Život i smisao smrti: 50 godina od samospaljivanja Jana Palacha

”Mi Česi smo čuli kad je rat da se puca, a kad se puca, da netko može biti ranjen.”

Ovo je pokojni Jiří Dienstbier, češki disident i prvi ministar vanjskih poslova postkomunističke Čehoslovačke, odgovorio hrvatskim liberalima na nekoj europskoj konferenciji 1994. na pitanje kako to da su se Češka i Slovačka tako mirno rastale. Rekla sam mu da me ta njegova dosjetka, bez obzira na to da li je bio ironičan ili ne, uzdrmala i fascinirala. A vjerujem da je tako djelovala i hrvatske liberale.

Poklopila se s mojim prvim dojmovima o Česima po dolasku u Prag ratne 1993. godine nakon bezbrojnih pitanja o tom ”vašem besmislenom i bestijalnom ratu”. Bilo mi je odmah jasno da je u Češkoj ljudski život vrijedan, a da nasilna smrt mora imati smisla, a ne kao kod nas gdje svaka generacija strepi od besmislenih pogibija.

Dakle, u ratu netko može biti ranjen, ne mrtav. Mrtve Dienstbier nije ni spomenuo. Tipično češki, švejkovski rekli bi mnogi. A da li je baš tako?

Žrtva Jana Palacha posebno je bolna tema kod Čeha. Nekima je davala snagu da se bore i opiru kako znaju i umiju, a u mnogima je izazivala sram pred vlastitim porazom, ravnodušnošću i odustajanjem. Žrtva Jana Palacha baca debelu sjenu na razdoblje koje Česi zovu normalizacija nakon ulaska sovjetskih tenkova koji su u hipu pregazili plodove praškog proljeća i osvjetljava tamne strane češke strateške neborbenosti

Bilo mi je beskrajno drago kad je nedavno Miljenko Jergović na Facebooku podsjetio na priču iz svog ciklusa o Imaginarnim prijateljima na Jaroslava Hašeka i čuvenu knjigu ”Doživljaji dobrog vojnika Švejka”.

Jergović tvrdi da Švejka budalom mogu smatrati samo dokazane budale, te da ”sve što on radi i govori savršeno je razuman odgovor na naloge i diktate nerazumnog vremena. On postupa s nepogrešivim instinktom velikog navjestitelja povijesti i proroka svih užasa dvadesetog stoljeća. Švejka se, krivo i lakomisleno, izjednačuje sa češkim nacionalnim duhom, sa češkim protujunaštvom i strateškom neborbenošću. To je krivo. On je, poput junaka antičkih tragedija, heroj u suočenju sa sudbinom, kojoj nitko prije njega nije uspio izmaknuti. I Švejk je svjestan toga, svjestan je uzaludnosti svoga čina, ali to nipošto nije razlog za odustajanje.”

Nije odustao ni student Jan Palach, premda je to pokazao na tragičan i ekstreman način zapalivši sam sebe na praškom Vaclavskom trgu 16. siječnja 1969.

Složit će se mnogi da je njegov čin bio uzaludan. Sovjetski tenkovi su ostali, čehoslovački komunisti su još niže pognuli glave pod Kremljem i još jače terorizirali svoje građane, a građani su, čast izuzecima, potonuli u komfor netalasanja uz međusobna cinkarenja sigurnosnim službama.

Žrtva Jana Palacha posebno je bolna tema kod Čeha. Nekima je davala snagu da se bore i opiru kako znaju i umiju, a u mnogima je izazivala sram pred vlastitim porazom, ravnodušnošću i odustajanjem. Žrtva Jana Palacha baca debelu sjenu na razdoblje koje Česi zovu normalizacija nakon ulaska sovjetskih tenkova koji su u hipu pregazili plodove praškog proljeća i osvjetljava tamne strane češke strateške neborbenosti.

Probuditi narod iz letargije i navesti ga na otpor, to je bio Palachov testament.

Švejka se, krivo i lakomisleno, izjednačuje sa češkim nacionalnim duhom, sa češkim protujunaštvom i strateškom neborbenošću. To je krivo. On je, poput junaka antičkih tragedija, heroj u suočenju sa sudbinom, kojoj nitko prije njega nije uspio izmaknuti. I Švejk je svjestan toga, svjestan je uzaludnosti svoga čina, ali to nipošto nije razlog za odustajanje

”Učinio sam to zbog svega što se ovdje događa, zbog neslobode govora i okupacijskog tiska. Recite to svima”, navodno je rekao Palach medicinskoj sestri u bolnici u koju su ga dovezli s teškim opekotinama kad ga je upitala zašto se polio benzinom i zapalio. Naredna tri dana, dok su mu liječnici pokušavali spasiti život, odbijao je sredstva za smanjenje bolova i smirenje kako bi bio pri punoj svijesti i mogao objašnjavati razloge svog čina. Na mjestu gdje se zapalio ostavio je pismo.

”Imajući u vidu da su se naši narodi našli na ivici beznađa, odlučili smo iskazati svoj protest i probuditi ljude ove zemlje na sljedeći način: Naša skupina se sastoji od dobrovoljaca koji su se odlučni zapaliti za našu stvar. Ja sam imao tu čast izvući broj jedan…”, napisao je Palach tražeći ukidanje cenzure.

Ni do današnjeg dana nije jasno da li je skupina koju spominje Palach postojala, ali su njegov primjer slijedili student Jan Zajic, dvojica radnika, Josef Hlavatý u Plzenu i Miroslav Malinka u Brnu, a u Jihlavi se na trgu, pred sjedištem Komunističke stranke, zapalio komunist i sindikalist Evžen Plocek.

Većina građana nije ni znala za te slučajeve, tajna služba ih je uspješno zataškavala. Nakon Zajicove smrti se u Pragu nakratko pojavio val otpora u vidu demonstracija studenata i građana na praškim trgovima. Na Vaclavskom trgu studenti su štrajkali glađu tražeći ispunjenje uvjeta koje je zacrtao Palach. Znanstveno vijeće Palachovog Filozofskog fakulteta pozvalo je političare ”da postanu svjesni na kakvom raskrižju se nalaze”. Političari su držali svoje položaje i čuvali osobne interese pretvorivši ritualnu žrtvu mladog čovjeka slobodarskog duha u neuračunljivost ili neprijateljsku urotu.

Povjesničari tvrde da Palachov čin nije proveden u afektu, da ga je planirao pola godine, da je dan prije samospaljivanja razmišljao o tome da studenti zauzmu radio, što bi, nadao se, izazvalo daljnje akcije po cijeloj zemlji. Bilo je, međutim, debelo kasno. U svoje ”normalizatorske” fotelje već su čvrsto i sigurno zasjeli domaći neostaljinistički provoditelji volje Kremlja.

U pogrebnoj povorci u Pragu sudjelovalo je 200.000 ljudi. Već nakon nekoliko mjeseci vlast je instalirala pripadnike državne sigurnosti pored groba Jana Palacha koji su zabranjivali ljudima da polažu cvijeće prilikom godišnjice smrti, a 1974. su premjestili Palachove ostatke dalje od prijestolnice, u njegovo rodno mjesto.

Ni do današnjeg dana nije jasno da li je skupina koju spominje Palach postojala, ali su njegov primjer slijedili student Jan Zajic, dvojica radnika, Josef Hlavatý u Plzenu i Miroslav Malinka u Brnu, a u Jihlavi se na trgu, pred sjedištem Komunističke stranke, zapalio komunist i sindikalist Evžen Plocek

Prilikom 20. godišnjice smrti Palacha, u siječnju 1989., pijetena akcija pretvorila se u do tada najjači prosvjed protiv režima koji je pao koncem godine.

Slavna poljska redateljica Agnieszka Holland, praška studentica, snimila je prije šest godina mini seriju ”Gorući grm” o događajima nakon spaljivanja Palacha. U jednom razgovoru je rekla da je Palachova žrtva bila neobičan herojski čin.

”Nadao se da će svojim činom nešto promijeniti. Da, bilo je to možda naivno, ali onda treba zaviriti u povijest, podsjetiti se svih žrtava i njihove filozofije i zapitati se da li je junaštvo uzaludno ako neposredno nakon herojskog čina nema rezultata. Ili je, ipak, u pitanju nešto što će urasti u podsvijest naroda i na primjer nakon 20 godina, kao u ovom slučaju, postati nova realnost”, zapitala se Holland i dodala da mladi ne prepoznaju u današnjim nacionalističkim geslima slogane iz totalitarne prošlosti, zato su im i toliko privlačni, a društvo je zaboravilo podsjećati i obrazovati građane u tom kontekstu.

”Bojim se da smo živjeli u iluziji. Ljudi slobodu žarko ne žele. Poslije baršunaste revolucije sam razgovarala s Milošem Formanom. Rekao mi je da životinje koje odrastaju u zoološkom vrtu ne mogu preživjeti u džungli. A kapitalizam je na izvjestan način džungla. Slobodni ste, ali se morate boriti za preživljavanje. Ukoliko se sapletete, jači vas poždere. U zoološkom vrtu ste u kavezu, ali daju vam jelo i osjećaj sigurnosti. Prošlo je gotovo trideset godina od pada komunizma, ali to očito nije dovoljno. Možda će trebati još osamdeset da počnemo cijeniti slobodu”, zaključila je poljska redateljica.

Poznati češki psihijatar Radkin Honzák je, gostujući u emisiji češkog radija početkom ove godine, izjavio da u tzv. postčinjenično vrijeme ne postoje elite koje su spremne raditi na demokraciji jer time gube na popularnosti.

”Danas nije cilj dosegnuti pravdu, ali/pretpostavljam: već iskrivljavati i zaobilaziti propise i na najvišim položajima. A kad to mogu raditi oni na vrhu, onda mogu i ja. U takvoj atmosferi u kojoj nitko nema dovoljno hrabrosti radije se šuti. Dvije trećine ljudi u stanju je odbaciti slobodu, podleći pritisku autoriteta i raditi stvari koje im u drugom okolnostima nikad ne bi pale na pamet”, ističe Honzák uz opasku da je jedino rješenje obrazovanje koje vodi kritičkom mišljenju.

Povjesničar Pavel Kolář smatra da se češko društvo historijskih poraza prisjeća na dva načina: s ukočenim kičastim patosom, što je komično, ili s cinizmom, što je tragično.

Slavna poljska redateljica Agnieszka Holland, praška studentica, snimila je prije šest godina mini seriju ”Gorući grm” o događajima nakon spaljivanja Palacha. U jednom razgovoru je rekla da je Palachova žrtva bila neobičan herojski čin

Petr Pithart, političar, bivši čehoslovački premijer, otpadnik Komunističke stranke i disident, jednom je izjavio da je način na koji se društvo odnosi prema porazima ključan za bilo kakvu buduću politiku.

Diskutirajući o Janu Palachu, ni njegovi suvremenici ni oni mlađi ne dvoje oko smisla Palachovog čina, ali ostaje uvijek nelagoda oko načina na koji je to učinio. Za mnoge takav čin nije u duhu europske tradicije. Neki će se složiti da postoje vrijednosti za koje ima smisla položiti život. Za bolji život drugih Palach nije imao ponuditi ništa osim svog golog života.

Češki politolog Bohumil Doležal je jednom prozaično rekao da je smisao Palachove žrtve jednostavan. ”On nije dao svoj život da bi ga drugi u tome slijedili, već da ne napune gaće. Kad su na mene vršili pritisak pripadnici tajne policije StB, osjećao sam moralnu obavezu prema Palachu da ne popustim. Što bi bilo bez Palacha? Teško je to dokazati, ali možda bi društvo palo u još veći mulj, a put na površinu bi bio daleko duži i teži.”

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Ministru kršćaninu nije sporno pljuskama odgajati djecu
    •  Je li crtica u nazivu države mogla spasiti Čehoslovačku?
    •  Nemojmo pokleknuti pred glupošću, uništit će nas
    •  Kako naći Boga s pivom u ruci, u rock klubu?
    •  Kako je ljubav pobijedila birokraciju, ksenofobiju i predrasude
    •  Treba li demokraciji u sunovratu popravljati fasadu?
    •  Bolje tragati za identitetom, nego se busati u nacionalna prsa
    •  Pravo na nasilje kao ustavno pravo
    •  Migranti, aktivisti i biciklisti: omiljena meta populista i desničara
    •  Situacija u Amazonu, Uberu... Radnici ili moderni robovi?

> Svi tekstovi ovog autora