novinarstvo s potpisom
Drage članice i članovi,
drugarice i drugovi,
prijatelji i podržavatelji,
ovim putem po prvi vam se put obraćam kao predsjednik Nove ljevice.
Prvo i posve logično pitanje koje se postavlja jest što nama — meni i najužem krugu suradnika — sve ovo treba?
U nas je politika nepopularna, a ljudi koji se njome bave uglavnom su omraženi u javnosti.
Drugo, što zbunjuje javnost jest činjenica da smo svi mi koji smo se okupili u procesu osnivanja stranke već postigli određenu profesionalnu i osobnu javnu afirmaciju, pa se čini logičnim da nam politički angažman može isključivo odmoći i otežati egzistenciju.
Zašto se, dakle, bavimo nečim što će nam oduzeti mnogo vremena i čiji su konačni ishodi krajnje neizvjesni?
Odgovor je jednostavan: u osnivanje stranke nismo se upustili unatoč svemu navedenom, nego upravo zbog toga.
Drugim riječima, jedini način na koji će građani prestati razumijevati politiku kao nešto dubinski iskvareno i kao sustav kojeg treba s populističkih pozicija potpuno rušiti, jest taj da u politiku uđu ljudi koji će principijelno, dosljedno i hrabro zagovarati iste stvari koje su zagovarali u javnom djelovanju mimo stranačke parlamentarne politike.
Siguran sam da će ljudi koji su se angažirali u Novoj ljevici upravo na taj način djelovati i da će građani unaprijed znati naše stavove o ključnim društvenim, političkim i ekonomskim procesima, bez obzira na cijenu suprotstavljanja u javnosti dominantnom rječniku.
To što se mnogi ljudi s nama neće slagati, pa i to što ćemo mnogima ići na živce, legitimno je u demokratskom društvu i ne predstavlja nikakav problem, ako sva ta neslaganja ostanu u okvirima normalne demokratske rasprave.
U konačnici, posljednji, a možda i ključni motiv angažmana odnosi se na činjenicu da vrijednosti i stavove značajnog dijela građana, uključivši i naše, nitko u mainstream politici nije dosljedno zastupao.
To je posebno došlo do izražaja u protekle tri godine, tijekom kojih je hrvatsko društvo u tolikoj mjeri otklizalo udesno da atmosfera sve više podsjeća na onu iz devedesetih godina.
Pojednostavljeno govoreći, došli smo do zida, tj. do točke u kojoj se ispostavilo kako isključivo individualni javni angažman, kao i angažman kroz aktivističke kampanje i udruge civilnog društva jednostavno više nije dovoljan za usmjeravanje društvenih procesa.
Budući da je u istom razdoblju došlo do povlačenja institucionalne ljevice s istinski lijevih pozicija, na tom se dijelu političkog spektra otvorio golem ispražnjen prostor. Izlišno je i napominjati kako vjerujemo da je Nova ljevica u stanju rekonstruirati taj prostor, jer da u to ne vjerujemo, ne bismo se toga ni prihvatili.
Sve to dovodi nas do sadržaja politike koju ćemo ponuditi javnosti. S jedne strane moramo odgovoriti na ekonomske probleme značajnog dijela ljudi koji nemaju od čega živjeti, na situaciju u kojoj dobar dio zaposlenih građana ne ostvaruje ni minimum sindikalnih prava i na cijelu problematiku prekarnih radnika koji se prehranjuju isključivo od povremenih, honorarnih poslova i ne mogu ostvariti niti osnovno mirovinsko i zdravstveno osiguranje.
A da ne govorimo o adekvatnoj socijalnoj politici koja je odavno zaboravljena u Hrvatskoj!
S druge strane, naša politika će pružati aktivnu podršku svim nastojanjima, prvenstveno građanskih aktivista diljem zemlje, na očuvanju javnih resursa i sprječavanju dovršetka procesa uspostavljanja monokulture turizma i uslužnih djelatnosti.
Na konkretnim primjerima, to znači da će Nova ljevica podupirati prosvjedne akcije građana koji se bore za očuvanje javnog prostora, poput onih vezanih uz pitanje Varšavske ulice, Cvjetnog trga i parka na Savici u Zagrebu, Srđa u Dubrovniku, Muzila u Puli, Brođana za Brod, te akcijama usmjerenih za zaštitu Marjana i kritičkog preispitivanja novog GUP-a u Splitu kao i brojnih drugih inicijativa diljem Hrvatske.
U civilizacijskom i svjetonazorskom smislu, naša politika će se zauzimati za povratak sekularnih vrijednosti u društvo, uklanjanje vjeronauka iz javnih škola i uvođenje crkvenog poreza, ali i za ozbiljnu i sustavnu edukaciju o zločinačkoj praksi i ideji ustaške države te afirmaciju antifašizma kao skupa vrijednosti.
Osmišljavanje svih tih težnji koje bi trebale biti sveobuhvatne, uključivši i kulturnu te obrazovnu politiku, bit će praćeno zalaganjem za prava svih vrsta manjina, od nacionalnih, preko rodnih, seksualnih, do svjetonazorskih.
Ključno pitanje koje se na koncu postavlja jest je li ovaj program ostvariv i hoće li Nova ljevica zadobiti dovoljno povjerenje građana i građanki da postane relevantna i parlamentarna stranka? Ovo pitanje se posebno postavlja u svjetlu dosadašnjih dugoročnih neuspjeha svih sličnih inicijativa.
Odgovor na njega će ponuditi vrijeme, a umnogome će ovisiti o terenskom i programskom radu same stranke.
Stoga zaključujemo kako vrijeme za takvu stranku nikad nije bilo povoljnije i kako ona nikad nije bila potrebnija. Istinski vjerujemo da je prostor ljevice gotovo u potpunosti ispražnjen, što je dugoročno opasno po društvo u cjelini.
Mi smo spremni to mijenjati ustrajnom i odlučnom borbom za drukčijim političkim djelovanjem kao i drukčijim političkim govorom u Republici Hrvatskoj.