novinarstvo s potpisom
Ako je vjerovati Gillesu Deleuzeu i Felixu Guattariju (a nema razloga da se to ne učini), takozvana “mala književnost”, definirana u okrilju njihova koncepta minoriteta na osnovi određenih dnevničkih bilješki Franza Kafke, nužno vodi u vlastitu deteritorijalizaciju, dajući svojim “malim temama” bez iznimke kolektivnu vrijednost i naposljetku jasnu političku notu. Za Kafku, identiteta neprestance razapeta među jezicima i kulturnim miljeima rodnoga mu Praga, bio je to, čini se, jedini pouzdan put prema književnosti. Za Anouk Markovits ‒ američku autoricu francuskih jezičnih korijena, kojoj je, stasaloj u ultraortodoksnoj hasidskoj židovskoj zajednici, jezik prvog kontakta sa svijetom, dakako, bio jidiš, jezik tihog, tajnog revolta francuski, a jezik školovanja, pa tako i osobne emancipacije, engleski, zbog čega će književno debitirati u najmanje dva jezična univerzuma – čini se, također. O tome, napokon, zorno svjedoči i njezin engleski romaneskni prvijenac “Zabranjena sam”, dostupan odnedavna i u hrvatskom prijevodu (Edicije Božičević, Zagreb, 2013., preveo Borivoj Radaković).
Da “malu književnost” nikako ne treba brkati s “manjinskom”, ma koliko nam se oba pojma mogla učiniti privlačnima, razvidno je već iz Kafkina slučaja, koji je tematskim opsesijama za volju kao medij vlastita književnog izričaja odabrao njemački jezik ‒ u specifičnim praškim razmjerima malen i elitan, potisnut i dominantan u isti mah. U slučaju Anouk Markovits, u čijoj se hasidskoj obiteljskoj sagi ‒ koja na prostorno-vremenskom zemljovidu vlastita tkiva zahvaća područje od predratne Rumunjske/Mađarske, do poratne Francuske, Engleske i SAD-a ‒ osobno i opće, intimno i političko isprepleću do nerazmrsivih razmjera, isti efekt, dakako, jamči odabir engleskog jezika (drugi autoričin prvijenac, roman “Pur Coton”, napisan je na francuskom) s diskretnim upadicama na francuskom i jidišu. A svijet u kojem se odigrava spomenuta saga, koja to, opet, u isti mah i jest i nije, ne podsjeća samo u jezičnom rasteru na onaj Kafkin.
U ekspoziciji romana, čiju tematsku okosnicu ipak čine naoko suprotstavljeni obrasci revolta dviju protagonistkinja protiv neumoljivosti tradicijskih stega, intimne priče mladog rabina Zalmana Sterna i njegova štićenika Josefa Lichtensteina, koji, nakon što ostaje bez roditelja, pod imenom Anghel dijelom odrasta i u kršćanskom okruženju, taru se do neizdrživosti s povijesno-političkom pozadinom fabule, a ta se ne svodi samo na apstraktni užas Drugog svjetskog rata već i na sasvim konkretnu sudbinu satmarske hasidske zajednice, kojoj obojica pripadaju. Potonja pak nazvana po transilvanijskom gradu, koji se na rumunjskom zove Satu Mare, na mađarskom Szatmárnémeti, na njemačkom Sathmar, a na jidišu Satmar, predstavlja, što i nije previše nepoznato, jedan od konzervativnijih rukavaca ortodoksnog hasidskog judaizma, čije mistične, antisekularističke i anticionističke dogme dodatno obilježavaju, pa i otežavaju životne putove protagonista.
