Zlata Hrvoj Šipek i žalosna naša Beta

Beta je bila socijalni slučaj iz jednog suterena u Kulovića ulici. Udovica alkoholičara koji ju je godinama zlostavljao, inače sina čuvenog prijeratnog urara, umro je nekoliko godina ranije od ciroze.

Imala je u tom suterenu troje zdrave i uplašene djece, i četvrtog Slavena, u invalidskim kolicima, tankih nožica i dugih ruku na sitnome grbavom tijelu, koji je bio najpametniji dječak onoga vremena.

Volio je životinje, znao je latinske nazive svih biljaka, anatomski atlas za studente Medicinskog fakulteta, koji je Beta negdje na smeću pokupila, Slaven je znao napamet i naizust. Digao bi ruku u zrak i nabrajao kosti šake. Ljudi ga zapitkivali, sve se zlobno nadajući da je Slaven i u glavi defektan. Zvali su ga Šišmiš.

Beta je, možda, bila prirodno blago retardirana, ili takav kao ona ostaneš nakon mučnog života s pijanim i nasilnim mužem. Moja mati Beti je pisala molbu za posao. Da je uzmu kao čistačicu u Zemaljskom muzeju.

Svašta je ona tu nakitila, sve onim administrativnim jezikom samoupravnog socijalizma, koji bi začinjala sentimentalnim pojedinostima o zlopaćenju i žrtvi jedne samohrane majke.

Zašto na dužnost glavne državne odvjetnice Zlata Hrvoj Šipek nije smjela biti postavljena? To vam je već rekla moja mati: nije njezin otac Križni put prošao da bi mu kći bila glavna državna odvjetnica!

Godinama su se po ladicama na Sepetarevcu nalazili papiri s konceptima Betine molbe. Tada bi me pred onim što na njima piše spopao jad i sram. Danas žalim što ih nisam sačuvao.

Beta je bila zahvalna i dirljivo ponizna pred svom tom pomoći, ali je na jednoj stvari tvrdo insistirala: u molbi treba pisati da je otac njezin Anto bio prvoborac.

Moja bi je mati najprije oprezno od toga odgovarala, pa je ignorirala njezin prohtjev, sve dok u jednom trenutku Beta nije hladno i s nekih neočekivanih visina upitala: “A zašto tebi, Javorka, smeta to što je moj otac bio prvoborac?” 

“Ne smeta meni, Beto, što ti je otac bio prvoborac, nego sramota je, bona, to što bi ti htjela! Nije on u revoluciju išao da bi ti postala čistačica u Zemaljskom muzeju.”

Tako je mati odgovorila žalosnoj našoj Beti, a druga je rečenica u našoj kući i među rođacima i prijateljima postala čuvena.

Pričalo bi se i danas, samo kad bi bilo živih, kako je Javorka poklopila Betu, i kako joj je mozak radi k’o raketa. Naravno, iza priče stajala je ta nezgodna okolnost, kojom su vođeni bili naši životi, da je moja mati bila obilježena obiteljskim pripadanjem neprijateljskoj strani, onoj protiv koje je prvoborac Anto ratovao.

U zemlji u kojoj se nikad završeni Drugi svjetski rat nastavio voditi kroz obiteljske, metafizičke, emocionalne i funeralne frontove i pripadnosti, sestra poginulog njemačkog vojnika piše molbu za posao kćeri partizanskog prvoborca. Bio je to, na neki način, tipičan slučaj iz svakodnevice.

Zapekla me je, kao malo kad, svijest da mi mater već godinama leži na sarajevskom groblju Bare, kad sam u svibnju prošle, 2020. godine u novinama pročitao kako izabrana kandidatkinja za glavnu državnu odvjetnicu Zlata Hrvoj Šipek u svom profesionalnom životopisu navodi da joj je otac u Drugom svjetskom ratu bio domobran i sudionik Križnog puta, a muž da joj je 1991. bio dragovoljac Domovinskog rata.

Živa da je, moja mati, telefonirao bih joj u istom trenutku, da joj ispričam, ili da ona meni još jednom priča, što tužna Beta nudi kao profesionalnu kvalifikaciju za posao čistačice u Zemaljskom muzeju u Sarajevu.

Umjesto toga, zagledao sam se u lice na fotografiji gospođe Zlate Hrvoj Šipek, i znao sam da će iz njezinog izbora za glavnu državnu odvjetnicu proizaći velika, višestruko posramljujuća priča.

A kako sam nepodnošljivo sentimentalan, te na neki način mentalno i emocionalno oštećen svim tim sjećanjima i pričama, kao i odavno mrtvim ljudima koji su u njima zarobljeni, bilo mi je žao Zlate Hrvoj Šipek.

I znao sam da ću zavazda, bez obzira na okolnosti i na sva iskušenja kojim će ju izložiti dužnost na koju nikako nije smjela biti postavljena, biti na njezinoj strani.

Zašto na dužnost glavne državne odvjetnice Zlata Hrvoj Šipek nije smjela biti postavljena? To vam je već rekla moja mati: nije njezin otac Križni put prošao da bi mu kći bila glavna državna odvjetnica!

Moglo bi se čak reći da su komunisti voljeli i preferirali takvu djecu. Razlog je, opet, tužno jednostavan: morala su biti opreznija, poslušnija, odanija partijskoj liniji nego djeca partizanskih junaka

A premda joj je otac bio domobran, i premda je prošao Križni put, premda je, dakle, sa stanovišta onoga režima, kao i sa stanovišta tužne Bete, Zlata bila iz neprijateljske kuće, odmah po završetku studija prava i polaganju pravosudnog ispita, godine 1980, dobila je posao u Javnom pravobraniteljstvu.

Bile su joj tad dvadeset i četiri, a komunisti imali su tu velikodušnu maniru u kadroviranju da sinove i kćeri domaćih izdajnika i državnih neprijatelja pripuštaju u tužiteljstva, sudove, vojsku i policiju, pa, bogme, i u partijske vrhove.

Kao što gospođi Zlati nije otežavajuća okolnost bio njezin gospodin otac, domobran i budući blajburški mučenik, tako ni mojoj materi otežavajuća okolnost nije bio njezin rođeni brat, kada je krajem pedesetih i početkom šezdesetih napredovala do vrhova studentske i omladinske organizacije grada Sarajeva.

Moglo bi se čak reći da su komunisti voljeli i preferirali takvu djecu. Razlog je, opet, tužno jednostavan: morala su biti opreznija, poslušnija, odanija partijskoj liniji nego djeca partizanskih junaka.

Pronjuškajte malo po pravosudnoj povijesti socijalističke Jugoslavije: gotovo svi ti pravednici među tužiteljima, sucima, odvjetnicima, bili su partizanska djeca.

Tvrdolinijaši bili su iz ustaških i četničkih obitelji, ili ih je pratila neka još mračnija ratna povijest. Zato mi je drago što je politička karijera moje šašave majke propala i prije nego što je započela.

Ona niti je povrijedila uspomenu na svoga mrtvog brata, niti je došla u priliku da zbog mrtvoga brata upropaštava tuđe živote. Nego je još i pisala molbu za posao čistačice tužnoj Beti, Šišmišovoj materi.

Čim je nastupio preokret iz 1991, Zlata Hrvoj Šipek je, kao i većina čimbenika sličnog podrijetla, posve prirodno pristupila novom režimu, predstavivši se kao žrtva. Biti žrtva političkog režima uglavnom samo i znači osjećati se žrtvom. Je li gospođa Zlata bila članica SKJ, to bi bilo zanimljivo znati.

I lako bi bilo saznati, ali ne uvidom u člansku evidenciju, nego time što bi se ustanovilo jesu činovnici i čimbenici Javnog pravobraniteljstva bili i članovi Partije. Ako jesu, bila je i ona. Kao što će 1991, preuzevši ulogu javne pravobraniteljice u Karlovcu i još nekoliko kordunskih općina, postati članica HDZ-a.

Godine 1994. tako je postala i zamjenica glavnog državnog pravobranitelja i jednog iz najužeg kruga osnivača HDZ-a Petra Šale. Sve je u toj karijeri bilo uredno i lako predvidljivo. 

