novinarstvo s potpisom
Neovisno o motivu, provala u zagrebačko dopisništvo Novog lista, počinjena u noći s ponedjeljka na utorak, napad je na slobodu pisanja. Napad neuspio, a opet – ne podcjenjujmo takve izgrede, ma koliko sitni i nevažni mogli izgledati.
Ovdašnji mediji, međutim, oduvijek su skloni upravo tome: šutnji prema nasilju, zanemarivanju opasnosti, odmahivanju rukom. Pamtimo sijaset neusporedivo težih napada, u kojima je novinarima bio ugrožen i život – Ivo Pukanić je i ubijen – ispraćenih ili nadmenom šutnjom, ili sarkastičnim podcjenjivanjem.
Provala u Novi list nije razjašnjena, pa je uzalud spekulirati o motivima. Ali, pogledajmo što se točno dogodilo: ured je na prvome katu stambene zgrade u središtu grada. Nije ni u kakvoj prepoznatljivo označenoj zgradi, kao što su to neki drugi utjecajni mediji.
Natpisna ploča, istina, postoji, ali zainteresirani namjernici svejedno često lutaju dok u jednoličnome nizu staroaustrijskih zgrada u središtu Zagreba ne pronađu dopisništvo riječkog dnevnika. Potreban je, dakle, ne velik, ali ipak stanovit napor da se dopisništvo uopće pronađe. Potom, da bi se stiglo u ured, valja otvoriti dvoja zaključana vrata. Sve su to provalnici učinili. Bio je to, dakle, unaprijed planiran upad – impulzivni će obijač provaliti u prvu trgovinu, ne u kakav zabačeni ured koji nije lako naći. Znali su, dakle, kamo provaljuju, i kako da to učine.
Prema dostupnim svjedočenjima, bila su najmanje trojica: dvojica su čuvala stražu na nogostupu pred ulazom u zgradu, dok je, pretpostavlja se, jedan provalio i obio gotovo sve novinarske ladice. Taj ”posao” zahtijeva vrijeme: provalnik u dopisništvu nije mogao boraviti samo nekoliko minuta. A što bi se dogodilo da se netko od novinara ili fotoreportera u taj kasni sat vratio s puta – što se često događa – i provalnika zatekao u dopisništvu?
Od samoga čina, koji je prošao praktički bez posljedica, ozbiljnije je to što se netko uopće odlučio provaliti u novine. Policija je izgred shvatila ozbiljnije od medija, pa i od Hrvatskoga novinarskog društva, koji je kasno reagirao: provala je kvalificirana kao kazneno djelo koje se goni po službenoj dužnosti, i to baš zato što je medij cilj napada.
Ovaj, nadamo se, nevažan napad, zakašnjela je prilika za prosvjed protiv uobičajene hrvatske navade da javnost – mediji naročito – ignorira napade na novinare. Pukanića su ismijavali kada je tvrdio da ga kane ubiti. Drago Hedl trebao je primiti ozbiljne prijetnje smrću prije nego što je reagirao itko osim njegove redakcije, Feral Tribunea. Sam taj Feral godinama je trpio neviđenu torturu, što je posebna priča.
Kada su Antu Tomića nedavno nagrdili izmetom, to je ozbiljno shvatio tek Boris Dežulović, novinar koji zna što znači prijetnja, dok su se mnogi glupavo cerili. Tomić i Dežulović već su dugo izloženi svakojakome javnom vrijeđanju; postoje pak cijele novine koje su proglašene ”neprijateljima”.
Vremena slobodnome pisanju opet nisu naklonjena. Ali i da jesu, valja znati: tko obija novine, razbija slobodu.
(Prenosimo s portala HND-a. Tekst je izvorno objavljen u Novome listu).