Zašto Maji Sever čestitaju oni koji novinarstvo uništavaju

Ničega osim cinizma na prvi pogled ne može biti u čestitkama predsjednika Vlade i ministrice kulture upućenim novoj predsjednici Europske federacije novinara. Nina Obuljen Koržinek još se odvažila primijetiti da je to “veliko priznanje za hrvatsko novinarstvo u cjelini”.

A oboje su, skupa s predsjednikom Republike, koji je također čestitao, našli da je primjereno naglasiti i da su naročito ponosni što je Maja Sever prva žena u povijesti na čelu Europske federacije novinara.

Nedostajalo je samo da joj čestita i predsjednik Udruge hrvatskih sudaca, čiji članovi već desetljećima u nizu političkih sudskih procesa, uglavnom inspiriranih voljom i raspoloženjima raznih predsjednika Vlade, ministara, nižih i viših stranačkih dužnosnika ili kriminalaca pod zaštitom države i stranke zastrašuju i financijski uništavaju medije i u korijenu zatiru hrvatsko novinarstvo, na načine kakvi u Europi izvan Rusije i Bjelorusije nisu viđeni čak ni u zemljama iliberalne demokracije i autokratskih vlasti.

Ali razmislimo li malo, uživimo li se u Andrejev, Ninin i Zoranov lik, i u njihove zadane uloge, shvatit ćemo da je, ipak, riječ o nečemu drugom, a ne o cinizmu.

Dok je obasipaju divljenjem, frazama i kolektivnim uzdasima, kao kakvog Luku Modrića hrvatskoga novinarstva, ti ljudi s čijih se položaja uništava novinarstvo, i koji su vrlo srčano i spremno u tom uništavanju osobno sudjelovali, imaju mnogo ozbiljnije ambicije. Oni Maji Sever šalju ponudu koja se po svemu sudeći ne može odbiti.

Ali to nije odsječena konjska glava u njezinoj postelji, nego nešto što je suštinski gore i od konjske glave: Andrej Plenković i Nina Obuljen Koržinek nude joj mjesto unutar hrvatskih elita. Njihove čestitke, znaci oduševljenja, okivanje pojedinca zagrljajem nacije – čuj “veliko priznanje za hrvatsko novinarstvo u cjelini”, čuj ponos zbog prve žene na čelu nečega! – nisu ništa drugo nego ponuda Maji Sever da bude dio njihova svijeta. Da bude onaj Lukica koji može i da laže pred sudom, nakon što primi sve te mokre zagrljaje.

Koliko god se nekome, možda, čini da bi takvo što sam s indignacijom odbio, teško bi bilo sjetiti se u nas nekoga tko je tako i postupio. Uostalom, što učiniti, kako reagirati, čime pokazati prezir prema ponudi tih ljudi da se bude dio njihova društva na vrtnoj zabavi s paunovima koji šire repove i kriče nad masovnim grobnicama?

Oni su ti koji odlučuju tko će biti dio njihove igre. Poput divovskih štakora, oni igraju na taštinu svoje žrtve. A taština je poput znoja njihove žrtve, koji svaki put nepogrešivo nanjuše. Nema čovjeka koji se ne znoji i koji nije tašt.

Izbor Maje Sever na mjesto predsjednice Europske federacije novinara obradovao me je, premda je i besmislen, i bespredmetan. Na čelo jedne vrlo ozbiljne profesionalne i sindikalne udruge, čije djelovanje respektiraju vlasti i društva nekih stvarno demokratskih europskih zemalja, koje slobodno novinarstvo potpomažu umjesto da ga uništavaju, izabrana je žena iz malene zemlje u kojoj je novinarstvo zapravo uništeno.

Kao da su kakvoga muftiju iz Saudijske Arabije, gdje je ispovijedanje bilo koje druge vjere osim islama zabranjeno pod prijetnjom smrtne kazne, izabrali za šefa udruge za vjersku toleranciju i međureligijski dijalog. Može muftija biti osobno tolerantan i razgovorljiv, ali on o vjerskoj toleranciji i međureligijskom dijalogu ne zna ništa.

