Slučaj Mirka Graorca (1)

Slučaj Mirka Graorca, umirovljenog prometnog policajca iz Splita, počeo je njegovim hapšenjem 29. travnja 1995. U prvom procesu 1996. Graorac je osuđen na 20 godina zatvora i, po odsluženju kazne, na doživotno protjerivanje iz Hrvatske. Vrhovni sud poništio je tu presudu, ali ne zbog manjkavosti prvostupanjske presude počinjenih na štetu optuženog, čime je presuda obilovala, nego iz bizarnih razloga diktiranih dnevnom politikom.

U ponovljenom procesu Graorac je osuđen na 15 godina zatvora.

Građanski odbor za ljudska prava (GOLJP) bavi se tim slučajem od 2001. Tokom trinaest godina skupljeni su brojni dokazi (koji su u nekoliko navrata dostavljani DORH-u i javno objavljivani) koji vrlo uvjerljivo svjedoče da je u tim procesima osuđen nevin čovjek.

Gotovo da nema teže povrede ljudskih prava nego kad sud osudi nevinog čovjeka na tešku kaznu. To se, nažalost, može dogoditi i to se događa, ali je onda na odgovornom sudu i pravnoj državi ne da svoje katastrofalne pogreške proba prikriti ili da se odbija s njima suočiti, nego da ublaži njihove posljedice.

Gotovo da nema teže povrede ljudskih prava nego kad sud osudi nevinog čovjeka na tešku kaznu. To se, nažalost, može dogoditi i to se događa, ali je onda na odgovornom sudu i pravnoj državi ne da svoje katastrofalne pogreške proba prikriti ili da se odbija s njima suočiti, nego da ublaži njihove posljedice

Kronologija tog slučaja koja slijedi napisana je na osnovu četiri članka o slučaju Mirka Graorca objavljenih u Feral Tribuneu (FT) tokom 2003. i članka objavljenog u Slobodnoj Dalmaciji (SD) 22. svibnja 2010.

SLUČAJ BROJA 3995

“Moja je dužnost da govorim ako ne želim biti suodgovoran”

(E.  Zola: ”Optužujem”)

Ovo je opis slučaja Mirka Graorca, penzioniranog prometnog policajca iz Splita, zatvorenog 29. travnja 1995. g., koji je od tada do 2001. bio u zatvoru u Splitu, od 2001. do travnja 2003. u Kaznionici Lepoglava, a od 2003. do 2006. u zatvoru u Banjaluci. Osuđen je u travnju 1996. od Županijskog suda u Splitu na 20 godina zatvora. Na osnovu svjedočenja 11 svjedoka sud je zaključio da je Mirko Graorac tokom 1992. bio zapovjednik vanjske straže u logoru Manjača i da je brutalno zlostavljao zatočenike.

M. Graorca sam prvi put vidio 6. ožujka 2003. kad ga, zajedno s dvoje kolega iz GOLJP-a (dr. sc. Siniša Maričić, jedan od osnivača GOLJP-a i Maja Karaman, tada studentica prava i volonterka u pravnom savjetovalištu GOLJP-a) posjećujem u Kaznionici u Lepoglavi. Posjetili smo ga poslije više od godine dana prikupljanja i proučavanja svih dokumenata o tom slučaju do kojih smo mogli doći i nekih novih koje smo naknadno pribavili (kao npr. službenu izjavu Udruženja logoraša BiH).

Njegov slučaj bio je svojedobno (1995. i 1996. tokom prvog procesa te 2000. tokom ponavljanja procesa) praćen i na TV-u i u većini novina koje su, posebno na početku procesa, bombastičnim naslovima (”Krvnik iz Manjače raskrinkan u Splitu”, SD 25. svibanj 1995.; ”U Manjači zločinac, u Splitu dragi susjed”, SD 26. svibanj 1995.) stvarali javno mnijenje i unaprijed osudili optuženog Graorca.

”…Tukli su me ponovo cijeli dan i ja u to vrijeme nisam znao kako se neke od tih osoba zovu. Tek kasnije, kad me je prepoznavao Vlado Ugrin, tadašnji šef SIS-a u Splitu, ja sam njega prepoznao kao jednu od osoba koja me je premlaćivala. Iako sam uglavnom morao biti okrenut licem prema zidu, vidio sam da je Maleš doveo nekog s video kamerom. Utjerivali su mi pištolj u usta i tjerali da ližem krv, vješali za ruke i tukli me gologa i tražili da priznam ”da sam bio u ratu u BiH na srpskoj strani”. Ja sam stalno ponavljao da u nikakvom ratu nisam bio. Jedan policajac kojeg sam poznavao od ranije govorio mi je kako će mi tu noć ubiti sina i ženu, a silovati kćer…”

No izvještaji nezavisnih promatrača suđenja kao i izvještaj AI (Amnesty International, prosinac 1998.) bili su vrlo kritični prema vjerodostojnosti svjedoka kao i prema nepristranosti suda.