Ubilačko vrijeme fašističkog divljaštva, koje srećom prolazi, ostavilo je bez roditelja i malu Milu Heller, koju spašava njezin budući suprug Anghel/Josef. U Sternovoj obitelji, koja seli u Pariz, Mila odrasta zajedno sa svojom “sestrom” Atarom, odgajana, dakako, prema strogim hasidskim pravilima koja mladim djevojkama ne dopuštaju pravo obrazovanje, već ih pripremaju za ulogu žene i majke u konzervativnoj životnoj zajednici. Ipak, novine i knjige, koje se čitaju tajno i kradimice, pobuđuju kod djevojaka crvuljke sumnje u intaktnost svijeta u kojem ništa svjetovno nije dobrodošlo, što kod buntovne Atare – kao uostalom i kod same autorice, koja u palimpsest Atarine uvelike neispričane priče upleće štošta autobiografskog – dovodi do definitivnog odlaska, razlaza sa zajednicom i izopćenja iz iste, dok se Mila, koja sa suprugom Josefom seli u Brooklyn, u svom nijemom revoltu ne uspijeva riješiti tradicijskog rastera.
Razmičući zastore zabranjena znanja, inicijalna iskra, koja kod djevojaka pobuđuje sumnju u posvećen smisao satmarsko-hasidskog “fundamentalizma” i ponovno rastapa granice između intimnog i političkog, dolazi izvana, iz nepoćudnih novina, jer tu, silovito poput prodora stvarnosti u simulakrum, u fabulu romana ulijeće priča o moralno krajnje dvojbenom sudjelovanju tobože nepogrešivog vođe satmarske sekte rabina Joela Teitelbauma u mutnim dilovima cionista Rudolfa Kasztnera i nacističkog zločinca Adolfa Eichmanna o otkupljenju skupine “prominentnih” mađarskih Židova 1944., a sve na račun neusporedivo većeg broja nesretnika koji, poput Milinih roditelja, nemaju izgleda preživjeti propovijedani ostanak na obiteljskim ognjištima. Tumačenja prema kojima bi Teitelbaumovo ukrcavanje u Kasztnerov vlak trebalo predstavljati mistični odraz volje samog Svevišnjega više ne drže vodu i svjetonazorsko zdanje, sazdano od misticizma, tradicije i stege, polako se počinje urušavati, namećući čitatelju uvidom u “šire razmjere” priče niz ovlaš natuknutih pitanja o smislu fundamentalizma.
Anouk Markovits, čitamo u njezinim intervjuima, nikad nije namjeravala pisati o satmarskoj hasidskoj zajednici, u kojoj je odrasla i kojoj je, poput svoje junakinje Atare, okrenula leđa, odlučna nastalu prazninu nadomjestiti obrazovanjem, da, kako kaže, nije svjedočila ulasku religijske retorike u američki politički diskurs, a potom i jedanaestom rujnu i njime izazvanim promišljanjima fundamentalizma bilo koje vrste, boje i predznaka, o kakvom je ‒ odgojena u ortodoksnom okruženju, koje ne priznaje ništa do onog što je uređeno Božjim zakonom ‒ imala priliku stjecati itekako životna iskustva. S Atarinim naprasnim odlaskom, međutim, prestaje i autobiografijska intoniranost romana, jer njezino se odsustvo – na moguće jedini stilistički opravdan način – opisuje šutnjom, koja bolje od svega dočarava atmosferu izopćenosti. “U većini knjiga, čije su radnje postavljene u fundamentalističko okruženje”, napomenut će autorica, “prati se protagonist u njegovu nastojanju da ode: ja sam htjela pisati o onima koji ostaju.”
Ona koja ostaje ponajprije je Mila, koja, sad već kao stasala žena, odlazi sa suprugom u SAD (jedna od najvećih zajednica satmarskih hasida danas živi u bruklinskom Williamsburgu), gdje bi sukladno tradiciji valjalo začeti obitelj, što im, međutim, ne uspijeva. Mila je čestita članica zajednice, dobro znade kad je suprugu dopuštena, a kad zabranjena, a umije i kabalistički izračunati vrijednost mjesta na kojem bi valjalo začeti nov život, ali sve joj to ne pomaže da zatrudni. Zdvojnost, sumnju i samookrivljavanje dodatno pojačava činjenica da ista kruta tradicija koja Mili nalaže da bude majka, Josefu brani da vlastitu plodnost podvrgne liječničkom ispitivanju. Sasvim suvišni paradoks vlastite situacije mladi par pokušava riješiti odlaskom Milinoj obitelji u Pariz, ali ko za vraga godina je 1968., što rabina Sterna i njegovu obitelj ostavlja savršeno ravnodušnima, ali Mila, koja nema predodžbu što se točno događa oko nje, ipak osjeća zov posvemašnjeg bunta.