HDZ ju je, na kraju, izabrao i za glavnu državnu odvjetnicu, u vrlo ozbiljnoj konkurenciji, recimo, jednog Veljka Miljevića. Njega vrijedi spomenuti, jer se i u njegovoj sudbini, kao i u sudbini gospođe Zlate, utjelovljuju tipične figure jugoslavenskog socijalizma. Samo što je Miljević bijela, a gospođa Zlata je crna figura. Ili obrnuto.

On u socijalizmu nije bio ucijenjen ocem, niti ga je nakon socijalizma mogao upisivati u svoj životopis kao profesionalnu kvalifikaciju. Iz naoko suprotnih razloga, Miljević je u odnosu na gospođu Zlatu bio autsajder i u jugoslavenskom socijalizmu, i u hrvatskoj nacional-demokraciji. Naravno da nije mogao postati glavni državni odvjetnik. A i zašto bi?

Kada je kao glavna državna odvjetnica Zlata Hrvoj Šipek obustavila istragu djela i zlodjela Gabrijele Žalac i njezinih jataka (ili kada je tu istragu u njezino ime obustavio netko drugi), ona je učinila nešto što je u savršenom skladu s cjelokupnom njezinom karijerom.

Svašta je ona tu nakitila, sve onim administrativnim jezikom samoupravnog socijalizma, koji bi začinjala sentimentalnim pojedinostima o zlopaćenju i žrtvi jedne samohrane majke

Ružno je, neljudski i nimalo empatično optuživati je zbog toga. I još ružnije je, i neljudskije, govoriti ono što slasno izgovaraju gotovo svi hrvatski mediji: da je gospođa Zlata lagala, da laže, i da lažima prikriva nacionalni i državni skandal, izazvan time što su Europljani osujetili pokušaj hrvatskog državnog odvjetništva da prikrije pljačku europskih novaca.

Optuživati gospođu Zlatu za laganje može značiti samo jedno: ignorirati ne samo kontinuitet jednoga ljudskog života, nego i kontinuitete u funkcioniraju dvaju država i dvaju naoko suprotstavljenih političkih sustava.

Gospođa Zlata svo vrijeme govori istinu, ali stvarnost ponekad s istinom nije u skladu.

Ako vam je, međutim, do istine koja bi bila u skladu sa stvarnošću, za sve što kanite staviti na dušu gospođe Zlate, možete optužiti one koji su je postavili, primili na posao ili izabrali, u savršenom kontinuitetu, od 1980. do danas.

Nije žalosna naša Beta primljena za čistačicu u Zemaljskom muzeju. Nije joj pomogao ni otac prvoborac, pokojni Anto, također alkoholičar, koji je umro pedeset i neke.

Mati moja bila je sretna što ga je, ipak, spomenula pišući molbu za posao, jer tko bi Beti u oči pogledao da nije, a da ona svejedno nije bila primljena za čistačicu u Zemaljskom muzeju. O tome da bi, možda, i bila primljena da ga se nije spominjalo, nije izgleda razmišljao nitko do, evo, mene u ovom trenutku.

Beta je umrla od jada i sirotinje. Ono troje djece raspršilo se negdje po svijetu. A Slaven, zvani Šišmiš, genijalni dječak koji je znao latinske nazive svih biljaka i svake ljudske kosti, završio je u nekom domu za stare, nemoćne i one koji nemaju nikog svog. Nadam se da je na vrijeme umro.

(Nije dopušteno prenositi ovaj sadržaj bez autorove dozvole. Prenosimo sa autorova portala).

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Crveni Štef i dolazak Donalda Trumpa na vlast u Hrvatskoj
    •  Mržnja zagrebačkog gradonačelnika prema vozačima
    •  Kratka povijest parkiranja u Zapruđu
    •  Ovo bi bio bolji svijet kada bismo bili kao vozači kamiona
    •  Zašto nakon uvođenja eura odumiru zagrebačke tržnice?
    •  Hanka Paldum i njezini problemi na državnoj granici
    •  Kako to da nikome nije nedostajalo tih 1.334.823 eura?
    •  Lud, zbunjen, normalan
    •  Zašto Nepalci ne bi postali Hrvati…
    •  Bečki konjušari i slovenska gospoda

> Svi tekstovi ovog autora