Pismo s direktnom molbom za pomoć dobio sam u ime Graorca od njegove supruge Marije krajem 2001. U mom odgovoru od 2. siječnja 2002. između ostalog stoji: ”Na suđenju g. Graorcu bila je moja kolegica Branka Šesto, ona me je informirala o toku suđenja i izrekla svoje sumnje u pravednost presude. Na osnovu toga ja sam spreman ispitati Vašu tvrdnju da je g. Graorac nevin osuđen (jedna je stvar ustanoviti da su prilikom suđenja počinjeni propusti, a sasvim druga naći dovoljno indicija deset godina poslije Manjače koje bi vas uvjerile da je osuđen nevin čovjek.

Dokumente i navode koje nam je poslala Marija Graorac provjeravali smo godinu dana prije prve posjete Mirku Graorcu u Lepoglavi). To će s naše strane zahtijevati angažiranje pravnih stručnjaka i priličnu količinu posla. Ako dođem do zaključka da postoje ozbiljni dokazi da je g. Graorac počinio ono za što ga sud tereti, ne ulazeći u opravdanost dužine zatvorske kazne, ja ću to javno izjaviti i prekinuti svaki rad GOLJP-a na tom slučaju. Naš posao je drugačiji od posla odvjetnika i mi ne branimo okrivljenike ako mislimo da su krivi. Ako, međutim, steknemo uvjerenje da ste Vi, g. Graorac, nevin osuđen, ovaj Odbor će uložiti svoj ugled i svoj utjecaj da dođe do revizije procesa.”

Presudu Županijskog suda (od 15 godina zatvora) potvrdio je Vrhovni sud, a Ustavni je sud odbio žalbu obrane. Da bi se provela revizija procesa, bilo bi potrebno naći neke nove činjenice koje nisu bile poznate sudu u vrijeme donošenja presude.

Ali ako je išta gore za sam smisao pravosuđa kao institucionalizirane zaštite ljudskih prava od toga da počinioce najtežih zločina, zbog kombinacije predrasuda, pristranosti i nestručnosti, ostavi nekažnjene (npr. suđenje ubojicama obitelji Zec, prvo suđenje ubojici Reihl Kira, prvo suđenje za zločine u Lori ili, najnovije, suđenje za zločin u Gruborima, …), onda su to slučajevi da se iz istih razloga na najteže kazne osude nevini ljudi.

U jednoj rečenici – suđenje M. Graorcu bilo je vođeno aljkavo i pristrano i nužno je, kako zbog čovjeka kojem je vrlo vjerojatno instrumentima pravde nanesena teška nepravda tako i zbog zdravlja hrvatskog pravosuđa, provesti reviziju tog procesa.

U ponovljenom procesu Graorac je osuđen na 15 godina zatvora. Građanski odbor za ljudska prava (GOLJP) bavi se tim slučajem od 2001. Tokom trinaest godina skupljeni su brojni dokazi (koji su u nekoliko navrata dostavljani DORH-u i javno objavljivani) koji vrlo uvjerljivo svjedoče da je u tim procesima osuđen nevin čovjek

Ovo je ozbiljna optužba na račun Županijskog suda u Splitu, ali i Vrhovnog suda RH i traži  opširniju argumentaciju.

Mirko Graorac rođen je u selu Bajinci, na granici Hrvatske i BiH, 1942. Od 1964. živio je i radio kao prometni policajac u Splitu. Tu se i oženio, dobio dvoje djece, a tu je 1991., protiv svoje volje, i umirovljen. Podnio je molbu za hrvatsko državljanstvo ali, kao i tisućama drugih građana koji su živjeli desetljećima u Hrvatskoj, zahtjev mu je tada odbijen bez obrazloženja.

Početkom 1992. njegov sin odlazi u HV i kao vojnik 4. gardijske brigade veći dio 1992. provodi na južnom ratištu. Također početkom 1992. Graorac dobiva obavijest iz Bajinca da mu je otac (83) teško bolestan. Da bi posjetio roditelje, Graorac traži dozvolu za putovanje u BiH i s dobivenom dozvolom 17. ožujka 1992. odlazi u Bajnice. Roditelje nalazi u lošem stanju. Osim što mu je bolestan otac i majka se tuži na bolove u želucu. Graorac vozi majku liječniku u Bosansku Gradišku gdje liječnik utvrđuje rak i kaže Graorcu da mu majka ima još mjesec dana života.

Majka mu umire 17. svibnja 1992. Graorac ostaje s ocem koji je sve slabije, gubi se i nesposoban je da se brine za sebe. Graorac radi na roditeljskoj zemlji i na farmama kod susjeda kako bi se prehranio. Otac mu umire 5. travnja 1993.

Poslije pokopa oca Graorac pokušva sve da se vrati u Hrvatsku i u Split. Odlazi biskupu Komarici i Nikoli Gabeliću, predsjedniku općinskog odbora HDZ-a Banjaluka, i moli ih da mu u tome pomognu. Graorac piše supruzi i ona mu kod ureda za izbjeglice vadi papire koje je on tražio po savjetu N. Gabelića. Šalje mu ih zajedno sa starim jugoslavenskim pasošem (Graorac je putovao u Bajince prije izbijanja rata u BiH i kod sebe je imao samo osobnu kartu).

Čim je prikupio potrebne dokumente Graorac se vraća u Hrvatsku preko Beograda i Mađarske. U Split stiže 17. ožujka 1994. navečer da bi već 18. ožujka prije podne bio na informativnom razgovoru u policiji.

Slučaj Mirka Graorca, umirovljenog prometnog policajca iz Splita, počeo je njegovim hapšenjem 29. travnja 1995. U prvom procesu 1996. Graorac je osuđen na 20 godina zatvora i, po odsluženju kazne, na doživotno protjerivanje iz Hrvatske. Vrhovni sud poništio je tu presudu, ali ne zbog manjkavosti prvostupanjske presude počinjenih na štetu optuženog, čime je presuda obilovala, nego iz bizarnih razloga diktiranih dnevnom politikom

Jedan policajac je 18. ožujka 1994. donio Graorcu poziv na informativni razgovor jer ga je prijavio poštar D. Ercegović kojem je taj dan ujutro Graorac otvorio vrata. Godinu dana poslije, u SD od 26. V.1995., poštar izjavljuje: ”Ja njemu ”dobar dan’, a on meni ‘zdravo’. Zna sam odakle je doša. Odma san ga iša prijavit u mjesnu zajednicu ali se ništa nije dogodilo. Godinu dana je on još normalno šeta po gradu.”

Graorac se javio u 2. policijsku postaju gdje su ga neki policajci počeli vulgarno vrijeđati i psovati. Odveden je zatim u zgradu policijske uprave na odjel za ratne zločine, pa poslije toga u  prostorije SZUP-a na Katalinića brijegu. Tu su ga ispitivali Žarko Sulić i Ivica Maleš (prema pisanju novinara Vladimira Matijanića, FT od 19. 4. 2003., radi se o pseudonimu Milana Perkušića koji je 2003. bio načelnik POE u Splitu). Prema svjedočenjima Graorca Ivica Maleš je bio izrazito agresivan i prijetio mu ”da neće dobiti domovnicu dok je on živ”, ”da što se Srbin ima vraćat u Split”, ”da će se on pobrinuti da svrši u zatvoru ili da će ga za manje od godine dana ubiti” i slično.

Navečer ga vraćaju u zgradu policije gdje ga, uz uvrede i nekoliko pljusaka, ispituje bivši kolega. Graorac je pušten kući oko 22 sata s obavezom da se javi 21. ožujka na Katalinića brijegu i da traži ”Brku”. Ispostavilo se da je ”Brko” inspektor Ž. Sulić, koji mu u razgovoru kaže da su oni proveli dodatne provjere i da su ustanovili da je ”čist”.

Prema kasnijem svjedočenju Graorca riječima: ”A sad je vrijeme da i ti nešto učiniš za Hrvatsku”, tražilo se od njega da dostavlja informacije o nekim umirovljenim policajcima Srbima koji su živjeli u Splitu.

Graorac nastavlja živjeti kao umirovljenik u Splitu, ponovo podnosi molbu za domovnicu koja mu je ponovo odbijena i viđa inspektora Sulića u prosjeku svaka dva tjedna; ali informacije koje zna o svojim bivšim kolegama potpuno su beznačajne. Zadnji puta se Graorac sastao s inspektorom Sulićem početkom travnja 1995. Sulić ga tada upozorava da im je netko (?) na jednom sastanku rekao: ”Vama se Srbin Mirko Graorac, koji je dvije godine bio u Republici Srpskoj, slobodno šeta po Splitu, a situacija je takva da se svašta može dogoditi”.

