Vrhovnica

Nije li to zanimljivo: ministar Lalovac izbezumljeno traži gdje bi mogao rezati ne bi li zauzdao proračunsku potrošnju kako bi Hrvatska izbjegla sankcije Europske komisije, dok ministar Kotromanović uvjerava kako je Hrvatska spremna ”spržiti” 400 milijuna eura na nove ratne avione!?!

Kotromanović se, naime, poziva na riječi svog premijera, koji je upravo po ovom pitanju – vojnoj potrošnji – prvi put pronašao zajednički jezik s novom hrvatskom predsjednicom, čemu se možda ne bismo trebali previše čuditi s obzirom na to da i predsjednica i premijer dolaze iz istog NATO miljea.

Umjesto funkcije predsjednice, Kolindi Grabar-Kitarović, dakle, ipak puno više pristaje titula vrhovne zapovjednice. Ili možda vrhovnice, kako bi to najradije rekao pokojni predsjednik i vrhovnik Franjo Tuđman

No sigurno nije slučajno da je takva odluka pala na ovotjednoj sjednici Vijeća za obranu na Pantovčaku, upravo pod dirigentskom palicom predsjednice države i vrhovne zapovjednice Oružanih snaga. Ondje je, naime, dogovoreno da ubuduće više neće biti rezova u vojsci te da će vojni proračun rasti, doduše ne još ove godine, nego tek idućih godina.

Izvjestitelji su bili iznenađeni s kolikom su se lakoćom predsjednica i premijer usuglasili kako će Hrvatska ipak nabaviti nove borbene avione, smatrajući da naša zemlja mora zadržati borbeno zrakoplovstvo, koje ni mnogo bogatije zemlje od Hrvatske sebi ne mogu priuštiti.

Osniva se komisija koja bi do kraja godine trebala državnom vrhu predložiti koji je avion najpogodniji za naše ratno zrakoplovstvo, no bez obzira koja varijanta na kraju bila odabrana – američki F16, švedski Gripeni ili francuski Miragei – riječ je o ukupnom trošku koji se mjeri od najmanje nekoliko stotina do čak preko milijardu eura.

No to je tek početak bogatog vojnog šopinga čiji će trošak sljedećih godina plaćati hrvatski građani. Nadobudnom ministru Kotromanoviću, koji kao da ne živi u istoj zemlju u kojoj životari većina hrvatskih građana, avioni nisu dovoljni pa od Amerikanaca kupuje i borbene helikoptere Black Hawk. Već je krenuo u nabavku ”najboljih haubica na svijetu”, njemačkih PzH 2000, kao i u izgradnju obalnih ophodnih brodova.

Ministar obećava i nabavu dvaju minolovaca, zatim novih oklopnjaka Patria, modernizaciju radarskog sustava Peregrine koji je u sumnjivom aranžmanu – nabavke oružja uvijek predstavljaju korupcijski rizik, budući da se takvi ”državni” poslovi u pravilu sklapaju uz izdašne provizije – devedesetih godina postavljen duž Jadrana, ali nikad nije profunkcionirao kako je bilo planirano…

Znamenita je izjava američkog predsjednika Dwighta D. Eisenhowera, koji je u svom oproštajnom obraćanju naciji 1961. godine, nakon što je za predsjednika izabran Kennedy, vojno-industrijski kompleks označio kao jednu od najvećih prijetnji demokraciji

I  tu dolazimo do ovog paradoksa: u situaciji kada zemlja grca pod teretom krize, kada nad svim javnim izdacima stoji Damoklov mač ministra financija Lalovca, jedino za vojsku nema više rezova! Za vojsku je kriza upravo okončana! Dok svi ostali tek očekuju najgore, barem kada je o bolnim rezovima riječ, vojska će, čini se, nastaviti živjeti kao da krize nikad nije ni bilo!

