novinarstvo s potpisom
Čovjek je biološko i kulturno biće. Ovo dvojstvo ga trajno obilježava. Dokidanjem jednog od ovih dvaju elemenata, dokinuo bi se sam čovjek. Čovjek bez kulture je obični primat, a čovjek bez biologije, nije živi čovjek. Da bi netko živio ljudskim životom, mora biti živ i kulturan.
Međutim, ovo ne znači da će netko tko je biološki jači i zdraviji, samim time, biti i kulturniji. Kulturan može biti svaki čovjek koji je živ. No ako netko odbacuje kulturu, on postaje samo obični primat. Onaj tko potpuno odbaci kulturu, više nije čovjek, nego najniži primat.
Pod vidom ljudskog, kao jedinstva navedenog dvojstva, možemo promatrati događaje koji ovih dana zaokupljaju hrvatsku javnost. Prvi događaj je nedvojbeno snimka vršnjačkog nasilja u Kaštelima.
Nasilje nije nešto što pripada ljudskom svijetu, ono je prekid ljudskoga, ono je odbacivanje kulture kako bi na mjesto dokinute ljudskosti mogao stupiti primat.
Na snimci iz Kaštela prikazan je proces redukcije ljudskog života na čisto biološku razinu, odnosno dislokacija čovjeka iz kulture u svijet bez kulture ili svijet običnih primata. Dakle, na snimci smo vidjeli kako dva primata nasrću na čovjeka. Primate privlače slabiji, jer se samo nad slabijima mogu iživljavati.
Primati iz Kaštela, što potpuno razotkriva kukavičku anatomiju vršnjačkog nasilja, grupno nasrću na izdvojeno ljudskog biće. Oni su izgradili čitavu primatsku infrastrukturu koja podržava njihov kukavičluk s namjerom da ga transformira u snagu, sirovu snagu koja kod ljudi treba izazivati strah, jer oni jedino, putem izazivanja straha, ostvaruju vezu s ljudskim svijetom.
Zato su uz nasilnike bili prisutni i statisti koji nasilnicima daju sigurnost čopora, ali i snimatelj, čiji zadatak je bio da zabilježi čin nasilja, učini ga dostupnim drugima i da tako kod drugih primata izazove divljenje, a u ljudskom svijetu strah.
No ljudski svijet na nasilje ipak reagira drugačije, ne povlači se pred nasiljem, pomaže žrtvi da prebrodi traumu doživljenog nasilja, ali i primatima da se susretnu s kulturom, da odbace nasilje i da žive ljudskim životom.
Zato je bilo potrebno uhititi zlostavljače, dovesti ih pred suca, suočiti ih s time da se u ljudskom svijetu ne tolerira nasilje. Bilo je potrebno da nasilnici zaplaču u sudnici. Njihov plač ujedno je početak vraćanja izgubljene ljudskosti.
Nasilnici nužno moraju doživjeti iskustvo da se institucije obruše na njih, ali i da im te iste institucije posreduju ljudske kvalitete i nauče ih kako živjeti ljudskim životom, a to je život bez nasilja.
Hrvatska je na putu demokracije, ona, još uvijek, nije demokratska zemlja jer na izborima ne pobjeđuju političke opcije koje, snagom zakona, žele urediti ljudski svijet u našoj državi.
Naša politika je politika primata i demonstriranja snage. Politički primati ne cijene institucije i zakone, nego sirovu snagu za koju umišljaju da je jača od svih zakona i od svih institucija. Ovi primati se obrušavaju na neizgrađene institucije i sustave te ih dodatno destabiliziraju.
Nasilnici primati su opasni za pojedince, a politički primati su opasni za društvo i državu. Žrtva političkih primata je država. Zbog političkih primata i njihove sirove snage ne funkcionira pravna država, ali ni mnogi, za društvo bitni sustavi, kao što je, primjerice, sustav obrazovanja.
U državi u kojoj politički primati demonstriraju sirovu snagu, i tako vrše političko nasilje, ne postoji osnova da se, putem zakona, uredi sustav obrazovanja, koji će adekvatno reagirati na nasilje.
Politički primati su učenike i djelatnike u sustavu obrazovanja ostavili da se sami snalaze kako znaju i umiju. Tu ostavljenost skupo plaćamo. Svaki dan. I toga, nažalost, nismo svjesni.
Sve dok se ne počne cijeniti znanje, zajednički život u različitosti, nenasilje i individualne slobode, nećemo živjeti u državi, nego u parku primata.
Ti primati će provoditi vršnjačko nasilje u školama, političko nasilje u Saboru, Vladi, županijama, gradovima i općinama, pravno nasilje u sustavu pravosuđa, religijsko nasilje u društvu, nasilje nad istinom u medijima…
Sve dok ne shvatimo da je čovjek biološko i kulturno biće, da je nužno, ako želi živjeti ljudskim životom, da trajno i stalno bude biološko i kulturno biće, nećemo biti u stanju nadići razinu parka primata te napokon postati državom, i to demokratskom.
U demokraciji se ne vlada, nego upravlja, u parku primata želi se uspostaviti vladanje ili sila nad drugima. Za demokraciju je potrebna snaga razuma, a za park primata je potrebna nerazumna snaga.
Zbog odbacivanja demokracije i snage razuma, a prihvaćanja zakonitosti parka primata, dogodio se slučaj Josipe Rimac, kao i slučaj dodjeljivanja višemilijunskih iznosa državnog novca, namijenjenog razvoju društva, dominantno Katoličkoj crkvi ili, pak, slučaj infantilnog nadmudrivanja predsjednika i premijera o naravi njihovih nepotrebnih, besmislenih i krajnje uzaludnih putovanja.
Tragično je, kada je riječ o predsjedniku i premijeru, gledati kako se neprestano javno svađaju ova dva politička primata oko toga čije putovanje je bilo službeno, a čije privatno.
Politički primati ne mogu službeno putovati, politički primati ne mogu putovati ni privatno, politički primati putuju uzaludno, ali na teret države o kojoj ne vode računa, jer da vode, ne bi bili politički primati nego političari koji znaju što trebaju raditi – jačati institucije i državu te tako štititi građane i razvijati sve segmente društva, a osobito gospodarstvo.
Ne, našim političkim primatima je bitno da ih se doživljava bitnima, da im se netko divi ili da, ako ih se, oni koji im se ne dive, boje. Zato su njihove svađe javne, zato imaju statiste i zato se razračunavaju pred kamerama.
Nasilnici iz Kaštela i politički nasilnici usvojili su isti metodološki obrazac, razlikuju se u tome što su nasilnici iz Kaštela nasrnuli na čovjeka pojedinca, dok su politički nasilnici nasrnuli na društvo i institucije.
Kada je već riječ o temi koju su sami nametnuli, odnosno čije je putovanje, koje su građani platili, bilo uzaludnije, jedino je relevantan njihov odnos prema Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa.
Prema tome Povjerenstvu, koje nije nikakvo pravosudno tijelo, nego više etičko, a samim time je i značajnije od pravosudnog tijela, jer skrbi o etičkim vrijednostima ili kvaliteti političara, ova dva politička primata odnose se podcjenjivački.
Jasno mi je i zašto. Zato što Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa pripada uređenoj državi, onoj državi koju ne vode i u čiju korist ne rade politički primati.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.