30 godina od smrti Kiša svijet je sve sličniji njegovoj prozi

15.listopada 2019, Svjetski je dan seoskih žena i Međunarodni dan pranja ruku. Ne sjećam se gdje sam bio i što sam radio prošlog utorka, ali pamtim, skoro sat po sat, što mi se događalo, u čemu sam sudjelovao, kako su izgledale sitne okolnosti svakodnevice 15. listopada, prije trideset godina.

Jedan je to od onih dana u životu, možda ih je desetak-petnaest, koje smo upamtili i na koje se, zapravo, svodi cijeli naš život. A upamtili smo ih jer se svakoga od tih dana dogodio nešto što nam je odredilo život.

Fragmenti tih odrednica, koji označavaju po jedan od tih desetak-petnaest dana, čine životni mozaik i najprecizniji čovjekov autoportret. Ako bih ikad pisao autobiogafiju, a neću to učiniti, nisam Zlatan Ibrahimović ni Arthur Rubinstein, bila bi sačinjena od poglavlja o upamćenim danima i o događajima po kojim ih pamtim.

Da je umro Danilo Kiš čuo sam od poznanika, scenografa u Narodnom pozorištu, kod tramvajskog stajališta od Narodne banke, u Titovoj ulici, u Sarajevu. Pamtim što sam imao na sebi, kako je vonjao zrak, na koju sam se stranu okrenuo i što sam prvo vidio. O razlozima zašto je to tako nema smisla govoriti. Objašnjenja su obično kriva

Dana 15. listopada 1989. bila je nedjelja, umro je Danilo Kiš. U predinternetskoj eri o važnim smo se vijestima informirali preko radija ili na ulici, u kavani, u prolazu.

Da je umro Danilo Kiš čuo sam od poznanika, scenografa u Narodnom pozorištu, kod tramvajskog stajališta od Narodne banke, u Titovoj ulici, u Sarajevu. Pamtim što sam imao na sebi, kako je vonjao zrak, na koju sam se stranu okrenuo i što sam prvo vidio. O razlozima zašto je to tako nema smisla govoriti. Objašnjenja su obično kriva.

Članke i tekstove koji će izlaziti od utorka 17. listopada 1989. sam pozaboravljao. Ne sjećam se nijednog, ali znam da ih je bilo mnogo, novinska scena bila je bogata i ozbiljna, nije bilo novina koje ne bi izvijestile o smrti poznatog pisca.

Trebalo bi jednom zaći u Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu u Zagrebu, gdje su, nadam se, žive novine iz onoga doba, pa provjeriti što su tih dana objavljivale hrvatske novine, što je tog utorka izašlo u Danasu, što je u petak objavljeno u Startu, kako je Kiša ispratio Vjesnik, što je pisalo Oko…

Sve sam to davno jednom pročitao i sve je to, vjerujem, u određenom obliku i na neki tajnovit način pohranjeno u mojoj glavi, u nekoj vrlo prostranoj dvorani, sa stropom od zvjezdanog noćnog neba, tamo u zatiljku, iza prostora svijesti i sjećanja, gdje je sve što sam ikad, makar i na trenutak, znao i pamtio.

Podsjećanje bi, vjerujem, pored mnoštva iznenađujućih činjenica, potvrdilo dvije, unapred poznate i pretpostavljene okolnosti.

Danilo Kiš hrvatskoj je kulturi i književnosti više pripadao i značio nego što joj danas znači i pripada. I drugo, Kiš je tog listopada 1989, kao neposredni pokojnik i živa žalost svojih čitatelja, bio, u društvenom smislu, neusporedivo manji i manje značajan pisac nego što je danas.

Prva činjenica manje se tiče nacionalne rekompozicije i etničkog samopotvrđivanja i ekskluziviranja hrvatske književnosti, a mnogo više toga da je tokom procesa nacionalne rekompozicije i etničke ekskluzivizacije, žrtvom pala hrvatska književnost u cjelini.

Pa ne samo što Danilo Kiš danas mnogo manje znači i pripada hrvatskoj kulturi i književnosti, nego istoj toj kulturi i književnosti mnogo manje nego 1989. znače i pripadaju Miroslav Krleža, Antun Gustav Matoš, Ujević, Kranjčević, kao i bilo koji drugi hrvatski pisac.

