Zemlja bez vlade

Vlastite mane vidimo bolje kad ih imaju drugi. To vrijedi uvijek i za prednosti.

Ponekad nismo svjesni koliko se Hrvatska promijenila u nekoliko godina. Sjedim na skupu Friends of Europe. Tema je Balkan (European Policy Summit; Balkan Partnership) i svjedočim mukama ministara vanjskih poslova Albanije, Bosne i Hercegovine, Kosova, Makedonije i Srbije.

Odmah u oči upadaju tri stvari. Prvo, svi su mladi, gotovo djeca i nemaju teškoće svojih prethodnika koji su se mučili objasniti kako se njihov svijet promijenio, kako ne vjeruju u komunizam, već u tržište, neoliberalizam i nacionalni ponos. Ovi mladići to ne trebaju dokazivati. Za njih izraz lustracija ne znači ništa, iako su živjeli u puno gorim diktaturama od naše. To se na njima vidi. Mladi su.

Drugo što se zamjećuje je bitan, doista bitan napredak u engleskom. Daleko od elegancije i uz mnoštvo fraza međunarodne birokracije (stakeholders, bottom up partnership). Istina to nije elegantan jezik visokog plemstva, ali je tečan i razumljiv. Problem više nije jezik sam po sebi, već svježina govora i retorika.

Stranci kupuju samo ono što se sigurno isplati, ulažu samo ako je zarada velika i ako postoji mogućnost izbjeći davanja, poreze i zapreke transferu dobiti. U tome su beskrajno vještiji od lokalnih birokrata koji tek sa zakašnjenjem prepoznaju troškove koji padaju na lokalni proračun i službe. Tu nema pogađanja; uzmi ili ostavi. Spore i izbirljive vlade sliče na atraktivne cure koje čuvaju svoju čednost. Prosci prolaze i ne žele čekati, prolaze i godine, a vrijednost čekanja na pravog rapidno pada budući da konkurencija dozvoljava više od čednog poljupca

Treća stvar je doista upadljiva. Kako besadržajno djeluju obećanja da će se sve promijeniti nabolje, samo treba usvojiti neki novi zakon, raditi na poboljšanju investicijske klime i otklanjanju administrativnih prepreka. Osjeti se da ni sami ne vjeruju u to, da zakone smatraju potrebnim kulisama koje će mijenjati ili ignorirati kako im se svidi. Donedavno smo i mi govorili tako, ali to izgleda tako umjetno, loše objašnjenje za lošu vlast, nedostatak ideja i spremnosti da se mijenjamo.

I u Albaniji, i u Srbiji, Kosovu i Bugarskoj daje se poseban i privilegiran položaj svakom investitoru. Nastoji se centralizirati i izdvojiti takve postupke od lokalne, nerijetko korumpirane uprave koja ne razumije logiku strane investicije. Države, zapravo vlade, pod pritiskom dugova žele prodati sve što mogu, odmah i sada, dok su na vlasti.

Stranci kupuju samo ono što se sigurno isplati, ulažu samo ako je zarada velika i ako postoji mogućnost izbjeći davanja, poreze i zapreke transferu dobiti. U tome su beskrajno vještiji od lokalnih birokrata koji tek sa zakašnjenjem prepoznaju troškove koji padaju na lokalni proračun i službe. Tu nema pogađanja; uzmi ili ostavi. Spore i izbirljive vlade sliče na atraktivne cure koje čuvaju svoju čednost. Prosci prolaze i ne žele čekati, prolaze i godine, a vrijednost čekanja na pravog rapidno pada budući da konkurencija dozvoljava više od čednog poljupca.

Ljut sam na sebe radi ove za žene nekorektne i uvredljive usporedbe, no i za muškarce vrijedi isto. Štoviše, lako mi je ismijavati psihologiju starih ”dečki iz kafića”. Oni ne prepoznaju vrijednost prave prilike, a to kasnije ne liječi ni alkohol, ni ciganske violine, ni sjećanje na dobre prilike.