Po treći put u fabuli romana stvarnost sustiže pa i prestiže simulaciju, topeći intimu u sveprisutnosti politike i politiku u plimi intimnosti, jer Mila se na užas obitelji priključuje buntovnim studentima, uzvikujući uglas sa šezdesetosmaškim parolama vlastite kabalističke mantre, od kojih očekuje da zatrudni, što joj na kraju i uspijeva: na krilima svoje osobne, prešućene, tek djelomice osviještene pobune podat će se naime nepoznatom studentu i na vrhuncu seksualnog čina kao u nekom nadrealnom igrokazu zanosno vrisnuti: “Počuj Izraele, Gospodin je tvoj Bog, Gospodin je jedan!” Josef, koji se prekasno odlučuje na analizu svoga sjemena (jer pariški je rabin po tom pitanju nešto blaži), saznat će pak da je neplodan, a preljubnica Mila, koja će, doduše, ipak roditi židovsko dijete, postat će mu snagom Zakona zauvijek zabranjena.
O rigidnosti, zgodimičnoj paradoksalnosti pa i neospornom fundamentalizmu judaističkih zakona, kakvi, prema nekim autorima, mora da su fascinirali još i Kafku, napisano je obilje teoretske literature – prisjetimo se primjerice i u nas objavljenih hvalevrijednih djela Israela Shahaka – no, najkasnije na ovome mjestu u fabuli romana, koju u kontekstu revolta glatko možemo protumačiti i kao njezinu kulminaciju, uvidjet ćemo da autoričina nakana nije bila toliko da im sudi, optužuje ih ili ismijava zatucanost njihovih poklonika – u knjizi, napokon, nema jednodimenzionalnih likova, koji bi mogli biti nositelji bilo kakve karikaturalnosti ‒ koliko da ideji samog fundamentalizma suprotstavi odveć ljudsku protutežu s kojom ova neminovno stoji i pada, a to je tjelesnost, koju unatoč dogmama i zabranama ne otkrivaju samo junakinje, napose Mila, nego i Josef, pa i sam Zalman, čiji su djeca na vlastitim leđima itekako osjetila kaiš tradicije. Njegov “grešni san” s početka priče ispostavit će se tako svojevrsnim lajtmotivom čije će se posljedice ‒ iako će im se kao pravi pobožnik znati oduprijeti, s nejasnom sviješću da je i u njegovom svijetu nešto nezaustavljivo krenulo po zlu ‒ prelijevati iz sekvence u sekvencu romana.
Ako je dakle vjerovati Deleuzeu i Guattariju (a zaista nema razloga da se to ne učini) da je “postajanje minoritarnim” etički čin, koji nas aficira kad izbjegavamo “postajanje fašistom”, pri čemu manjinom uvijek postajemo, ma bili i u većini, na stranicama romana “Zabranjena sam” u najboljem smislu susrećemo i “malu” i “manjinsku” književnost. U patrijarhalnim okvirima, koji su na doslovnoj ili prenesenoj razini neizostavan dio fundamentalizma s kojim se sučeljavaju junakinje romana, žene, tako bar tvrdi gore citirani dvojac, nužno postaju manjina, ma bilo ih brojčano‒ i više nego muškaraca, pa “svatko treba ‘postati ženom’, čak i žene.” To vrijedi za Ataru, to vrijedi za Milu, to vrijedi univerzalno. Uza sve zabrane i unatoč njima.