Danilo Kiš hrvatskoj je kulturi i književnosti više pripadao i značio nego što joj danas znači i pripada. I drugo, Kiš je tog listopada 1989, kao neposredni pokojnik i živa žalost svojih čitatelja, bio, u društvenom smislu, neusporedivo manji i manje značajan pisac nego što je danas

Pokazalo se, naime, da je etničkom ekskluzivizacijom donekle i moguće stvoriti vojsku i policiju, a naročito nogometne navijačke skupine, ali kulturu i književnost baš nikako nije.

Druga, pak, činjenica, ta da je Danilo Kiš danas veći i važniji pisac nego što je bio u trenucima svoje smrti tiče se zagrobne sudbine skoro svakoga velikog pisca, ali se tiče i još nečega, što je nama danas važnije, toga da je nakon Kišove smrti balkanska, europska i svjetska povijest potekla u ritmu i smislu njegove proze.

Počelo se živjeti prema Kišovim temama, jednom po jednom, i to ne bismo trebali pripisivati piščevoj genijalnosti – premda pisac genijalan jest – a još manje njegovim profetskim sposobnostima, jer Danilo Kiš nije bio prorok i podcjenjivački je o njemu govoriti kao o proroku, jer proroci su Coelho, Bucay i sve druge ženske i muške kolumnistice iz novinskog šareniša i iz glosi magazina.

Oni se bave proricanjem budućnosti, a ozbiljna se književnost, ali i to samo ponekad, bavi proricanjem prošlosti. Činjenica da smo nakon godine njegove smrti počeli živjeti Kišove teme, tiče se nesretnog ili sretnog slučaja, povijesnih okolnosti, toga što se dragi Bog odlučio narugati Kišovim čitateljima, ili toga što je Vrijeme, prije nego što je tako poteklo, čitalo Danila Kiša.

Totalitarizam, Holokaust, Otac i Djetinjstvo četiri su velike Kišove teme. I peta – Hajka.

U vrijeme “Grobnice za Borisa Davidoviča” prilično je glasno zagovarao tada apsolutno skandaloznu tezu, koja ne samo što je morala grozno iritirati jugoslavenske komunističke komesare, nego je bila apsolutno neprihvatljiva i nepodnošljiva većini zapadnih pisaca i intelektualaca, prema kojoj između sovjetskih i njemačkih, između boljševičkih i nacističkih logora razlike nema, a ako na razlici već insistiramo, onda su sovjetski gori od njemačkih.

To je nešto što je Danilo Kiš bacao u lice svima, manje entuzijastičko domaćoj, jugoslavenskoj publici, a puno življe i žešće onoj stranoj, europskoj.

Bio je osjetljiva duša, iziritirana ne samo ideološkim licemjerjem lijeve salonske gospode, nego i suštinskom bezosjećajnošću svijeta.

Od Krleže je preuzeo otpor prema glupanima i gluposti, kojem je sam pridodao otpor prema bezosjećajnima.

Dok je Krleža reagirao prezirom i gnjevom, u Kišovoj gesti je osim gnjeva bilo neke dječačke povrijeđenosti. Promatran ovako iz daljine, očima posvećena čitatelja, Kiš je princ očiju punih suza.

U vrijeme “Grobnice za Borisa Davidoviča” prilično je glasno zagovarao tada apsolutno skandaloznu tezu, koja ne samo što je morala grozno iritirati jugoslavenske komunističke komesare, nego je bila apsolutno neprihvatljiva i nepodnošljiva većini zapadnih pisaca i intelektualaca, prema kojoj između sovjetskih i njemačkih, između boljševičkih i nacističkih logora razlike nema, a ako na razlici već insistiramo, onda su sovjetski gori od njemačkih

Danas, izjednačavanje dvaju totalitarizama gesta je iz desnih salona, kojom se, bez izuzetka, koriste oni kojima je jedini cilj da relativiziraju, obesmisle, ponište ili do kraja ospore zločine nacizma.

Sklop “svi totalitarizmi” u kakvom god da se kontekstu i kakvoj god rečenici nađe znači samo jedno: ustaše (nacisti, fašisti, četnici, balisti, strelasti križevi, falangisti…) na dobroj su strani povijesti, antifašisti su isto što i fašisti, osim što su fašisti dobri domoljubi i žrtve antifašističke osvete iz 1945.