Zbog čega vojska ne dijeli sudbinu ovog društva? Kako to da je za poštedu odabrana upravo vojska, a ne, recimo, obrazovanje? Zašto bi za vojsku vrijedili drukčiji standardi od onih koji vrijede za ostale sektore ovoga društva? Zašto vojska odjednom ne bi trebala više podnositi teret krize u kojoj se Hrvatska nalazi?

U funkcionirajućim demokracijama vojni se sektor uvijek nalazi pod strogim demokratskim nadzorom, a njegova veličina i snaga obavezno ovisi o snazi i razvijenosti gospodarstva. Drukčije je u diktaturama i autoritarnim sustavima. Tamo se vojna sila razvija posve odvojeno od ostatka društva, pa je u diktaturama uobičajeno da posjeduju najskuplje i najmodernije naoružanje, dok im građani gladuju.

No i u demokracijama redovito postoji tendencija da se vojni sektor osili i pretvori u državu u državi, za koju vrijede neka posebna pravila. Znamenita je izjava američkog predsjednika Dwighta D. Eisenhowera, koji je u svom oproštajnom obraćanju naciji 1961. godine, nakon što je za predsjednika izabran Kennedy, vojno-industrijski kompleks označio kao jednu od najvećih prijetnji demokraciji.

Eisenhower, i sam general i ratni zapovjednik američke vojske u Europi, sigurno je vrlo dobro znao o čemu govori.

Globalna financijska kriza utjecala je na pad profita velikih vojnih proizvođača, budući da su mnoge države zbog proračunskih pritisaka morale rezati svoje izdatke za obranu. No situacija na tom planu polako se mijenja, pogotovo u Europi, nakon naglog pogoršanja sigurnosne situacije u europskom susjedstvu.

Zbog čega vojska ne dijeli sudbinu ovog društva? Kako to da je za poštedu odabrana upravo vojska, a ne, recimo, obrazovanje? Zašto bi za vojsku vrijedili drukčiji standardi od onih koji vrijede za ostale sektore ovoga društva? Zašto vojska odjednom ne bi trebala više podnositi teret krize u kojoj se Hrvatska nalazi?

Štoviše, neki analitičari uvjereni su kako takav razvoj događaja nije slučajan i kako postoji direktna veza između tih dvaju procesa. No ne treba previše dvojiti da su zagovornici ponovnog naoružavanja Europe u novoj predsjednici dobili svog igrača u maloj Hrvatskoj.

Iako je predsjednica države obećala da će pod njezinim predsjedanjem Hrvatska brzo postati zemlja blagostanja, čini se da je pred nama ipak malo drukčiji scenarij. Pod njezinom čizmom, naime, Hrvatska se ubrzano militarizira: pripremaju se velebne vojne parade, uvođenje obaveznog vojnog roka i skupe vojne nabavke, kao da smo preko noći postala superbogataši, iako je ova zemlja – gle čuda – siromašna kao što je i bila.

Umjesto funkcije predsjednice, Kolindi Grabar-Kitarović, dakle, ipak puno više pristaje titula vrhovne zapovjednice. Ili možda vrhovnice, kako bi to najradije rekao pokojni predsjednik i vrhovnik Franjo Tuđman.

(Prenosimo s portala Novoga lista).

    •  Ozdravljenje odnosa u Napretku pitanje je opstojnosti Hrvata
    •  Ovo je početak Plenkovićeva kraja
    •  Kako je Angela Merkel upala u HDZ-ovo blato. OPET
    •  Afera Tolušić: Izgubljen u kvadratima
    •  Vesna Teršelič: Koji to rat ima dostojanstvo!?
    •  Uspješni Plenković i neuspješna Hrvatska
    •  Bunjčevo nasilje i HDZ-ovo nasilje
    •  Haag je osudio Karadžića, ali amnestirao Miloševića i Srbiju
    •  Danke Österreich!
    •  Svijet je lijep, pogotovo u HDZ-u

> Svi tekstovi ovog autora