Skandalozno američko ponašanje

Ne namjeravam se nabacivati blatom na američkoga predsjednika jer će se naći jako mnogo tekstova u kojima sam ga hvalio (pa bi mi se s pravom moglo kazati da sam oportunist ili loš vanjskopolitički komentator), ali i zato što i dalje smatram da ni SAD ni svijet nisu tada (kao ni kod dobivanja drugoga mandata) imali bolji izbor pred sobom od Baracka H. Obame. Ipak, afere koje razotkrivaju beskrupulozno špijuniranje na sve strane, čak navodno i osobnoga mobitela njemačke kancelarke Angele Merkel (toliko o navodnom savezništvu) te one koje upozoravaju na drastičan rast broja ubijenih civila preko teledirigiranih dronova (u tzv. ratu protiv terorizma), upozoravaju na alarmantno rušenje Obamina ugleda, ali i geopolitičkoga ugleda njegove administracije.

 

Amnesty International i Human Rights Watch kirurškom preciznošću dokumentiraju smrt golemoga broja nedužnih ljudi, tzv. kolateralnih žrtava, i  traže pravdu, posebno zato što se od svibnja ove godine, kada je Obama obećao iznijeti nekrivotvorene i provjerene informacije o ”incidentima”, apsolutno ništa nije dogodilo ni promijenilo. Štoviše, nastavlja se odurni sektretizam Busheve administracije, za što je Obama izričito kazao da će se ”prekinuti”. Obamu prati problem da je maksimalno povećao broj egzekucija neprijatelja ”na daljinu”, što sa sobom donosi i povećanje broja tzv. kolateralnih civilnih žrtava. Kada je George W. Bush odlučio odgovoriti na napad 11. rujna, raspolagao je sa samo 50 bespilotnih letjelica ”drone”. Obama ih ima najmanje 7500! Barem koliko se zna, a možda i više. Naredio je stotine i stotine takvih egzekucija iz zraka, tijekom kojih su ubijeni i američki državljani (u Jemenu), te jednoga od tamošnjih šefova Al-Qa’ide Anuara al-Aulakija i njegova sina, koji su, prema zakonu, trebali biti uhićeni i osuđeni po američkim zakonima.

 

Obamini se ljudi stalno služe smicalicama. Primjerice, nakon što je njemačka diplomacija stisnula američku, iz Bijele kuće rečeno je da Washington ne prisluškuje niti će ikada prisluškivati Merkeličin telefon. Naime, opazili ste koje glagolsko vrijeme rabe: nisu rekli jesu li ga do sada prisluškivali. Guido Westerwelle izražava ”iznenađenje, ali i indignaciju”, no od toga nema veće koristi jer su, nemojmo zaboraviti, njemački građani uvjereni da NSA nije mogao provesti golemu akciju elektroničkoga nadziranja strahovito velikoga broja njemačkih građana i institucija bez privole njemačkih vlasti i tijesne suradnje američkih i njemačkih tajnih službi. A. Merkel sada kaže da je ”špijuniranje prijatelja neprihvatljivo”, no nije tako mislila kada je dala mig za navedenu suradnju.

Američki je predsjednik stigao u Bijelu kuću tako što je obećao da će zatvoriti sramotni logor Guantanamo na Kubi, da će prestati mučenja i biti zatvoreni tajni zatvori na kopnu i na moru u režiji CIA-e, da će prekinuti ratove u Iraku i Afganistanu, pobjedonosno je obećao i to da se više neće kršiti temeljna ljudska prava američkih građana kao u doba prethodne administracije. Bilanca ne može biti osrednjija, da ne kažemo poraznija. Svjedočimo zapravo skandaloznom američkom ponašanju

 

Drugi je ovdje problem tzv. Irangate, naziv za politički skandal koji je izbio u SAD-u potkraj 1986. godine, kada je otkriveno da je administracija predsjednika Ronalda Reagana potajno prodavala oružje Iranu, koji je u to vrijeme ratovao s Irakom, a tako sakupljenim novcem, zaobilazeći tadašnje američke zakone, podržavali su se kontraši, antikomunistički gerilci koji su ratovali protiv sandinističkoga režima u Nikaragvi. Ili slučaj oralnoga seksa s pripravnicom Monikom Lewinsky u Ovalnome uredu Bijele kuće, koji je zamalo došao glave Billa Clintona. I jedno i drugo dali su povoda za tzv. prokletstvo drugoga mandata u američkome predsjedničkom sustavu. Znalo se, bilo je jasno najavljeno, da će drugi predsjednički mandat Baracka H. Obame biti iznimno težak, ali da će tako brzo zaglaviti u megaskandalima, eh, to se baš nije moglo prognozirati, osim ako se ne pozovemo na spomenuto prokletstvo. Afere koje su zamračile ugled američkoga predsjednika gotovo posve blokiraju svaki njegov pokušaj da poruči kako je moguće obnoviti javni politički život. Tu je problem. Jer to je i naš problem.

 

Medijima je svakako najzanimljivija afera praćenja telefonskih poziva ugledne američke izvještajne agencije Associated Press. Naizgled je operacija praćenja tih novinara imala pokriće jer su obavještajne agencije vjerovale da djelovanje novinara može dovesti u opasnost neke djelatnike koji su bili aktivni u protuterorističkim akcijama i istraživanjima. Iako se tehnički ne može govoriti o ”prisluškivanju”, već o ”praćenju”, afera je ostavila jako loš dojam na Obaminu administraciju jer se vjerovalo da je ova vlada prekinula s praksom prethodne, Busheve administracije. Usto, Obama je u više navrata govorio kako će se jasno definirati granica između slobode izražavanja i tzv. nacionalne sigurnosti.

 

Američki je predsjednik stigao u Bijelu kuću tako što je obećao da će zatvoriti sramotni logor Guantanamo na Kubi, da će prestati mučenja i biti zatvoreni tajni zatvori na kopnu i na moru u režiji CIA-e, da će prekinuti ratove u Iraku i Afganistanu, pobjedonosno je obećao i to da se više neće kršiti temeljna ljudska prava američkih građana kao u doba prethodne administracije. Bilanca ne može biti osrednjija, da ne kažemo poraznija. Svjedočimo zapravo skandaloznom američkom ponašanju.

 

Neki i dalje vjeruju Baracku Obami, koji sve opravdava time da su programi za masovnu špijunažu ”legalni” i ”transparentni”, odnosno da su vašingtonske službe sigurnosti pomogle da se spriječe teroristički napadi na burzu u Wall Streetu ili na njujoršku podzemnu željeznicu, odnosno da ti programi, kako je rečeno iz Bijele kuće, ”ne ugrožavaju građane Europske unije”, dakle ni nas u Hrvatskoj (o čemu ne vjerujem da postoji konsenzus), ali činjenica jest da je bitka između privatnosti i sigurnosti izgubljena još davno na štetu naše privatnosti i da moramo naučiti živjeti s tom spoznajom.

    •  HDZ i Crkva, partneri u otimačini Lakišića harema u Mostaru
    •  Neka s mons. Vukšićem ne završi povijest Kotorske biskupije
    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?

> Svi tekstovi ovog autora