Znači li, međutim, to da je Danilo Kiš manje u pravu nego što je bio kada je govorio i pisao da su logori isti, da su totalitarizmi isti, a ako ćemo tražiti gori, uvijek će gori biti onaj koji je zlo činio u ime komunizma kao svjetskog i internacionalnog pokreta, od onog koji je zlo činio u ime fašizma kao nacionalističkog, dakle partikularnog pokreta?

I što bi rekao Kiš kada bi čuo svakodnevne hrvatske propovijedi i “osude svih totalitarizama”? Njegov čitatelj kaže: sve je ostalo isto, samo su se društvenopolitičke okolnosti malo promijenile.

Druga Kišova velika tema, Holokaust, danas je prisutnija nego za njegova života. Tada je istina imala žive svjedoke. Danas o Holokaustu svjedoči književnost. Samo u književnosti mrtvi govore glasom živih.

Pred kraj života intervjuirao je preživjele, razgovarao s njima o nacističkim logorima i o Golom otoku, sklapao priču za koju više nije imao vremena. Ali ono što je, recimo u “Peščaniku”, djelo njegove imaginacije, suštinski je autentičnije od svjedočenja.

Nepismen čovjek će reći da slika vrijedi više nego tisuću riječi, pismen zna da je riječ neusporediva i da je u riječi sve što se dogodilo. Riječ je DNK čovjekove povijesti.

Treća Kišova tema je Otac. Njemu je posvećeno i njime se bavi skoro cijelo njegovo djelo. Život je obrana Oca. Pisac piše samo o onom što je važno, o onom o čemu se ne može pisati, i svaka je rečenica poput udice koju zabacuje i njome otkida komad po komad svoga živog mesa.

Četvrta je tema Djetinjstvo. U posljednjih tridesetak godina svijet je sasvim podjetinjio. Fetišizam i fašizam djetinjstva. Roditelji svoje maturante vode za ruku preko pješačkog prijelaza. Lice djeteta zabranjeno je u novinama, poput lica Božjeg u islamu. Pišući o sebi, Danilo Kiš skoro uvijek piše o dječaku.

Živio je kratko, u svojoj prozi nije stigao odrasti. A možda ne bi odrastao ni da je doživio ovo vrijeme. Danilo Kiš najveći je naš pjesnik djetinjstva, tog strašnog i zlokobnog doba bespomoćnosti i straha od mraka.

Dok je Krleža reagirao prezirom i gnjevom, u Kišovoj gesti je osim gnjeva bilo neke dječačke povrijeđenosti. Promatran ovako iz daljine, očima posvećena čitatelja, Kiš je princ očiju punih suza

I peta, dodana tema – Hajka. Život i književno iskustvo Danila Kiša obilježeni su jednom hajkom, koja se, možda i s previše pojednostavljivanja, interpretirala kao nacionalistička i antisemitska. Bilo je u toj hajci i gotovo prirodne reakcije čopora na čovjeka koji je nastupio sam i koji je djelovao sam, jer piščevo i nije da je u čoporu. Ni piščevo, ni Danilovo.

Trideset godina nakon njegova odlaska, hajka je temeljni društveni i književni žanr, ne samo u našim krajevima, u Hrvatskoj i na Balkanu.

Čim ugledaju nekoga tko je odlučio biti sam, kreću da ga čereče, uvjereni da njihova lica neće ostati upamćena.

Smisao Kiševa “Časa anatomije” u tome je da svako pojedino lice unutar čopora u hajci bude upamćeno. Kakav divan idealizam, kakva vjera u riječ! I kakvo podcjenjivanje čopora.

Život Danila Kiša ugrađen je u moj život. Jedan je od desetak-petnaest dana, koliko sam ih ukupno u životu zapamtio.

(Prenosimo s autorova portala).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Crveni Štef i dolazak Donalda Trumpa na vlast u Hrvatskoj
    •  Mržnja zagrebačkog gradonačelnika prema vozačima
    •  Kratka povijest parkiranja u Zapruđu
    •  Ovo bi bio bolji svijet kada bismo bili kao vozači kamiona
    •  Zašto nakon uvođenja eura odumiru zagrebačke tržnice?
    •  Hanka Paldum i njezini problemi na državnoj granici
    •  Kako to da nikome nije nedostajalo tih 1.334.823 eura?
    •  Lud, zbunjen, normalan
    •  Zašto Nepalci ne bi postali Hrvati…
    •  Bečki konjušari i slovenska gospoda

> Svi tekstovi ovog autora