Zašto slaviti Božić?

Danas je Božić. To je dan koji se praznuje u slavu rođenja Isusa Krista u kojem je jedan dio Židova vidio velikog učitelja, islam proroka, hinduisti avatara (onoga koji dolazi, ponovno se rađa), a kršćani neponovljivo utjelovljenje Božje.

 

Izvor znanja o Isusu uglavnom su evanđelja, pogotovo Markovo, koja se uzimaju kao najvjerodostojnije štivo u kojem se govori o Isusu. Pisalo se dosta, s pažnjom su praćene njegove propovijedi, ali nitko nije zapisao dan njegova rođenja, pa se misli da je za evanđeliste bilo važnije otajstvo otkupljenja koje je počelo njegovim dolaskom.

 

U gomili članaka koje sam spremio, a vezani su uz Božić, imam jedno pismo čitatelja Vinka Pense, koje navodim po sjećanju i uz pomoć svoje obilne teološke i druge literature. Istraživanja kada se Isus rodio počela su u drugom stoljeću. Prvi je s traganjem počeo Klement Aleksandrijski saznavši da se na istoku pripovijeda da je Isus rođen 20. svibnja. Drugi navode da se to zbilo 20. travnja, treći pak 17. studenoga. Sačuvao se i podatak iz 243. godine prema kojem se Isus rodio 28. ožujka, jer je to četvrti dan stvaranja svijeta, kada je Bog stvorio Sunce, pa je i Krist došao na svijet kao Sunce Pravednosti.

Sadržaj božićnih poruka u duhu je Isusova propovijedanja – mir, pomirenje, pravda za sve. To je vrijeme u kojem se traži čovjek koji u sebi nosi dobrotu, sućut i osjećaj da treba pomoći slabijem i nemoćnom

 

Nakon toliko različitih mišljenja ustanovljen je dan rođenja – 25. prosinca. Naime, toga se dana u Rimu slavio blagdan koji je simbolizirao Sunce, Natalis solis invicti, Mitre. Dana 21. prosinca počinje rasti dan pa se obilježavao početak novog života u prirodi. Kad je kršćanstvo u Rimskom Carstvu ojačalo, moglo je svoje blagdane štovati na dane kada su pogani svetkovali svoje najveće svečanosti. Tako su Isusovo rođenje počeli slaviti na Dan sunca koji postade simbolom Krista, Sunca Pravednosti.

 

Taj dan vezuje se i za Isusovu savršenost. Krist je umro, smatrali su crkveni oci, na proljetni ekvinocij – 25. ožujka. Kako je kod njega sve moralo biti savršeno, morao je 25. početi i njegov život na zemlji. Od jednog do drugog dana ima devet mjeseci pa je 25. ožujka moralo biti i začeće Kristovo.

 

Nadnevak 25. prosinca počeo se slaviti 354., što doznajemo iz liturgijskoga kalendara koji je izdan u Rimu te godine. Međutim, Klement Aleksandrijski navodi jednu gnostičku sektu na istoku koja je 6. siječnja već oko 215. godine slavila dan rođenja, ujedno i krštenje Isusovo. Isprva se svetkovina slavila u Rimu u tri mise, od kojih je posljednja bila polnoćka, koja je brzo prihvaćena u cijeloj Zapadnoj crkvi, a obilježila ju je pjesma ”U polnoć se Bog rodi”.

 

Svašta je tijekom povijesti bilo, pa tako pamtimo i da su engleski puritanci pokušali ukinuti slavljenje Božića aktom parlamenta 1664. godine, ali je praznik ponovno uveden uvođenjem republike.

Nadnevak 25. prosinca počeo se slaviti 354., što doznajemo iz liturgijskoga kalendara koji je izdan u Rimu te godine. Isprva se svetkovina slavila u tri mise, od kojih je posljednja bila polnoćka, koja je ubrzo nakon toga prihvaćena u cijeloj Zapadnoj crkvi, a obilježila ju je pjesma ”U polnoć se Bog rodi”

 

Rođenjem Isusa ispunilo se mesijansko iščekivanje. Sve je počelo kada su Kaldejci pod Nabukodonosorom porazili Judu, kada je razoren hram i najveći dio Židova odveden u babilonsko sužanjstvo. Želja da se vrati ono što je izgubljeno nikada nije nestala. Kako je vrijeme odmicalo, u svijesti svakog Židova bila je sve jača. Tako prošlost postaje nezaboravnom budućnosti.

 

Rađala se nada u povratak kralja stare Davidove loze, ali njihovi gospodari za te njihove snove nisu smjeli znati, pa su o kralju koji bi se u nekom vremenu trebao pojaviti i uspostaviti staro moćno kraljevstvo zlatnog doba govorili kao o Mesiji, što znači pomazanik, jer se ustoličenjem kralj pomazivao uljem.

