za knjige, ili sadržaja za zabavne i maštovite policijske pustolovine, tako da često dolazi u Hrvatsku i rado razgovara s ljudima, bez obzira na to čitaju li ti ljudi njegove knjige. Jo Nesbø ne zamara se pitanjima čitaju li uopće ljudi u zemlji koju kao proizvođač posjećuje.

I tu je ta važna razlika između njega i Karla Ovea Knausgaarda, koji, međutim, nije proizvođač sadržaja, nego je pisac. Bez obzira na to što su mu u ovoj zemlji prevedene tolike knjige i bez obzira na to što je OceanMore pameću, odgovornošću prema književnosti i šarmom jedno apsolutno privlačno mjesto, Knausgaard u Hrvatsku nije došao nijednom. Ova zemlja ga, bit će, ne zanima tako da bi je posjetio – jer Knausgaard i nije naročit turist ni avanturist – a na svijetu trenutno barem je pedeset zemalja u koje bi, čineći uslugu svojim knjigama i književnosti, trebao ići prije nego u Hrvatsku.

Ima li onda smisla da uopće dolazi? Naravno da ima, ali da okupljanje bude u domu OceanMora u Zvonimirovoj – dvadesetak stolica bit će dovoljno – a nikako negdje gdje će stotine, možda i koja tisuća, nečitajućih stajati u redovima da dobiju potpis od slavnoga pisca. Tu je razlika između onoga čime se bavi Jo Nesbø, i onoga čime se bave Knausgaard i drugi veliki norveški pisci. Tu je razlika između književnosti i stvaranja sadržaja za knjige.

Norveška je mala zemlja, rekli smo da nema ni pet i pol milijuna stanovnika, a ipak, eto, u Norveškoj je šestoknjižje “Moja borba” prodano u pola milijuna primjeraka. Ali u tom podatku postoji jedna mračna tajna: Šveđani i Danci, Bože mi prosti!, knjige na norveškom čitaju kao da su im napisane na materinjem jeziku! Možda ne svi, možda ne uvijek, ali ipak dovoljno često da se Knausgaardova “Moja borba” prodala u pola milijuna primjeraka. Podsjeća li vas ovo na nešto? Ne podsjeća? Dobro, vjerojatno ne podsjeća.

Ali kada bismo Karlu Oveu mogli ponuditi gostovanje još negdje, a ne samo u Zagrebu, možda bi on ipak došao. Štoviše, vjerojatno bi došao, pa makar i s rizikom gubitka vremena pred masom nečitajućih znatiželjnika, jer to onda ne bi bilo putovanja k jeziku od jedva četiri milijuna govornika, nego k jeziku i jezicima barem trostruko frekventnijim.

S užasom ste, vjerojatno, shvatili da nam nije na pameti Knausgaardovo gostovanje u Omišu i u Slanom, nego u Beogradu. Ali tako to ide u Skandinaviji, upravo na taj je način u Skandinaviji Knausgaard pisac za pola milijuna čitatelja. Elitni, elitistički pisac. 

I možda su zato Norvežani tako očajno loši u nogometu, u vaterpolu, u košarci…

(Nije dopušteno preuzeti ovaj sadržaj bez autorove dozvole. Prenosimo s autorova portala gdje je kolumna naslovljena: Karl Ove Knausgaard ili zašto je Norveška prisutnija i prepoznatija u Europi od Hrvatske).

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Crveni Štef i dolazak Donalda Trumpa na vlast u Hrvatskoj
    •  Mržnja zagrebačkog gradonačelnika prema vozačima
    •  Kratka povijest parkiranja u Zapruđu
    •  Ovo bi bio bolji svijet kada bismo bili kao vozači kamiona
    •  Zašto nakon uvođenja eura odumiru zagrebačke tržnice?
    •  Hanka Paldum i njezini problemi na državnoj granici
    •  Kako to da nikome nije nedostajalo tih 1.334.823 eura?
    •  Lud, zbunjen, normalan
    •  Zašto Nepalci ne bi postali Hrvati…
    •  Bečki konjušari i slovenska gospoda

> Svi tekstovi ovog autora