Ne želim da moja zemlja sliči na ostarjelog samca kojem na živce ide prigovaranje da ne diže dasku kad mokri, ne mijenja čarape i ne pere zube, koji smatra da je dobro prošao jer ruča u menzi i sprema si jaja baš onako kako voli. Takav prednost daje higijeni pred strašću, nema volju za novim i jednostavno je dosadan.

Žalosno je kakav dojam jeftinoće, podložnosti i snishodljivosti ostavljamo. Ogrezle u nedostatku vizija i vođa zemlje regije, kad se međusobno ne kolju, daju dojam dosade i zabačenosti, zaostale provincije nepopravljivo ovisne o zaduživanju, sklone šutnji prema van i busanju u prsa kod kuće. Nismo najgori, no doista – kakve su šanse da uspijemo?

I time se vraćamo na pitanje kvalitete političkog sloja. Vlada koju čine slučajni ministri nema potrebnu uvjerljivost i cijena toga je velika. Vanjska u tome da se potencijalno zainteresiranom ne mogu prodati ideje, unutarnja u tome da se na prvi znak otpora i prepoznavanja loših strana političke i poslovne odluke vlade pred otporom povlače, izgledaju prestrašeno i neodlučno.

Politička elita koju produciraju naši mehanizmi stvaranja i odabira nije dorasla tome. Naše školstvo ne daje dovoljno znanja za to i u tome neće pomoći dodatni sati informatike, domaćinstva, komunikacijskih vještina i financijskog menadžmenta.

Politička elita koju produciraju naši mehanizmi stvaranja i odabira nije dorasla tome. Naše školstvo ne daje dovoljno znanja za to i u tome neće pomoći dodatni sati informatike, domaćinstva, komunikacijskih vještina i financijskog menadžmenta. Fakulteti koji su stvarali tu elitu zadržali su navike masovnog studiranja (ekonomija, pravo) i zastarjele programe. Stvaraju samozadovoljne bez rada i bahate bez pokrića, ali ne snalažljive i sposobne

Fakulteti koji su stvarali tu elitu zadržali su navike masovnog studiranja (ekonomija, pravo) i zastarjele programe. Stvaraju samozadovoljne bez rada i bahate bez pokrića, ali ne snalažljive i sposobne. Povremeno se skandaliziramo kad naši studenti i đaci ne znaju što je Sabor, a što Vlada, a što bi tek bilo da ih pitamo za razliku između Europskog vijeće i Vijeća Europe?

Ona institucija koja stvara elitu ne smije se nalaziti pod prijetnjom problema prolaznosti na ispitima (na stranu što je veći problem sadržaj i način ispita). Treba pomoći odlazak najboljih na školovanje izvan zemlje. Škole vole štrebere, marljive i podložne, a ne inovativne i kritične đake. Država nije sklona pomoći najboljima, već svima dati prosječnu šansu.

Pamtim tek dva trenutka u kojima je država pokazala brigu za taj problem. Negdje krajem sedamdesetih vlada (tada SIZ znanosti) dao je više desetaka stipendija za usavršavanje izvan zemlje. Iako se mnogi od tih nisu vratili, stvoren je dobar, pretežno akademski kadar. Drugi pokušaj je bio inicijativa Mintas-Hodak da se pomogne stvaranje elitnog administrativnog kadra (pretežno za vanjske poslove). I taj program bio je kratkotrajan, ali uspješan.

Stvaranje elitnih privatnih škola uspio je samo djelomično; školarine su visoke, ali selekcije nema, tko plati, stječe pravo da ga se nauči. Pravo? Takvog prava nema, jer nisu svi jednako sposobni. Stječu šansu, ali sve ovisi o sposobnostima.

Trenutno je svima jasno da nema buđenja interesa za Balkan i da ne postoji nikakva stvarna strategija ili skriveni plan. Najradije bi nas prepustili same sebi, pričekali da regija primiri duhove prošlosti, da se prestane raspravljati gdje počinje Balkan, ali migracije su nova stvarnost. Migracije su vidljive na ulicama Bruxellesa i Berlina, Londona i Budimpešte.

Sasvim je razumljivo sebično nastojanje da se teret izbjegne, pravedno raspodijeli ili da se migracije zaustave na što daljim granicama. Migrante privlače snovi o sigurnom i mirnom životu, prije aspiracije nego nevolje, i nikakvi zidovi ih neće spriječiti.

