Ustaško Kazalište (2)

KAZALIŠNI UMJETNICI U NDH – IZMEĐU TOTALITARIZMA, SPEKTAKULARIZACIJE I UMJETNOSTI

(Drugi nastavak)

Za Budakova dugogodišnjeg prijatelja i suradnika Dušana Žanka, gorljivog pripadnika pokreta, nije bilo sumnje da Kazalište mora postati nositelj “žive hrvatske riječi, čistog hrvatskog osjećanja i novoga duha”,[1] pa je odmah po dolasku organizirao kolektivno davanje prisege Poglavniku. Ista je obavljena strogo i kontrolirano, na pozornici iza željeznog zastora, pod paskom vojske i svećenstva, a po ideji doglavnika i ministra Mile Budaka.

On je, naime, kao najpopularniji pisac i narodni tribun od strane svojih brojnih poštovatelja širom NDH, ocijenjivan kao jedini pozvan da pokrene “idealan” rad kazališta i njegovog osoblja u kojem je količina ne-hrvatskih elemenata morala biti svedena na minimum.

S tim u vezi, na početku se mislilo da će biti lako “provesti čistu hrvatsku i etičku orijentaciju hrvatskog kazališta u Zagrebu i što se tiče osoblja i što se tiče repertoara.”[2] Intendantu Dušanu Žanku bila je to prva “zvučna” izjava za javnost, kasnije je samo donekle ublažio retoriku, ali je tijekom cijelog mandata pristajao na otvoreni politički kompromis s ustaškim totalitarizmom i bio čitavo vrijeme odan vojnik pokreta i samoga Poglavnika. Zato se na početku i predstavio kao osloboditelj kazališta od svih ”tuđinskih“ natruha i korektor javnog mnijenja.

Dušan Žanko je kasnije je samo donekle ublažio retoriku ali je tijekom cijelog mandata pristajao na otvoreni politički kompromis s ustaškim totalitarizmom i bio čitavo vrijeme odan vojnik pokreta i samoga Poglavnika. Zato se na početku i predstavio kao osloboditelj kazališta od svih ”tuđinskih“ natruha i korektor javnog mnijenja

Iako nije poznavao kazalište ”iznutra“ jer nije pripadao kazališnoj praksi već kritici, prihvatio se dužnosti intendanta želeći od Kazališta napraviti “unutrašnju frontu, frontu kulturnog stvaranja i umjetničkog oblikovanja hrvatske duše.”[3] Zato mu je u prvoj sezoni repertoar i bio označen spektakularnim produkcijama koje su oslikavale narodni život, (Ognjište, Sunčanica, Huseinbeg Gradaščević, obnovljeni Ero s onoga svijeta) i toliko voljenu germansku kulturu (Razbojnici, Faust, Minna von Barnhelm).

No, usprkos nekim nedvojbenim uspjesima u Drami i Operi koje su redateljski potpisivali Branko Gavella i Tito Strozzi, najgledaniji je bio njegov laki komedijski i operetni repertoar što mu je tadašnja kritika nerijetko predbacivala. Pri tome je u Kazalištu ugošćavao već spomenute spektakularne priredbe u kojima je do izražaja trebao doći ustaški karakter kuće u koju je ušao slavodobitno, a iz koje je na kraju prilično neslavno morao otići.

Zbog njegova su stila upravljanja i pokušaja uspostavljanja najstrože discipline redovito ”pucali“ unutrašnji kapaciteti kuće, a brojne premijere i izvedbe bivale otkazane što je redovito tumačio ”doprinosima radi žrtve ratnoga vremena.“[4]

Također, zbog nevoljkosti da trijezno sagleda gospodarsku situaciju u državi, njegovi odnosi s Državnom riznicom postali su neodrživi te je već u ljeto 1943. bilo jasno i manje upućenima u kazališne poslove da ono ne može više niti organizacijski ni izvedbeno, a pogotovo financijski, izdržati Žankove prevelike ambicije.

Konačno, nakon odlaska njegova mentora Mile Budaka iz aktivne politike uslijedio je i Žankov odlazak iz Kazališta, kazališne profesije, ali i zemlje u koju se više nikada nije vratio. Djelovanje njegova nasljednika Marka Soljačića, kojem je bila nametnuta funkcija intendanta jer je nitko od viđenijih intelektualaca u NDH nije htio prihvatiti, obilježeno je stagnacijom obje grane – kako one dramske, tako i one glazbene.