Kao ni Maja Sever o slobodnom novinarstvu, javnoj televiziji, ozbiljnim, prema vlasti kritičnim i odgovornim novinama, koje država financijski pomaže da budu upravo takve, i svim onim idealima na kojima je zasnovan rad Europske federacije novinara.

Ona o tome ne zna ništa, jer ničega od toga u Hrvatskoj za njezina radnog vijeka nije bilo. Hrvatska radiotelevizija, na kojoj je zaposlena, ustrojena je i funkcionira kao servis Vlade ili kao agencija u okviru Ministarstva kulture i medija. Tako se HRT-om upravlja, takav je HRT-ov program, a takve su mu, na kraju krajeva, i crne liste zabranjenih tema, sadržaja i imena.

U jednome trenutku, za posljednjeg čišćenja kadra i programa od ideološki ili nacionalno nepodobnih novinara, kada su kao Srbi s televizije gonjeni i oni koji se prethodno možda nisu ni osjećali kao Srbi (recimo, novinar Saša Kosanović), Maja Sever praktično je ostala bez posla. Otkaz koji su joj pripremali zahtijevao je, kao i u svakoj političkoj likvidaciji, proces u kojemu će biti stvorena iluzija da je žrtva doista nešto skrivila ili da je sama od sebe odstupila.

Trebala je biti likvidirana otprilike onako kako je s HRT-a likvidiran Hrvoje Zovko. Nije ju se, međutim, moglo proglasiti za nasilnika i raubera, jer je Maja nedovoljno muško. Za razliku od Zovka široko je popularna, stalno vidljiva i odaje dojam drage i prisne osobe, vječne djevojčice, prema kakvima građanstvo ima naročitih simpatija, dobra je Hrvatica, s bogatim i raskošnim obiteljskim podrijetlom, još i Zagrepčanka, zavičajna negdje oko Džamije i Križanićeve…

Zbog svega ovog i zbog čelične volje i začudne socijalne energije, Maju Sever nije se uspjelo potjerati s HRT-a, čak ni u trenutku kada se činilo da je samo još to potrebno pa da HRT bude čist kao Andrejeva suza.

Dijelili su joj opomene zbog kršenja javne discipline, upozorenja pred otkaz, a onda i tihe drugarske kritike zbog onoga što je objavljivala na privatnim profilima društvenih mreža, ali nitko se nije odvažio učiniti još jedan odlučni korak. Tada se dogodila nevolja da policija dođe po glavnog ravnatelja, tako da su Andrej i Nina imali veći problem nego što je Maja Sever.

Da se našalimo ili da se ne našalimo: valjalo je naći rukovodioca koji će se kriminalom baviti malo umjerenije. Takvog kojeg rano izjutra neće voditi u Remetinec. Ili Mariju Nemčić, koju prati doživotni i nitko ne zna na čemu zasnovani mit o profesionalnoj i moralnoj ispravnosti. Pa da Nemčić samo nastavi.

Maja Sever sve je to vrijeme radila za emisiju Aleksandra Stankovića “Nedjeljom u dva”. Obavljala je, i još uvijek obavlja posao kakve darovite mlađe pripravnice, koju se preko tih nepretencioznih desetominutnih portreta gostiju emisije priprema za neke ozbiljnije i ambicioznije novinarske poslove.

Da HRT nije radiotelevizija, nego da su HRT novine, Maja Sever figurirala bi kao obećavajuća izvjestiteljica s tržnice. Tu se sklonila da prkosi i da iritira.

Urednička i upravna falanga, sačinjena od kadrova provjerenih u tisuću i jednoj bici protiv javnog informiranja, bila je nesumnjivo svjesna da to ne može završiti dobro, i da bi je nekako trebalo nagovoriti da ode. Makar tako da se sklopi s njom neki dogovor, da joj se ponudi nešto što bi izgledalo kao profesionalno i društveno napredovanje, ali što dalje od HRT-a.

I onda je, o nevolje, postala predsjednica Europske federacije novinara! Neposlušni župnik iz kakve minijaturne ličke župe u noćnoj je mori prelata koji ga uzaludno pokušavaju disciplinirati odjednom postao papa! Ili, možda, nije tako? Možda su se Andrej, Nina i društvo s HRT-a upravo oslobodili Maje Sever?

Novinarstvo nije briga o sindikalnim pravima i socijalnom položaju zaposlenika u medijima. S novinarstvom nemaju veze otkazi Hrvoju Zovku ili Saši Kosanoviću, jer ni Zovko ni Kosanović nisu otpušteni zbog lošega ili zbog bilo kakvog novinarstva. Zovko je potjeran jer nije bio društveno-politički radnik po mjeri HRT-a kao Vladine agencije. Kosanović je potjeran jer je procijenjeno da je Srbin.

Ali novinarstvo, suprotno dosadašnjem aktivističkom i sindikalnom angažmanu Maje Sever, nije ni sam HRT. Ne bi to bilo čak ni da je riječ o javnoj televiziji, ne bi bilo čak ni da se na HRT-u doista bave novinarstvom, neovisnim i slobodnim.

I tada, novinarstvo bi, kao i u Njemačkoj, kao i u bilo kojoj slobodnoj, ali i neslobodnoj zemlji, najprije bilo ono što je napisano i objavljeno u papirnatim novinama, u magazinima i u časopisima, na ozbiljnim, autorski uređivanim web portalima, koji se ne uzdržavaju reklamama za sredstva protiv gljivica na noktima.

Nigdje, ali nigdje gdje o slobodnom novinarstvu može biti riječi, novinarstvo ne započinje na televiziji, na radiju, na podkastu i na jutjubu. Tamo novinarstvo završava, nakon što je započelo u novinskom tekstu.

To izvanredno dobro znaju hrvatski suci, specijalizirani za progon hrvatskih novinara i za zatiranje novinarstva u medijima. Od njih bi, vjerujem, Maja Sever kao predsjednica Europske federacije novinara najviše mogla naučiti.

U osobnom smislu, Maja Sever dosegnula je profesionalni vrhunac time što je konačno i trajno dohakala huljama i ništarijama iz prisavskih liftova. Za dalje, neka joj Bog bude na pomoći!

Goleme su šanse da postane ono što su Andrej, Nina, Zoran, ili ono što je počasni predsjednik Hrvatske udruge sudaca Đuro Sessa (kojeg je slikovito i precizno opisao Zdravko Mamić). Za sve drugo trebat će joj mnogo, mnogo pameti i čvrstine.

(Nije dozvoljeno prenositi ovaj sadržaj bez autorova odobrenja. Prenosimo s autorova portala gdje je kolumna naslovljena: Maja Sever ili zašto predsjednici Europske federacije novinara na izboru čestitaju oni koji hrvatsko novinarstvo uništavaju).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Crveni Štef i dolazak Donalda Trumpa na vlast u Hrvatskoj
    •  Mržnja zagrebačkog gradonačelnika prema vozačima
    •  Kratka povijest parkiranja u Zapruđu
    •  Ovo bi bio bolji svijet kada bismo bili kao vozači kamiona
    •  Zašto nakon uvođenja eura odumiru zagrebačke tržnice?
    •  Hanka Paldum i njezini problemi na državnoj granici
    •  Kako to da nikome nije nedostajalo tih 1.334.823 eura?
    •  Lud, zbunjen, normalan
    •  Zašto Nepalci ne bi postali Hrvati…
    •  Bečki konjušari i slovenska gospoda

> Svi tekstovi ovog autora