novinarstvo s potpisom
S Ilijom Živkovićem sam se družio četiri desetljeća. Upoznao nas je moj Doktorvater Bonaventura Duda koji je mladom franjevcu iz Bosanske Posavine na KBF-u u Zagrebu predavao biblijske znanosti Novoga zavjeta. Dudinim posredovanjem postao sam mentor Živkovićevog diplomskog rada o duhovnim darovima na temelju učenja apostola Pavla.
Njegovo bolno umiranje i prerana smrt (sahranili smo ga u petak) su me duboko potresli.
S dozom iskrenog kajanja mi je priznao da mu je izuzetno žao što me nije poslušao kada sam ga kao dobrog prijatelja u nekoliko navrata uvjeravao kako pušenje možete imati kobne posljedice po zdravlje i nagovarao ga da uloži posebne napore kako bi izbjegao rizik.
U tom kontekstu smo razgovarali i o našem zajedničkom prijatelju Josipu Turčinoviću kojeg je ista ovisnost u istim preranim godinama preselila u vječnost neplanirano i neželjeno prekinuvši izuzetno plodonosan životni vijek. Usput: Turčinović i Živković spadaju među rijetke svećenike koji su kao veliki vizionari i sjajni organizatori ostavili snažan trag u javnosti i stoga što su znali interdisciplinarno razmišljati te uvjerljivo javno nastupati izvan crkvenih okvira i bez kleričkih opterećenja.
Neposredno prije smrtonosne bolesti Ilija i ja smo počeli planirati još jedno zajedničko putovanje u SAD da obnovimo sjećanja na naš intenzivan diplomatsko-lobistički angažman za zaustavljanje rata u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini te u borbi za međunarodno priznanje najprije Hrvatske, a zatim i BiH.
Kako je Ilijina prerana smrt prekinula naše planove, ovdje ću ukratko evocirati kontekst našeg neslužbenog političko-diplomatskog angažmana.
Nailazili smo na mnoga zatvorena, ali i poneka otvorena vrata. Ilija je od 1984. do 1994. vodio Hrvatsku katoličku misiju u Washingtonu te bio dobro umrežen u hrvatskoj emigraciji. Istovremeno je radio kao spiker i prevoditelj, a zatim i urednik u Glasu Amerike.
Ja sam u to vrijeme bio predsjednik Međunarodne teološke komisije Svjetske evangeličke alijanse i jedan od međunarodnih savjetnika u organizaciji Molitvenog doručka na kojem uz pozvane religiozne i političke lidere iz svijeta sudjeluje sveukupna američka politička elita na čelu s predsjednikom države.
Tako smo obojica poznavali velik broj javnih djelatnika i imali pristup mjestima i ljudima od utjecaja.
Plivali smo protiv struje i nailazili na mnoge prepreke. Amerika nije bila sklona priznati neovisnost Hrvatske, a James Baker i Lawrence Eagleburger su, kao najveći autoriteti, predugo inzistirali na cjelovitosti zemlje koja je već pucala po svim šavovima.
Spašavajući Jugoslaviju, oni su na neki način dali zeleno svjetlo Jugoslavenskoj armiji da krene u vojni pohod prema republikama koje su proglasile neovisnost.
Trebalo im je predugo da shvate bolesne ambicije Slobodana Miloševića, te da se konačno i oni pridruže Njemačkoj i njezinim europskim saveznicima u zakašnjelom rezolutnom razbijanju velikosrpskih planova.
Ilija i ja smo na nekoliko mjesta u uredima američkih kongresmena i senatora, u State Departmentu, na press konferencijama i na drugim mjestima morali educirati političare, diplomate i novinare o najelementarnijim pitanjima povijesti, politike i uzrocima konfliktnih žarišta takozvane “jugoslavenske krize”. Trebalo je, osim sučeljavanja s američkim neznanjem, razbijati i mnoge predrasude koje su zbog hrvatske ustaške prošlosti i uspješne srpske propagande bile sveprisutne.