Njih ne privlače pozivi Angele Merkel koliko stvarnost starenja stanovništva i potrebe za skromnijom radnom snagom koja će raditi bilo što i za manju plaću. U današnjim hrvatskim novinama je poziv radnicima iz Slavonije jer nema dovoljno onih koji bi čistili ulice i mijenjali posteljinu. Domaći ne žele povremene, nesigurne i sezonske poslove. Nema radnika za brodogradilišta (traže se ”brodocjevari”, armirači i fizički radnici). Isto je u EU. Migranti trebaju, ali ne i njihovi starci, žene i djeca, njihovi običaji i navike.

Ni mi ni oni nismo nužno zlo da bi Europa djelovala mirno, čisto i poletno. Zato ih raduje naš napredak i planira se, ne za sutra, već za novu generaciju.

Ovdje se Hrvatska rijetko spominje. Dobro je da nas spominju predstavnici UNDP i Svjetske banke, koji su svjesni koliko smo se udaljili od primitivnog političkog vokabulara jer se još činimo perspektivnijima od ostatka Balkana. Oni će čekati još godinama, provoditi diktate europske administracije i biti pokusni kunić za ekonomske i političke reforme.

Napredovali smo više od drugih južnih susjeda. To trebaju priznati euroskeptici, jer se pozitivne promjene ne mogu prikriti. A mi već mjesecima nemamo Vladu. Vlade na kraju mandata ne bave se problemima već izborima. Vlade na početku mandata bave se same sobom. Izgleda da nama bez Vlade ide bolje. Zakoni se ne donose, ne smeta se onima koji rade. To lijeve i arogantne učvršćuje u uvjerenju da su radili dobro, a novima i indolentnima daje nadu da će sve biti dobro i bez napora

No, ne zavaravajmo se. Ja se sjećam još Bugara i Makedonaca, čak Talijana koji su na međunarodne skupove dolazili s prevoditeljem i tajnicom. Pa onda po povratku vjerojatno pričali da nema ništa novog. Ta vremena su prošla, komunikativni i mladi onaj su sloj koji nama može transferirati promjene.

Napredovali smo više od drugih južnih susjeda. To trebaju priznati euroskeptici, jer se pozitivne promjene ne mogu prikriti. A mi već mjesecima nemamo Vladu. Vlade na kraju mandata ne bave se problemima već izborima. Vlade na početku mandata bave se same sobom. Izgleda da nama bez Vlade ide bolje. Zakoni se ne donose, ne smeta se onima koji rade. To lijeve i arogantne učvršćuje u uvjerenju da su radili dobro, a novima i indolentnima daje nadu da će sve biti dobro i bez napora.

Hladno je i pada kiša. Prijatelji Europe se polako razilaze. Polako me hvata jedna tipična balkanska gripa. Pitanje: kakav sam ja građanin, kakav sam ja pravnik bez Vlade? Sabor drijema, Vlada spava, pa neću ih valjda ja buditi. Sad smo bez Vlade, a država stoji. Država bez Vlade je smo skup činovnika, rutinera i stručnjaka za izbjegavanje problema. Biti pravnik i političar u oporbi nije sjajno, ali bez Vlade to je izuzetan peh. Kao što pjeva Balašević: ”Poneki mornar još ostane bez lađe, ali bez mora – to je izuzetan peh”.

    •  Jesu li političari niža vrsta, nedostojna poštovanja?
    •  Politički događaj u Kninu je odmicanje od populizma
    •  Često osjetim trulež kad se nešto proglasi svetinjom
    •  Pitanje što da se radi je zapravo pitanje kako da se radi
    •  Hrvatska je talac crnih bilježnica
    •  Hrvatska boluje od viška egoizma. Tako je i u strankama
    •  SDP-u trebaju nova lica i ideje, ali i ostavke zbog poraza
    •  SDP je bio film bez glavnog glumca, jasnog scenarija i promidžbe
    •  Politička alkemija sastavljanja vlade
    •  Žene nisu nasmiješeni ukras, one biraju i odlučit će izbore

> Svi tekstovi ovog autora