Voljela ga je više od života

Sve se začelo sredinom 1948. godine u Beču; jedan muškarac i jedna žena sreli su se u glavnom gradu Austrije, bliski po pjesničkim vokacijama i daleki po svojim biografskim determinacijama. On se rodio u Rumunjskoj u obitelji židovskih korijena, ona u Klagenfurtu u Austriji. Muškarac se zvao Paul Celan, žena Ingeborg Bachmann, a njihove sudbine možda ne bi bile toliko važne da se nisu prometnuli u dvoje ponajvećih protagonista njemačke lirike druge polovice 20. stoljeća. Kao i svaki emotivni odnos, njihova ljubav imala je uspone i padove, oluje i cezure. Bili su jedva zamisliv par, ne zbog poezije, za koju su bili vezani pupčanom vrpcom, nego zbog vanjskih okolnosti na koje nisu mogli utjecati. Iz nemogućnosti provocirane činjenicom da je on bio žrtva holokausta, dok je njen otac bio član Nacionalsocijalističke partije, rodila se ljubav, vulkanska i konvulzivna, fizička i papirnata, uronjena u individualne strahove, a katkad još i više u stihove i kristalizirane riječi kojima su bili posvećeni bez ostatka.

Kao što je svaki čovjek po nečemu svijet za sebe, iako nosi univerzalne karakteristike ljudskog roda, tako je veza između Paula i Ingeborg usporediva s mnogim drugim ljubavima, ali isto tako iznimna i egzemplarna u mjeri njihove individualne iznimnosti – pjesničke i one druge! Od 28. godine do svojevoljno izabranog kraja, Paul je obitavao u Parizu, Ingeborg je živjela u Beču i Münchenu, a zadnju dionicu svog života provela je u Rimu. Njihova ljubav? Možda ju je najtočnije definirala Truda Stamać, marna prevoditeljica njihovih stihova, ali i drugih knjiga (pohrvatila je i Bahmanničin roman “Malina”). U jednom davno objavljenom komentaru uz Bahmanničinu liriku, gospođa Stamać govori o ljubavi koja je ostvariva na negativan način ili, njenim riječima, “samo ako ljubavnici umru zbog ljubavi”. Paradigma te ljubavi su Piram i Tizba, Tristan i Izolda, Romeo i Julija. Kada bismo bili cinici, mogli bismo zaključiti da je svađa između dviju veronskih obitelji, Capuleti i Montecchi, bila dodatni okidač koji je omogućio tragičnu ljubav.

Paul i Ingeborg bili su ljubavnici i blizanci, dovoljno bliski i daleki da svoju strast pretvore u fatalnost od koje se nisu mogli otrgnuti kao od kakve fatalne sjene. Usprkos fizičkoj udaljenosti i drugim partnerima, usprkos “prevarama” i prekidima, persistirali su u začaranom krugu strasti, u kojem je tek crnilo tinte ili pisaćeg stroja maskiralo trag (ljubavnog) ataka na onog drugog

Paul i Ingeborg imali su isto tako svoje Capuletije i Montecchije; iz “nepremostive razlike”, o kojoj svjedoče Barbara Wiedemann & Bertrand Badiou, Paul je kreirao svoje stihove, ali i odnos prema kćerki nacističkog adoranta, simulirajući u dubini (ne)svjesni odnos žrtve i krvnika, karakterističan za opresivne ideologije, ali i za ostentativne ljubavi! Dragocjeni izvor za istraživanje odnosa između dvoje znamenitih pjesnika nudi “Vrijeme srca”, knjiga koju su priredili i iscrpnim bilješkama popratili  Bertrand Badiou, Hans Höller, Andrea Stoll i Barbara Wiedemann. Izvorno izdanje pod naslovom “Herzzeit” publicirao je Suhrkamp Verlag iz Frankurta na Majni, ekskluzivni izdavač Celanovih najpoznatijih naslova, dok je hrvatsku verziju objavila Naklada OceanMore (urednik Edo Popović) u prijevodu Trude Stamać. “Vrijeme srca” obuhvaća korespondenciju jednog pjesničkog i ljubavnog para, nudeći se kao dokument, važan ne samo zbog imena njegovih protagonista nego i zato što vraća dignitet zaboravljenom i zapostavljenom epistolarnom žanru.

Osim pisama dvoje pjesnika i ljubavnika, u knjizi je tiskana prepiska između Paula Celana i Maxa Frischa te prepiska između Ingeborg Bachmann i Gisèle Celan-Lestrange. Nema dvojbe, Paul i Ingeborg obitavali su u svojoj fizičkoj zadanosti, ali isto tako – ponekad možda i više – u slutnjama i htijenjima fiksiranim u pismima, dopisnicama, posvetama, a podjednako tako u stihovima i u prozi, svemu što su dotaknuli i što se, nošeno nezaustavljivim Erosom, očitovalo kao refleks njihovog pjesničkog bića. Drugim riječima, to znači da su se nepotkupljivom oštrinom pogleda legitimirali u onom što je napisano, ali i onom što nije napisano, što je neispisivo ili kondenzirano na najboljim stranicama njihove lirike, u kojoj su zagonetne metafore, spojene s osjećajem osamljenosti i kaosa, barem isto toliko važne kao što su važne šutnja ili tišina, sugerirajući osjećaj svršetka ili novog početka. Teško je proniknuti u srž odnosa između Paula i Ingeborg, tim više što je njihova veza na relaciji Beč‒Pariz pothranjivana daljinom (distanca je duša ljepote, tvrdi Simone Weil), korespondencijom te povremenim susretima u Münchenu i drugim njemačkim gradovima.

Ljubav je pukla, Celan je u međuvremenu upoznao grafičarku Gisèle Lestrange i s njom se ubrzo oženio. Onda je zakratko obnovljena veza između dvoje pjesnika, veza koja je katkad tinjala samo u pismima i telepatskim vizijama, ali koja je unatoč svim trzavicama i nesporazumima trajala dok su njeni akteri bili živi. Negdje 1958. godine Ingeborg se upoznala s Maxom Frischom. Poslije četverogodišnje veze, ona je pokušala samoubojstvo i završila na psihijatrijskoj klinici. U svakom slučaju, Paul i Ingeborg bili su ljubavnici i blizanci, dovoljno bliski i daleki da svoju strast pretvore u fatalnost od koje se nisu mogli otrgnuti kao od kakve fatalne sjene.

Usprkos fizičkoj udaljenosti i drugim partnerima, usprkos “prevarama” i prekidima, persistirali su u začaranom krugu strasti, u kojem je tek crnilo tinte ili pisaćeg stroja maskiralo trag (ljubavnog) ataka na onog drugog; njihova epistolarna ostavština nudi dovoljno argumenata za to. Na koncu, Paul je počinio samoubojstvo. Bacio se u Seinu, pridružujući se rijeci židovskih sunarodnjaka (Primo Levi, Jean Améry i drugi) koji su preživjeli holokaust, ali nisu mogli preživjeti aposteriorni teret apsurda proizašao iz osjećaja da su već mrtvi, iako formalno živi. O smrti su se gotovo egzaktno izjasnili antički mudraci, najprije Epikur, koji je dokazivao da se smrt ljudskog bića zapravo ne tiče. Jedno isključuje drugo, jer dok je čovjek živ, nje nema, a kad njega nema, trijumfira sablast s kosom u ruci.

U pismu Ingeborg, datiranom 10. svibnja 1970. godine, Gisèle piše da je Paul između 19. i 20. travnja otišao iz svog stana “da se više nikad ne vrati”. Od posljedica požara koji je izazvao opušak njene cigarete, tri godine kasnije u Rimu je umrla i Ingeborg. Jedna neobična žena završila je isto tako neobičnom smrću o kojoj bi imali što reći psihopatolozi, pogotovo s obzirom na ritual smrti i preporoda, u kojem se vatra dovodi u vezu s vodom kao antagonističkim počelom. Supstanciju svega postojećeg Heraklit je prepoznao u jedinstvu vode, vatre, zemlje i zraka; Paul je skončao u vodi, Ingeborg u vatri, a od zemlje i zraka bile su kreirane njihove pjesme i svakodnevne egzistencije.  Dijalogizirajući s Paulom in vivo ili posredstvom pisama, Ingeborg je isto tako vodila produktivni dijalog s njegovim stihovima. U poslanicama je iskazivala ljubav kao šiparica, a on joj je uzvraćao pjesmama umjesto ljubavnim zakletvama. Granice između stvarnosti i literature nestajale su u vihoru emotivnih kontradikcija jednog prognanika i jednog blauštrumpfa, u odnosu koji je transcendirao Paulovu smrt, vukući i njegovu ljubavnicu u provaliju.