 

Stoljećima se nada družila s tugom. Neki stihovi koji govore o zlatnom dobu iz kojih se naslućuje povratak Mesije stavljeni su u knjigu Izaije, proroka iz 700. godine prije nove ere. Drugi hebrejski prorok Mihej, iz vremena prije Izaije, prorokuje Mesijino rođenje u Betlehemu: ”A ti, Betleheme Efrato, nipošto nisi najmanji među tisućama Judinim, iz tebe će izaći onaj koji će biti gospodar Izraela, onaj čiji su izlasci od početka, od vječnih vremena.”

 

Evanđelist Matej izvješćuje da je Isus rođen u Betlehemu Judinu, za vrijeme cara Iruda, što potvrđuje izvješće drugog evanđelista, Luke. To je, kako sam napisao u kolumni u ponedjeljak, teološki diskurs jer svi drugi izvori koji upućuju na povijesnu figuru navode da je Isus došao iz Nazareta.

 

Što se tiče rodoslovlja, Matej vodi po lozi Abrahamovih potomaka, do Josipa, muža Marije. Tako se dokazuje podrijetlo iz Davidova zlatnog doba, iz vremena i loze o kojoj su sanjali Židovi još od sužanjstva u Babilonu. Rodio se Mesija kojeg Židovi nisu prepoznali. Postoji i podatak da je Isus rođen u Vitlejemu, selu u blizini Betlehema. Danas je to mali grad u kojem se nalazi crkva Isusova rođenja koju je sagradio Konstantin oko 330., a obnovio Justinijan oko 550. godine.

Prihvatimo li tradiciju i legendu o Isusovu rođenju u betlehemskoj štali, kažimo ovako: u štalici se rodio onaj koji će poslije za sebe reći da je baš on Svjetlo svijeta, Svjetlo koje rasvjetljuje svakog čovjeka koji dolazi na ovaj svijet. On je doista postao ljudima svjetlom – primjerom svoga života skromnosti, nesebičnosti, žrtve i predanja iz ljubavi za čovjeka

 

Sadržaj božićnih poruka je u duhu Isusova propovijedanja – mir, pomirenje, pravda za sve. To je vrijeme u kojem se traži čovjek koji u sebi nosi dobrotu, sućut i osjećaj da treba pomoći slabijem i nemoćnom. Veselo ozračje Božića stvorilo je tijekom stoljeća bogatstvo narodnih običaja. Božić se dočekuje izniklom pšenicom, posudom u kojoj su sve vrste žita, božićnim kruhom, simbolom tijela Isusova. Pale se božićne svijeće, po podu na selu, a kod pravoslavnih kućanstava stavlja slama ili sijeno kao spomen na Isusov krevetac, badnjakom na ognjištu na kojem se čuva žar do blagdana, također mitološke naravi, Sveta tri kralja, kao sjećanje na vatricu koja je u štalici grijala malog Isusa. Iza polnoćke na stol se stavljala pečena ovca, a na njezinoj lopatici gatalo se o životu u budućoj godini.

 

Božić nije transcendentalni pojam nevidljiva Boga, promišljanja koje putuje beskrajem. Ono čemu se klanjamo je čovjek, Božić – mali Bog, koji je došao na svijet po Duhu Svetom, savršenstvo Božje. Sve treba biti savršeno, pa i čestitanje Božića. Vjera u spasenje koja se rodila s Isusom Kristom dala je narodu poticaj u promišljanju kako obogatiti božićne blagdane vedrinom i veseljem.

 

Crkveni oci uvijek su isticali otkupiteljski vid utjelovljenja. Ćiril Aleksandrijski piše: ”Onaj koji je od vijeka, rođen je u tijelu, uzevši sve što je naše, zato da bi plod tijela – mi, koji bijasmo na putu propasti, ostali u njemu, koji je postao ono što jesmo, da bi nas učinio dionicima onoga što je on.” Oprost grijeha bez kazne donosi izvjesnu sigurnost, ali ne i duhovni mir. Ne može se zanijekati istina da se grijeh koji nije kažnjen najčešće ponavlja. Tako je i svijet nakon Kristove žrtve nastavio svoj hod putem osvajačkih ratova u kojima se radi pljačke ubijalo i gazilo slabijeg. S druge strane, krađe i drugi poroci grešnog morala prekrili su zemaljsku kuglu.

 

Zašto treba slaviti Božić? Prihvatimo li tradiciju i legendu o Isusovu rođenju u betlehemskoj štali (tvrdim, naime, da je Isus rođen skromno, ali ne kako ga želi prikazati srednjovjekovna duhovnost u talijanskih kršćana), kažimo ovako: u štalici se rodio onaj koji će kasnije za sebe reći da je baš on Svjetlo svijeta, Svjetlo koje rasvjetljuje svakog čovjeka koji dolazi na ovaj svijet. On je doista postao ljudima svjetlom – primjerom svoga života skromnosti, nesebičnosti, žrtve i predanja iz ljubavi za čovjeka.

 

Postao je svjetlom također svojom riječju istine koja proniče dubine ljudskog srca i obasjava svu povijest čovječanstva. I gdje god su pojedinci i narodi bili otvoreni ovom svjetlu, tu su se smanjivala područja mraka nehumanosti, a širila se područja nade, ljubavi i svakoga pravog napretka.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora