Foto: AB FB stranica Miljenka Jergovića

Najvažnija rečenica tog Žižekovog frankfurtskog govora glasi: “Znači, trenutak u kojem prihvatite da je nemoguće boriti se za obje strane istovremeno, izgubili ste dušu!” Boriti se, naravno, u svom slučaju ne znači ratovati, ginuti, umirati. Ni stvarno, ni metaforično. Premda, recimo, znači izgubiti sve beneficije koje proizlaze iz angažmana u tom ratu, svejedno angažirate li se u javnosti i u novinama, ili se angažirate u blebetanjima i nadglasavanjima po kavanama i stadionima.

Ako ste na strani Palestinaca, koje izraelske vojne snage ubijaju po Gazi, ruše im domove i nastoje ih trajno protjerati, i na strani Izraelaca, koje palestinske vojne snage ubijaju po Izraelu i nastoje ih trajno protjerati, nema nikakve sumnje da ćete biti dočekati istim prijezirom vatrenih zastupnika obje strane.

Ako je vođa partije Židovska moć Itamar Ben Gvir, ministar sigurnosti Izraela, kojeg je izraelski sud prethodno osudio zbog terorizma i rasizma, koji se otvoreno zalaže za fizičko istrebljenje Palestinaca iz svoje zemlje, za vas, ipak, najsličniji Ismailu Haniji, vođi Hamasa i bivšem premijeru Palestinske samouprave, današnjem rezidentu Katara, koji se isto tako otvoreno zalaže za istrebljenje Izraelaca iz svoje zemlje, s posve jednakim antipatijama ćete se sresti i među onima koji smatraju da je Izrael civilizirana demokratska zemlja čiji građanski sklad i procedure remete palestinski teroristi, i među onima koji smatraju da je riječ o arapskom teritoriju koji su uzurpirali Židovi.

Naravno da je Slavoj Žižek, dok pred vrlo nemirnim frankfurtskim skupom govori u ulozi slovenskog pisca, sasvim u pravu: ako se u ovoj stvari ne izložite potpunom prijeziru i nerazumijevanju, izgubili ste dušu.

Žižek više ne govori kao filozof, premda mu je to zvanje. Ne govori ni kao klaun i zabavljač, premda mu je to već godinama zanimanje, od kojega izvanredno dobro živi, nastupajući po hotelskim risortima i na priredbama bogatih i mondenih.

Dok govori o duši, on govori s one pozicije s koje je u povijesti slovenske književnosti posljednji govorio Edvard Kocbek. Taj je u jednoj puno intimnijoj, ali s povijesnog i s dušinog stanovišta jednako važnoj i gotovo jednako krvavoj raspri imao birati između partizanstva i kršćanstva, pa mu je, doista, bilo od volje da po duši izabere jedno ili drugo. On je, međutim, znao da bi izabravši izgubio dušu.

Nekakav Uwe Becker, njemački državni tajnik za europske poslove i povjerenik za antisemitizam, vikao je na Žižeka, ometao ga u njegovim nastojanjima da govori i da govorom sačuva dušu, izlazio je pa opet ulazio, dobro svjestan da je pobjeda na njegovoj strani.

Ovo je, doista, jedinstvena prilika u kojoj Žižek gubi.

Već sutra, kada opet negdje bude nastupao s desnim selfhelp debilom Jordanom Petersonom, Žižek će, kao i taj Peterson, biti nepobjediv. I bit će globalni fenomen, kao coca-cola, a ne mali iritantni Slovenac, kao što je sad, za njemačkoga državnog tajnika. Stjenica koju, ostalom, treba zgaziti.

Uwe Becker će tu stjenicu gaziti kao antisemita, dok bi je, recimo, manje značajni sarajevski arabist i akademik Esad Duraković gazio kao cionista. Taj Duraković, kako kaže, “ne odobrava” Hamasov masakr izraelskih civila po Izraelu, “ali ga razumije”. Kao i Becker što razumije izraelski odgovor. Ravnoteža svijeta trenutno je u tom posvemašnjem bezdušnom razumijevanju.

Oni kažu da su strane u ovom sukobu apsolutno neusporedive. Žižek se, naravno, slaže. Općenito, nitko ni sa kim i ništa ni sa čim usporedivo nije. I obično onda dođe riječ kako je i kada sve ovo počelo. I dođe riječ o tome čija je to zemlja. Čitajte Bibliju, veli veleposlanik države Izrael u Zagrebu, na proslavi 75. godišnjice države Izrael, održanoj u Dvorani Vatroslava Lisinskog, u Bibliji piše čija je to zemlja. A gradonačelnica Sarajeva mu onda iz daljine govori da je sve i počelo prije 75 godine, progonom Palestinaca s njihove zemlje.

Obje strane imaju svoju publiku i svoje vjerne poklonike, koji nimalo ne sumnjaju u ono u što vjeruju. Je li sve bilo onako kao što piše u Bibliji; ako jest, čemu služi historiografija i koja je razlika između vas i vjerskih fanatika s one druge strane?

Zašto je baš 1948. početak svega i je li, možda, postojalo nešto prije 1948? Na primjer, postojao je Muhamed Amin el Huseini, jeruzalemski muftija i palestinski nacionalist, koji je u Hitleru našao saveznika za svoj projekt, dok je Hitler u njemu vidio svog najmilijeg duhovnika među vjerskim monoteističkim vođama. Zašto vremena Drugog svjetskog rata, po potrebama, malo ima, a malo nema?

Slavoj Žižek u svom je govoru triput osudio Hamasov napad na Izrael i triput je ponovio svoje pristajanje uz pravo Izraela da se brani. “Istina, Izrael ima puno pravo na protunapad”, rekao je. I nije tu bilo: ali ovo, ali ono… On, međutim, misli da je njegovo pravo, i da je pravo svakog građanina koji se usuđuje išta o svemu tome reći, da ulazi u način na koji se Izrael brani.

“Mnogi moji prijatelji kažu: ‘Da, Palestinci imaju pravo biti pomalo antisemiti jer, vidiš što im rade Izraelci’. Ili, s druge strane: ‘Izraelci imaju pravo biti malo nasilni jer, vidi što smo mi njima radili u holokaustu…’ Mislim da se tu nema što razumjeti. Treba ići do kraja u oba smjera. Stati u obranu palestinskih prava, kao i u borbi protiv antisemitizma.”

Stvar koju Žižek zastupa jednostavna je, ali je i iritantna u svojoj jednostavnosti. Toliko iritantna da je gotovo nitko više ne zastupa. Pritom, čak će se i naći onih koji će pristati na konstataciju da odustajanje od “borbe za obje strane istovremeno” donosi gubitak čovjekove duše.

Ali što je duša i kolika je, zapravo, njezina vrijednost? Na sveopćem tržištu vrijednosnica, duša nešto vrijedi samo u pjesništvu i u lijepoj književnosti, u zastarjeloj metafizici, do koje ni sam Žižek ne drži kada se bavi strukom, i u Jungovoj psihologiji. Jung, pak, kaže da duša u sebi sadrži “nešto sukladno Božjem biću”. Bez duše, po njemu, nema ni kontakta s Bogom. Interesantno je da se rat na Bliskom istoku uvijek vodio, pa se i sad vodi, oko Boga, a da o duši nekog računa vodi ateist Žižek.

Za svog junaka Slavoj Žižek izabrat će Mareka Edelmana, posljednjeg preživjelog među vođama ustanka u Varšavskom getu i sudionika u Varšavskom ustanku. Po zanimanju liječnik, kardiolog – naravno, vazda je riječ o srcu, jer srce je drugo ime za dušu! – Edelman rodio se 1919. u Homelju, u Bjelorusiji, ili 1922. u Varšavi. Prešao je dug put, od židovskog aktivista do aktivista sindikata Solidarnost, kojeg je internirao i režim generala Jaruzelskog. Godine 1993. pratio je humanitarni konvoj u opsađeno Sarajevo. U ratu u Bosni, Marek Edelman vidio je “odgođenu Hitlerovu pobjedu – pobjedu iz groba”. Borio se protiv antisemitizma, za palestinsku stvar.

Kada su 1968. njegovi žena i djeca iz Poljske emigrirali u Izrael, pred jednom od finalnih antisemitskih kampanja u ovoj zemlji, koju je bio poveo ministar unutarnjih poslova Mieczysław Moczar, nakon izraelske pobjede u Šestodnevnom ratu, Marek Edelman ostao je u Poljskoj, izgovarajući rečenicu: “Netko treba ostati sa svima onima koji su ovdje nestali.”

To je rečenica o duši, i o postupanjima da bi se spasila duša. Čim pristane uz argumente duše, čovjek pristaje na vlastiti potpuni poraz. I na to da će on i njegov slučaj uskoro biti zaboravljeni, ili da će ga se u budućnosti sa suzama ganuća prisjećati upravo oni koji o duši nikada nisu vodili računa.

Doista, ali doista, između Mieczysława Moczara, koji je 1968. vodio kampanju pod sloganom “Cioniste u Sion”, Itamara Ben Gvira, izraelskog rasista i terorista, i Ismaila Hanije, vođe palestinskih terorista i antisemita, ne postoji nikakav suštinski nesporazum. Marek Edelman sa svom je trojicom u stanju trajnoga nesporazuma, koji ne može ni smrt pomiriti.

Slavoj Žižek je, koliko jučer, prekjučer, bio ikonična figura hrvatskih fanzin-ljevičara i lijevih aktivista. Bio je to još u vrijeme kada su se Senf i ekipa valjali po Varšavskoj, tobož da Horvatinčić i Karamarko ne bi gradili podzemnu garažu na javnoj površini, pri privatnom trgovačkom centru.

Kasnije se, međutim, Žižek odao zabavljačkom biznisu, a oni su se etablirali kao mainstream političari, menadžeri i savjetnici za kolektivnu samopomoć. Plitki u duši, slabe ili nikakve imaginacije, lako su se stopili s okolinom i s nacionalističkim elitama.

Ali prema Žižeku stvorili su otpor. Dojučerašnji idol najednom im je postao šarlatan. Njega, pak, nije bilo briga. Ionako je Hrvatska manja od Slovenije. Naravno, ako govorimo o poslovima u kojima je Žižek stručan i vješt, te ako govorimo o kulturi i književnosti.

Ove je godine Slovenija bila zemlja gost na Sajmu knjiga u Frankfurtu. Hrvatska to, srećom, nikada neće biti, jer zamislimo tu nevolju: tko bi to bio svijetu dovoljno poznat da u hrvatsko ime govori o gubitku duše u Frankfurtu?

(Nije dozvoljeno preuzeti ovaj sadržaj bez autorova odobrenja. Prenosimo s autorova portala gdje je kolumna naslovljena: Slavoj Žižek i bjesovi onih koji umiju proslaviti baš svaku odgođenu Hitlerovu pobjedu, pobjedu iz groba)