Zašto je važno slaviti Božić dva puta

Danas je svetkovina Božića prema Julijanskom kalendaru. To je dan, znamo, koji se praznuje u slavu rođenja Isusa Krista. Sinoć, na Badnjak, nakon liturgije, bilo je lijepo i ohrabrujuće na prijemu koji je organizirao mitropolit Porfirije slušati pozdrave uzvanika. Međusobno si čestitajući, priznavali smo (neki svjesno, neki nesvjesno) Isusa utjelovljenog u svima nama.Još mi je milije bilo, nakon prijema, a ispred pravoslavnoga hrama, na ulici vidjeti veliki broj preostalih vjernika/ca koji su s veseljem stajali i pjevali božićne pjesme. Činilo mi se da je diskretna pratnja policije nepotrebna, da je napokon nastupilo vrijeme mira i međusobnog uvažavanja.

Znam da nije tako, da u društvu imamo nemali broj onih koji se truju mržnjom prema Srbima i da je Porfirije Perić bio točan kada je lani tijekom liturgije badnje večeri rekao: ”Braćo i sestre, posebno večeras vas molim da se ne bojite da budete ono što jeste, a moje je iskustvo da postoji strah u vama. Ne ulazim u to koliko je opravdan, ali sam siguran da od vas zavisi da li ćete biti hrabri i postojani.”

Ove godine na Badnjoj večeri tijekom liturgije je kazao: “Trebamo biti mirotvorci, poslušati riječ Njegovu i ono što je pokazao u odnosu na nas – ljubav razumijevanje i praštanje, stvaranje mjesta drugome pored sebe. Sve to trebamo unijeti u svoj život, sve to treba biti naša svakodnevica i realnost kako bismo imali mir, radost harmoniju i spokoj, kako ne bi bilo tuge i straha”.

Ja tomu dodajem: Mir, braćo i sestre pravoslavni, Mir Božji, Hristos se rodi!

I kažem to iz sveg srca jer je i meni Božić i jer smatram da moramo, punim plućima, dva puta slaviti Božić, jer su ”oba” datuma naša, kršćanska.

Božić po Julijanskome kalendaru nije blagdan ”onih”, eto, Srba koji su tu ipak, nakon svega što se dogodilo, ”s nama”. To je praznik koji nas pobratimljuje, jer smo mi, Hrvati i Srbi, Makedonci, Grci, Rusi, Bugari i drugi u Bogu jedno – djeca.

Ne postoji ”pravoslavni” Božić. Naravno, ne postoji ni ”katolički” Božić. Mnogi misle da je 7. siječnja pravoslavni Božić pa onda brže bolje raskite bor i bace ga da ne bi netko slučajno pomislio da su oni pravoslavci. Baš svi kršćani slave Božić 25. prosinca, ali ne svi po istom kalendaru. Razlika u kalendaru nije razlika u vjeri. Danas slave Božić oni kršćani koji se u liturgiji drže julijanskog (starog) kalendara, a po tom kalendaru danas je 25. prosinca. Nije točno da se svi katolici drže novog kalendara, a svi pravoslavni starog kalendara, nego se neki katolici i pravoslavni drže novog, a neki se katolici i pravoslavni drže starog kalendara. Na primjer: Danas slave Božić vjernici Srpske i Ruske pravoslavne Crkve, ali isto tako katolici Ukrajinske grkokatoličke Crkve. Prije 13 dana su Božić (po novom kalendaru) slavili katolici u RH i ostali katolici imskog obreda (službeno: latinska Crkva), ali isto tako i vjernici Grčke, Bugarske i Rumunjske pravoslavne Crkve. I papa uvijek čestita Božić katolicima i pravoslavnima koji ga danas slave.

Dakle, ovo što slijedi je potrebno napisati i povodom 25. prosinca i povodom 7. siječnja!

Rođenjem Isusa ispunilo se mesijansko iščekivanje. Sve je počelo kada su Kaldejci pod Nabukodonosorom porazili Judu, kada je razoren hram i najveći dio Židova odveden u babilonsko sužanjstvo.

Želja da se vrati ono što je izgubljeno nikada nije nestala. Kako je vrijeme odmicalo, u svijesti svakog Židova bila je sve jača. Tako prošlost postaje nezaboravna budućnost.

Rađala se nada u povratak kralja stare Davidove loze, ali njihovi gospodari za te njihove snove nisu smjeli znati, pa su o kralju koji bi se u nekom vremenu trebao pojaviti i uspostaviti staro moćno kraljevstvo zlatnog doba govorili kao o Mesiji, što znači pomazan, jer se ustoličenjem kralj pomazivao uljem.

Mir, braćo i sestre pravoslavni, Mir Božji, Hristos se rodi! I kažem to iz sveg srca jer je i meni Božić i jer smatram da moramo, punim plućima, dva puta slaviti Božić, jer su ”oba” datuma naša, kršćanska

Stoljećima se nada družila s tugom. Neki stihovi koji govore o zlatnom dobu iz kojih se naslućuje povratak Mesije stavljeni su u knjigu Izaije, proroka iz 700. prije Krista.

Drugi hebrejski prorok Mihej iz vremena prije Izaije prorokuje Mesijino rođenje koje će se dogoditi u Betlehemu: ”A ti, Betleheme efrato, nipošto nisi najmanji među tisućama Judinijem, iz tebe će izaći onaj koji će biti gospodar Izraela, onaj čiji su izlasci od početka, od vječnih vremena”.

Evanđelist Matej izvješćuje da je Isus rođen u Betlehemu Judinu, za vrijeme cara Heroda, a izvješće drugog evanđelista Luke to potvrđuje. To je teološki diskurs, jer svi drugi izvori koji upućuju na povijesnu figuru navode da je Isus došao iz Nazareta. Zapravo, kako sam nedavno napisao, prije će biti da je Isus rođen u Nazaretu, ali legenda o rođenju u Betlehemu se nametnula.

Što se tiče rodoslovlja, Matej vodi, po lozi Abrahamovih potomaka, do Josipa, muža Marije. Tako se dokazuje porijeklo iz Davidova zlatnog doba, iz vremena i loze o kojoj su sanjali Židovi još od sužanjstva u Babilonu. Rodio se Mesija kojeg Židovi nisu prepoznali. Danas je Betlehem mali gradić u kojem se nalazi crkva Isusova rođenja koju je sagradio Konstantin oko 330., a obnovio Justinijan oko 550. godine.

Sadržaj božićnih poruka je u duhu Isusova propovijedanja – mir, pomirenje, pravda za sve, to je vrijeme u kojem se traži čovjek koji u sebi nosi dobrotu, sućut i osjećaj pomoći slabijem i nemoćnom.

Veselo ozračje Božića stvorilo je kroz stoljeća bogatstvo narodnih običaja. Božić se dočekuje izniklom pšenicom, posudom u kojoj su sve vrste žita, božićnim kruhom, simbolom tijela Isusova.

Meni je opet Božić: hoću da me pravoslavni oplemene, da mi kažu ”Ti si naš”, da me prisvoje, jer ću ja njima reći da je tako u Božjem naumu i u Pavlovoj teologiji: da nema više oni, ovi… U Isusu smo svi jedna velika pogača koja se mora lomiti da gladnih više ne bude

Pale se božićne svijeće, po podu na selu, naročito u pravoslavnim kućanstvima, stavlja slama ili sijeno kao spomen na Isusov krevetac, unosi se badnjak na ognjištu na kojem se čuva žar do blagdana, također mitološke naravi, kao sjećanje na vatricu koja je u štalici grijala malog Isusa. Iza polnoćke na stol se stavljala pečena ovca, a na njenoj lopatici gatalo se o životu u budućoj godini.

Božić nije transcendentalni pojam nevidljivog Boga, promišljanja koje putuje beskrajem. Ono čemu se klanjamo je čovjek, Božić – mali Bog, koji je došao na svijet po Duhu Svetom, savršenstvo Božje.

Sve treba biti savršeno, pa i čestitanje Božića. Vjera u spasenje koja se rodila s Isusom Kristom dala je narodu poticaja u promišljanju kako obogatiti božićne blagdane vedrinom i veseljem.

Crkveni oci uvijek su isticali otkupiteljski vid utjelovljenja. Ćiril Aleksandrijski piše: ”Onaj koji je od vijeka, rođen je u tijelu, uzevši sve što je naše, zato da bi plod tijela – mi, koji bijasmo na putu propasti, ostali u njemu, koji je postao ono što jesmo, da bi nas učinio dionicama onoga što je on.”

Oprost grijeha bez kazne donosi izvjesnu sigurnost, ali ne i duhovni mir. Ne može se zanijekati istina da se grijeh koji nije kažnjen najčešće ponavlja. Tako je i svijet nakon Kristove žrtve nastavio svoj hod putem osvajačkih ratova u kojima se zbog pljačke ubijalo i gazilo slabijeg. S druge strane, krađe i drugi poroci grešnog morala prekrili su zemaljsku kuglu.

Zašto treba slaviti Božić? I zašto dva puta?

Prihvatimo li tradiciju i legendu o Isusovom rođenju u betlehemskoj štali (ja, naime, tvrdim da je Isus rođen skromno, ali ne kako ga želi prikazati srednjovjekovna duhovnost u talijanskih kršćana), kažimo ovako: u štalici se rodio Onaj koji će kasnije za sebe reći da je baš on Svjetlo svijeta, Svjetlo koje rasvjetljuje svakog čovjeka koji dolazi na ovaj svijet.

Dva puta ćemo slaviti svi mi koji smatramo da su oni drugi zapravo naši i da će tako biti sve dok ne ujedinimo kalendar, što su već neke pravoslavne crkve učinile

On je doista postao ljudima svjetlo – primjerom svoga života skromnosti, nesebičnosti, žrtve i predanja iz ljubavi za čovjeka.

Dva puta ćemo slaviti svi mi koji smatramo da su oni drugi zapravo naši i da će tako biti sve dok ne ujedinimo kalendar, što su već neke pravoslavne crkve učinile. Tada ćemo i zbiljski biti jedno.

Isus je postao svjetlo svojom riječju istine koja proniče dubine ljudskog srca i obasjava svu povijest čovječanstva. I gdje god su pojedinci i narodi bili otvoreni tom svjetlu, tu su se smanjivala područja mraka nehumanosti, a širila se područja nade, ljubavi i svakog pravog napretka.

Zbog toga je meni opet Božić: hoću da me pravoslavni oplemene, da mi kažu ”Ti si naš”, da me prisvoje, jer ću ja njima reći da je tako u Božjem naumu i u Pavlovoj teologiji: da nema više oni, ovi…

U Isusu smo svi jedna velika pogača koja se mora lomiti da gladnih više ne bude.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora