novinarstvo s potpisom
Prije nego što ih zaboravimo, prisjetimo se kako izgledaju istinski vođe, za koje smo do još ne tako davno smatrali da nam na njihovom uzoru valja izgrađivati nove naraštaje. Današnji tradicionalni i društveni mediji hrane našu maštu pričama o vođama i slavnim osobama poznatima po izopačenom moralu, skandaloznim vezama, sumnjivom bogatstvu i neodgovornom vodstvu.
Aktualna i uvijek iznova prisutna kontroverza u Sjedinjenim Američkim Državama, a posebice u njezinim republikanskim državama — oko pitanja izaziva li smaknuće smrtonosnom injekcijom humanu i bezbolnu smrt — podsjeća me na životnu priču koju mi je moja pokojna baka ispričala prije mnogo godina.
Prije petnaest godina, točnije 30. travnja 2011., nekoliko dana prije svojeg osamdeset i osmog rođendana, tiho je preminuo Franjo Starčević, samoprijegorni goranski heroj mirotvorstva iz Mrkoplja, koji je tijekom neobuzdanih ratnih devedesetih neumorno radio na približavanju hrvatskih i srpskih sela i obitelji u Gorskom kotaru.
Što se događa kad bolesna teologija, umotana u proizvoljnu eshatologiju — onu nadahnutu kršćanskim nacionalizmom i idejama o nadmoći bijelog čovjeka — postane službena ideologija državne vlasti i njezinih ustanova, primjerice Ministarstva obrane, kao što je to sada slučaj u Sjedinjenim Američkim Državama pod ravnanjem nadobudnog ministra rata Petea Hegsetha?
Ubojstvo Charlija Kirka (1993. — 2025.), mladog i vrlo utjecajnog političkog aktivista desnice, utemeljitelja utjecajne konzervativne, desno usmjerene studentske organizacije Turning Point USA (Prekretnica SAD), s pravom zaslužuje svaku osudu. U još uvijek Ustavom demokratsko zajamčenoj Americi on nije smio umrijeti zbog svojih ideoloških uvjerenja, bez obzira na njihovu kontroverznost i upitnost.

















