Temeljem rasnih zakona, nepoćudni (Srbi, komunisti, Židovi, masoni…) odstranjivani su iz svih sfera života tadašnjeg društva, pa i iz Kazališta, a oni koji se nisu pokorili rigidnim zakonima NDH bili su konstantno pod policijsko-obavještajnom paskom režima, neki kao primjerice Dubravko Dujšin redovito zatvarani, a neki su glavom platili svoja uvjerenja

No, uslijed slabljenja brojnih mehanizama u vlasti NDH, kontrola špijunsko – političkih struktura nije više bila stroga kao u Žankovo doba. Istovremeno, i priliv novca bio je sve slabiji pa se Soljačić uglavnom morao osloniti na unutrašnje resurse i “veliki trud i nadarenost svojih članova” koje je nazivao ”duševnim plemstvom“, ali i inzistirao kolikogod su mu to prilike dopuštale na očuvanju ”razine umjetničkog dostojanstva.“[5]

U svom je repertoaru forsirao produkciju domaće drame ne mogavši popraviti porazan učinak domaćih pisaca jer je produkcija novog dramskog pisma potpuno presušila. U NDH, naime, nije bilo dovoljno slobodnog prostora za kreiranje kvalitetnog korpusa suvremene nacionalne drame, a pisci koji su bili u stanju pisati bili su zabranjivani, prešućivani, u nekim slučajevima i ubijeni.

No, Soljačiću se jedno mu se mora priznati: preuzeo je Kazalište kada to nitko nije htio i izdržao do kraja bez prevelikog popuštanja kriterija i ulizivanja vlastima jer je za njega kazalište bilo “škola” koja mora raditi, kako u normalnim, tako i u ”abnormalnim“ prilikama.[6]

Zato je Soljačićevoj upravi, koja je bila u mogućnosti planirati svoj rad samo u kratkom periodu unutar najviše mjesec dana, oblikovanje repertoara ovisilo o previše nepoznanica. Razlog tome ne leži samo u nedostatku novca već i u raspoloženju publike koju ni Kazalište svojim umjetnim obiljem i eskapizmom nije moglo izbaviti iz materijalnog i duhovnog beznađa u kojem se nalazila.

Marko Soljačić je takve prilike nazivao ”abnormalnim“ i imao je pravo, pa se može reći da je, iako ga je pratio glas nepopravljivog pijanca, u kulturno-političkom smislu bio puno dalekovidniji i trezveniji od Žanka.

Upravo je zbog takvih nesretnih prilika i osipanje ansambla bila jedna od važnijih manifestacija borbe protiv mnogobrojnih ustaških mjera koje su ozakonile teror protiv svih onih koji su mislili i djelovali drugačije.

U posljednja dva desetljeća pojavili su se autori koji tvrde da je ustaški režim bio posve tolerantan na polju Kulture te da je poticao slobodu duha pa se po njima totalitarizam u kulturnom životu nije niti osjećao. No, to nije niti približno tako. Naime, NDH nije znala odvojiti umjetnost od ideologije jer je strah od svake slobode bio rezultat straha od ugrožavanja temeljnih načela ustaškog pokreta

Za vrijeme obiju uprava, djelovanje aktivista “u odrednicama lijeve misli” (N. Batušić, 1978.) raslo je iz dana u dan, prvenstveno zahvaljujući velikom jačanju organizacije Narodne pomoći u ljeto 1941., nakon hapšenja i strijeljanja nekih mladih članova Kazališta.

Naime, već u travnju 1941., velika skupina umjetnika – pravoslavaca bila je uhapšena, ali se ubrzo uvidjelo da je bez njih Kazalište nemoćno organizirati program. Svi ti ”nepoćudni“ morali su prijeći na katoličanstvo ili otići. Otpor se u kazalištu stvarao od prvog dana, od otprilike 500 zaposlenih, organizacija Narodne pomoći brojila je na kraju više od 200 članova.

Temeljem rasnih zakona, nepoćudni (Srbi, komunisti, Židovi, masoni…) odstranjivani su iz svih sfera života tadašnjeg društva, pa i iz Kazališta, a oni koji se nisu pokorili rigidnim zakonima NDH bili su konstantno pod policijsko-obavještajnom paskom režima, neki kao primjerice Dubravko Dujšin redovito zatvarani, a neki su glavom platili svoja uvjerenja.

Čak četvorica mladih glumaca – početnika strijeljana je u ljeto 1941., a glumac Janko Rakuša, komunist po uvjerenju, javno je obješen u veljači 1945. na banderu kod Savskog mosta.  Nekolicina se, na čelu s Vjekom Afrićem (od proljeća 1942. do zime 1944.) zato i odlučila na mnogima tada nezamisliv korak – bijeg u partizane, tj. izlazak ”iz pozlaćenih okvira barokne pozornice”, da bi “pod sufitama zvjezdanog neba“ našla ”nove horizonte“[7] za svoj slobodni kazališni izraz.

U posljednja dva desetljeća pojavili su se autori koji tvrde da je ustaški režim bio posve tolerantan na polju Kulture te da je poticao slobodu duha pa se po njima totalitarizam u kulturnom životu nije niti osjećao. No, to nije niti približno tako. Naime, NDH nije znala odvojiti umjetnost od ideologije jer je strah od svake slobode bio rezultat straha od ugrožavanja temeljnih načela ustaškog pokreta.

Ako su u hrvatskim kazalištima, kao što kažu pojedini autori, ”nesmetano djelovali Srbi”, bilo je to zato što su se svi (osim Bele Krleže koja je poseban slučaj u korpusu srpskih umjetnika zbog specifičnog odnosa režima prema Krleži) pokorili uredbama o prijelazu na katoličanstvo i zato što su kao umjetnici bili u svojim fahovima – nezamjenljivi.

Usprkos, uglavnom prisilnom, sljubljivanju s ustaškim pokretom, svakodnevnica umjetnika bila je obilježena teškim materijalnim statusom pa su zbog složenih činovničkih radnih odnosa mnogi od njih bili dovedeni na rub gladi. Zakonska odredba o kazalištima i iz nje proizišla Zakonska odredba o službovnim odnosima službenika državnih kazališta bile su dobro promišljeni i za ono doba strukovno napredni dokumenti, ali su stigli prekasno – tek nekoliko mjeseci prije konačnog sloma cijele države

S druge strane, nije točna niti tvrdnja onih marksističkih ideologa koji tvrde da se u tom razdoblju nije u hrvatskom kazalištu dogodilo ništa umjetnički relevantno. Kultura je, evidentno bila pod čizmom i povećalom režima, ali se nije, sukladno svojoj prirodi, dala sasvim pokoriti i posve ideološki oblikovati. O tome primjerice svjedoče, za Hrvatsko državno kazalište i neke relevantne dramske i operne predstave Strozzija i Gavelle; Trepšeove, Babićeve i Žedrinskijeve scenografije, ali i do danas neponovljive umjetničke veličine Dujšina, Kraljeve, Podgorske, Baranovića, Križaja, Tončićke, Harmoša, Ane Roje i mnogih drugih.

Njima svima, bila je od samih početaka NDH nametnuta obveza brojnih organiziranja, tj “postrojavanja”, kako u samom Kazalištu, tako i udrugama Pavelićeva ”korporativnog sustava“. Osim brojnih pravila, uredbi, naredbi i naputaka kojima su bili redovito izloženi u svom svakodnevnom radu, bila im je određena i obveza djelovanja u Društvu hrvatskih kazališnih umjetnika, asocijaciji koja se od 1943. priključila ustaškoj mega-udruzi nazvanoj Glavni savez staliških postrojbi.

Osim što je u Kazalištu djelovalo kao odani promicatelj ustaškog pokreta, Društvo je pokretalo i nove kazališne inicijative koje nisu mogle zaživjeti zbog inzistiranja na političkom djelovanju i nedostatka relevantnog umjetničkog programa.

S druge strane, Kazalište je bilo primorano u sve četiri godine NDH djelovati kao produžena ruka Ministarstva oružanih snaga pripremajući redovito ”vedre programe“ za vojnike i ranjenike u Kazalištu, ali i na ratom zahvaćenom terenu, čime je obavljana “narodna i umjetnička dužnost“[8].

Usprkos, uglavnom prisilnom, sljubljivanju s ustaškim pokretom, svakodnevnica umjetnika bila je obilježena teškim materijalnim statusom pa su zbog složenih činovničkih radnih odnosa mnogi od njih bili dovedeni na rub gladi. Zakonska odredba o kazalištima i iz nje proizišla Zakonska odredba o službovnim odnosima službenika državnih kazališta bile su dobro promišljeni i za ono doba strukovno napredni dokumenti, ali su stigli prekasno – tek nekoliko mjeseci prije konačnog sloma cijele države.