Jedna neobična žena završila je isto tako neobičnom smrću o kojoj bi imali što reći psihopatolozi, pogotovo s obzirom na ritual smrti i preporoda, u kojem se vatra dovodi u vezu s vodom kao antagonističkim počelom

Ingeborg je doktorirala s tezom o Heideggerovoj filozofiji, što samo po sebi nije sporno, a Celan je najmanje mogao ignorirati njegov rektorski govor i laude na račun Trećeg Reicha. Ratne traume potencirale su Celanovu osjetljivost, iskazanu u različitim prilikama, a posebno u reakcijama na njegovu poeziju. U argumentaciji Claire Goll koja ga je optužila za plagijat i tekstu Güntera Blöckera, koji je recenzirao znamenitu zbirku “Rešetka jezika”, nalazio je antisemitske invektive, produbljujući strah i paranoju sve do svog fulminantnog kraja u Seini. Uostalom, ne zove li se jedna od njegovih najpoznatijih pjesama “Voda i vatra”? Naravno, ljubavnici valjda ne bi bili ono što jesu, kad se ne bi međusobno častili najljepšim komplimentima i najružnijim psovkama. U pismu datiranom 27. rujna 1961. godine (neposlanom!), Ingeborg tvrdi da nesreća izvire iz njega samoga, ne zaboravljajući pripomenuti da je bila izložena svemu i svačemu, ali da joj je najgore uvrede nanio upravo on. Nasuprot tome stoje rečenice beskrajno zaljubljene žene: “Za mene si ti iz Indije ili neke još dalje, tamnije, smeđe zemlje, za mene si ti pustinja i more i sve što je tajna” (iz 1949. godine). S jedne strane korespondencija se nudi kao poprište uzavrelih strasti, dok s druge otkriva plejadu književnih i drugih imena koja su obilježila austrijsku i njemačku književnost 20. stoljeća.

Među njima su Hilde Spiel, Heimito von Doderer, Milo Dor, Hans Werner Richter,  Hans Magnus Enzensberger, Walter Jens, Marie Luise Kaschnitz, Georg Heym, Helmut Heissenbüttel, Heinrich Böll, Gottfried Benn, Nelly Sachs, Martin Walser, Hans Mayer, Martin Buber. A pjesme koje se spominju, ili citiraju in extenso, mogle bi poslužiti kao dobrodošao izbor za seminarski rad na temu Celanove lirike (“U Egiptu”, “Korona”, “Fuga smrti”, “Bijelo i lako”, “Köln, Am Hof”, “Dušni dan”). Početak jedne teško opisive ljubavne storije signiran je stihovima, a kraj proznim palimpsestom u kojem su sjedinjeni mrtvi pjesnik i živa poetesa, pretvorena u svojevrsnu siluetu. Celan se utopio u Seini, Ingeborg u Celanu. Ili kako piše u romanu “Malina”: “Moj je život na kraju, jer se prilikom transporta utopio u rijeci, on je bio moj život. Voljela sam ga više od svog života.” Ima li bolje potvrde da je ljubav dvoje pjesnika bila terminalna ili isto toliko velika kao što je velika njihova autorska ostavština?

    •  Rat kao autoimuna bolest
    •  Važno je da ste zdravi
    •  Vonj korupcije
    •  Blagdan à la Kuzmič
    •  Slon u staklani
    •  Roman rijeka o Dunavu
    •  2 plus 2 je 5
    •  Sram će spasiti Hrvatsku
    •  Kratka povijest poniženja
    •  I ministar čini što hoće

> Svi tekstovi ovog autora