novinarstvo s potpisom
Tek u ponedjeljak ujutro, paralelno s dolaskom radnika Brodosplita pred kapiju, poslodavac im je službeno počeo uručivati “odluke o udaljenju s posla“, na koje bi se trebali očitovati u roku od deset dana, tako da dostave pisani odgovor, izvijestio je u ponedjeljak kolega Damir Petranović na tportalu. Potvrda je to pitanja o legitimnosti postupka, odnosno vikend-gerilske akcije, koju je protiv šefa Brodosplitova Nezavisnog sindikata Zvonka Šegvića i oko 230 radnika koji prosvjeduju poslodavac poduzeo za vikend. Kao što smo pisali, pozvao je oko 25 radnika s kojima je u subotu razgovarao u splitskom “Jockeru“, da bi u nedjelju privolio 50 radnika na potpisivanje očitovanja u kojem navode kako nisu krivi za nasilje u pogonu koje vlasnik škvera Tomislav Debeljak imputira prosvjednicima.
Zaista nevjerojatno! Jer te su izjave radnici potpisivali kao službeni dokument na temelju kojega je disciplinski postupak trebao biti zaustavljen i oni vraćeni na posao, a da nitko od njih tada nije imao u ruci službeno rješenje ili odluku kojom ih se suspendira, niti je imao vremena tijekom zakonskoga roka razmisliti što želi ili što mu je pametno učiniti. Štoviše, nama su u Upravi tvrdili da su takve odluke radnicima poslane u petak prijepodne te da nije isključeno kako su ih radnici možda u subotu prijepodne već dobili i potpisali, (”jer riječ je o preporučenim pošiljkama, svi su u Splitu, a Pošta je danas brza”), čime formalno-pravno odluka o udaljenju s radnoga mjesta stupa na snagu, da bi se sad ispostavilo da nitko nikomu ništa službeno poslao nije i osim sms-poruke, koja je radnicima poslana u zoru, poslodavac se nema na što pozvati.
Sada, dakle, napokon možemo napisati ono što su nam u nedjelju nekoliko puta spomenuli sindikalci i sami radnici moleći da to ipak ne napišemo jer im je cilj doći do nekakva dogovora – to “da je Debeljak lažljivac“.
Tek u ponedjeljak – dakle, nakon što su potpisali dokument na temelju kojega bi disciplinski postupak trebao biti zaustavljen, (o čemu je poslodavac još u nedjelju obavijestio kadrovsku službu!) – radnici su dobili obavijest da se postupak pokreće. Debeljak se tijekom vikenda nije zamarao time je li njegov postupak pravno utemeljen jer bilo je važno ”obraditi” izmrcvarene ljude koji su, unatoč tomu što prosvjeduju, istodobno i u strahu od mogućnosti od gubitka posla, pa su spremni potpisati bilo što, čak i to da nisu krivi za nešto za što nema dokaza da se uopće dogodilo. Naime, kad smo u nedjelju zatražili da nam objasne što podrazumijevaju pod nasiljem, rečeno nam je da je jednom radniku razbijena kaciga te da su jednoga prosvjednici gađali.
Ne treba niti govoriti da je i to apsolutno nedopustivo, no doista – nakon ovakve redikulizacije radno-pravnog postupka – čudno je, zapravo, da nisu “pucale“ glave, a ne jedna kaciga.
Reakcije radnika škvera apsolutno motivira nervoza, što objašnjava zašto su se digli na noge samo nekoliko sati prije nego što su mogli vidjeti da je plaća sjela na račune, kao i na to da su nekima plaće manje, što poslodavac opravdava novim sustavom obračuna i pravom da više plati radnike od neradnika. Ne treba mu oduzimati to pravo i taj alat da uspostavi red u škveru jer o tome ovisi hoće li škver konkurentno zaploviti svjetskim brodogradilišnim vodama. I radnici se danas moraju pomiriti s time da u vrijeme kad je država dotirala brodogradnju nitko nije morao razmišljati o tome što ih je previše ili o tome što im “marende“ traju predugo, dok je s privatnim vlasnikom koji u posao ulaže i dio svoga novca, situacija ipak drukčija.
No krajnje je nedopustivo da se netko prema ljudima ponaša kao da su ovce, nedostojne toga da se na njih primijene važeći propisi iz radnoga prava, odnosno tako kao da ga se propisi ove države uopće ne tiču. Škverski grmalji su, kako ih pomalo u šali nazivaju u Upravi da bi opisali grozote koje ljudima utjeruju strah u kosti kad oni prođu kancelarijom, radnici, koje nitko, jednako kao ni rad, ne bi smio ponižavati. Koliko god nas zanimale poduzetničke slobode ili ideja rasterećivanja poslodavaca da bi izdržali trenutačno stanje na tržištu, ne treba zaboraviti da je osnova svakoga poduzetničkog uspjeha upravo radnik. Zadovoljan, pošteno plaćen ili upozoren na vrijeme, (u pisanom obliku), da će ga nadzirati, snimati njegov učinak, valorizirati i na temelju toga vrednovati rad u kunama. Sve ostalo proizvoljna je zajebancija onih koji su jako daleko čak i od bauka koji se danas često spominje – truloga kapitalizma.
I na tvrdnju Tomislava Debeljaka da se provalom u ormariće radnika našlo 2,5 tone alkohola nameću se, stoga, samo dva moguća zaključka, utemeljena na zafrkanciji, jednako kao što je i on olako rabi: prvi je da je to zgodna mogućnost da potpiše ugovor s “Dalmacijavinom“ i izbaci taj alkohol na tržište, gdje će dodatno zaraditi. A druga je parafraza naslova koji smo nedavno pročitali u “Večernjem listu“, nad tekstom u kojem je pisalo kako je autobus jedne prijevozničke tvrtke vozio ”dibidus pijan vozač”: Kako neće piti kad radi u Brodosplitu?!