”…Ako dođem do zaključka da postoje ozbiljni dokazi da je g. Graorac počinio ono za što ga sud tereti, ne ulazeći u opravdanost dužine zatvorske kazne, ja ću to javno izjaviti i prekinuti svaki rad GOLJP-a na tom slučaju. Naš posao je drugačiji od posla odvjetnika i mi ne branimo okrivljenike ako mislimo da su krivi. Ako, međutim, steknemo uvjerenje da ste Vi, g. Graorac, nevin osuđen, ovaj Odbor će uložiti svoj ugled i svoj utjecaj da dođe do revizije procesa…”

29. travnja 1995. u stan obitelji Graorac dolazi I. Maleš s još jednim policajcem. Maleš se ispričava Graorcu zbog svog ponašanja prilikom njihovog prvog susreta i pita ga bi li išao na prepoznavanje nekog čovjeka. Graorac odlazi s njima, međutim nije bilo nikakvog prepoznavanja, nego ga odvode na Katalinića brijeg i više-manje prisiljavaju da se podvrgne poligrafskom ispitivanju. Poslije toga Maleš viče na njega: ”Uhićen si, uhićen si!”

Zatim počinje premlaćivanje.

Opis tog premlaćivanja dat će Graorac godinu dana kasnije, 17. travnja 1996., na glavnoj raspravi na Županijskom sudu u Splitu i dokumentirat će ga nalazom sudskog vještaka dr. J. Ivanovića koji je pregledao Graorca po nalogu istražnog suca Vojnog suda u Splitu.

”Tukli su me cijeli dan, bio sam sav modar i u krvi. Maleš me tjerao da pjevam ‘Juru i Bobana’. Slijedećeg dana odveden sam kod istražnog suca B. Jurišića ali on me vratio na Katalinića brijeg. Tukli su me ponovo cijeli dan i ja u to vrijeme nisam znao kako se neke od tih osoba zovu. Tek kasnije, kad me je prepoznavao Vlado Ugrin, tadašnji šef SISa u Splitu, ja sam njega prepoznao kao jednu od osoba koja me je premlaćivala. Iako sam uglavnom morao biti okrenut licem prema zidu vidio sam da je Maleš doveo nekog s video kamerom. Utjerivali su mi pištolj u usta i tjerali da ližem krv, vješali za ruke i tukli me gologa i tražili da priznam ‘da sam bio u ratu u BiH na srpskoj strani’. Ja sam stalno ponavljao da u nikakvom ratu nisam bio. Jedan policajac kojeg sam poznavao od ranije govorio mi je kako će mi tu noć ubiti sina i ženu, a silovati kćer. Te noći Maleš u moju ćeliju dovodi nekoliko ljudi i govori im ‘Pogledaj dobro, pogledaj dobro’. Među tim ljudima bila je osoba za koju sam kasnije saznao da se zove Žarko Tole.”

Graorac je doveden drugi puta pred vojnog istražnog suca 1. svibnja 1995. i tada daje svoju prvu izjavu. Tu mu je pročitana krivična prijava prema kojoj su ga neki ljudi prepoznali na fotografiji kao čuvara u koncentracionom logoru Manjača. Graorac tvrdi da nema nikakve veze s tim i ukratko prepričava razloge odlaska i tijek svog boravka u Bajincima u BiH.

Mirko Graorac proveo je sljedeću godinu u istražnom zatvoru na Bilicama u Splitu. Prema njegovom svjedočenju i liječničkoj dokumentaciji zatvorski stražari tukli su ga još mjesecima poslije istrage.

(Nastavlja se)

    •  Reagiranje AFL na kolumnu Anne Marije Grünfelder od 1. 12.
    •  Otrovni govor mržnje na tragu notornih nacističkih izjava
    •  Noć kad se nacistička mržnja počela pretvarati u opsesiju
    •  Žene moraju sačuvati kontrolu nad vlastitim tijelom
    •  Krik slobode
    •  Milanovićeva izjava o obitelji Zec je sramotna
    •  Pitanje Milanoviću "o tome"
    •  Zov na ubijanje i klanje je kronična bolest hrvatskog društva
    •  Zaustavimo relativizaciju ustaških ''cvjetova zla''
    •  Mirko Graorac žrtva montiranog procesa poput Dreyfusa

> Svi tekstovi ovog autora