Ustašku državu najmanje je zanimao umjetnički karakter Kazališta i ona nije imala niti približno rješenje za kazališno pitanje. Najkraće rečeno, budući da je ustaški administrativni aparat bio posve anarhičan i da slijedom toga nikada nije postojala jedinstvena ideja o globalnoj kazališnoj, tj. kulturnoj politici koja bi egzistirala izvan svakodnevnog pritiska ideologije i ratom opterećene politike, Nezavisna Država Hrvatska je svo vrijeme Kazalište upotrebljavala za svoje najuže ciljeve

Na kraju treba reći da je Hrvatsko državno kazalište u Zagrebu u vrijeme Nezavisne države Hrvatske bilo instrumentalizirano od strane režima kroz tri osnovna pravca, od kojih niti jedan nije bio primarno umjetnički.

Prvo, sustav je, preko mnogih sastavnica državne i ustaške vlasti forsirao njegov promidžbeni karakter. Iznad svega, Kazalište je bilo postavljeno kao svojevrsni stroj koji je za potrebe vladajućeg establišmenta u zemlji i “na međunarodnom poprištu” izrađivao niz sadržaja koji su predstavljali Pavelićev sustav kao tradicionalno ravnopravan segment pobjedničkog “europskog duha” kojeg su inaugurirali Hitler i Mussolini.

Drugo, Kazalište je trebalo biti predvodnik u svenacionalnoj strategiji prosvjete koja je bila široko postavljena unutar brojnih institucija NDH kao jedna od prvih i osnovnih zadaća nove vlasti. Tu se zadaću moralo svakodnevno široko postavljati da bi se novo društvo “iščistilo” od zasada mrskog jugoslavenskog režima koji je po mišljenju ustaških vođa zatrovao “hrvatski duh i tijelo”.

Treće, Kazalište je, u skladu s najvažnijim načelima ustaškog pokreta bilo mjesto obavljanja moralne zadaću u NDH, na način da je svojim sadržajima moralo potcrtavati novorođeni duh u kojem je “etično” zapravo predstavljalo “očišćeno” od svake natruhe nehrvatskog duha.

Upravo je posljednja zadaća bila najrazornija za njegov zamjetan strukturalni pad nakon 1943. godine: zbog moralnog i svakog drugog kolapsa ustaškog režima gotovo je sasvim oslabila i umjetnička autonomija koju svaka slična ustanova mora imati da bi se uopće zvala umjetničkom.

No, ustašku državu najmanje je zanimao umjetnički karakter Kazališta i ona nije imala niti približno rješenje za kazališno pitanje. Najkraće rečeno, budući da je ustaški administrativni aparat bio posve anarhičan i da slijedom toga nikada nije postojala jedinstvena ideja o globalnoj kazališnoj, tj. kulturnoj politici koja bi egzistirala izvan svakodnevnog pritiska ideologije i ratom opterećene politike, Nezavisna Država Hrvatska je svo vrijeme Kazalište upotrebljavala za svoje najuže ciljeve, prečesto zanemarujući brojne izraze otpora i umjetničke izlete izvan nametnutog okvira “prvog hrama ljepote”[9] i najboljeg promicatelja svih “potreba i pitanja”[10] ustaškoga duha i njegova poimanja Kulture, napose one kazališne.

Literatura:

Hrvatsko narodno kazalište 1860-1960, zbornik o stogodišnjici, Naprijed, Zagreb 1960.
Banović, S., Država i njezino kazalište, Profil, Zagreb 2012.
Batušić, N. Povijest hrvatskog kazališta, ŠK, Zagreb, 1978.
Jelić – Butić, F., Ustaše i NDH, SN Liber i Školska knjiga, Zagreb, 1977.

Tiskovine:

Hrvatski narod
Hrvatska pozornica
Hrvatska revija
Novi list
Nova Hrvatska
Spremnost

Arhivska građa:

Zavod za povijest hrvatske književnosti,  kazališta i glazbe HAZU: dokumenti/osobnici umjetnika, ostavštine, tisak
Hrvatski državni arhiv u Zagrebu (HDA)

    •  Trg je Titov, ali je još više naš!
    •  O “izlascima” zagrebačkog HNK
    •  Ustaško Kazalište (1)
    •  Hrvatska kultura i EU (2)
    •  Hrvatska kultura i EU (1)

> Svi tekstovi ovog autora