Srbi su u to vrijeme bili mnogo bolje organizirani, ali i jasniji i glasniji u američkoj javnosti. Njihova dugogodišnja dominacija jugodiplomacijom i jugoinformacijom (Tanjug) su smišljeno, iako na jedan anakroni način, instrumentalizirani i stavljeni u službu promocije velikosrpskih ciljeva. Raznorodne skupine iz Beograda solidno indoktrinirane te naoružane snažnim argumentima (i “argumentima”), studijama i statistikama potkrijepljenih upečatljivim parolama su se pojavljivale u medijima kao i na bezbrojnim tribinama.
Svi su oni po prepoznatljivom manipulativnom obrascu dokazivali genocidnost hrvatskog naroda i upozoravali na znake povratka profašističkog ustaštva koji životno ugrožava Srbe. Tragična priča o Jasenovcu sa svim fantastičnim pretjerivanjima o broju stradalih je aktualizirana na svim razinama.
U mnogim krugovima je prevladavala percepcija kako se ne radi o invaziji na hrvatske teritorije nego o opravdanoj obrani “golorukog srpskog naroda od ustaša koji ih po drugi puta žele uništiti” ili u blažoj varijanti protjerati s njihovih drevnih ognjišta.
Hrvatska je kasnila u izgradnji svog demokratskog imidža, pa se Tuđmana i Miloševića na jedan simplistički način izjednačavalo kao dva bivša komunistička “vožda” koji ne znaju pregovarati, ali su spremni žrtvovati dio svojih naroda kako bi ostvarili svoje bolesne ambicije. Tuđman nam je otežavao posao povremenim autogolovima, neopreznim izjavama o podjeli Bosne i Hercegovine, neblagovremenim te nedovoljnim distanciranjem od ustaštva, najveće mrlje i tereta hrvatske povijesti na koju je Zapad uvijek bio posebno osjetljiv.
Ako tome dodamo i neke neodmjerene te emocijama nepotrebno nabijene etno-izjave te prijetnje i omalovažavanje političkih neistomišljenika nije teško zaključiti da je prvi hrvatski predsjednik uveliko doprinio tadašnjoj međunarodnoj devalvaciji mnogo obećavane hrvatske demokratičnosti.
Sjećam se kako je u to vrijeme od Tuđmana marginalizirani Ivo Banac znao reći – iako to ružno zvuči – da je Hrvatska na Zapadu poznatija po svojim nacistima nego po svojim demokratima.
Ilija Živković i moja malenkost (plus Ivo Banac, Mato Meštrović i drugi) smo u to vrijeme na različitim mjestima i na različite načine tvrdili da Hrvatska ima dovoljno pameti i duha da se oslobodi svoje (podsvjesne) inferiornosti te da uz pomoc svoje inteligencije i istaknutih kulturnih djelatnika u domovini i inozemstvu treba krenuti u “konstruktivnu ofenzivu” kako bi ispravila mnogobrojne pogreške i propuste nekompetentne hrvatske diplomacije u Americi i dobila naizgled izgubljeni medijski rat.
Ilija Živković više nije među nama, ali ove i mnogo brojne i ne uspomene na doslovno stotine susreta praćenih mnogim zanimljivim anegdotamai ostaju.
Osobno mi je žao što se neće ostvariti naš već neko vrijeme planirani susret sa sadašnjim američkim potpredsjednikom Joe Bidenom. Biden je tih prijelomnih godina predsjedavao senatskim pododborom za naš dio Europe, te smo stoga u nekoliko puta našli u njegovu uredu da ga informiramo o stanju stvari “na Balkanu”.
Biden je postavljao konkretna i oštroumna pitanja u potrazi za ispravnim razumijevanjem jedne složene situacije i u traženju etičkih kriterija za osobni i američki angažman koji je ubrzo i uslijedio.
Iliji i meni je zahvaljivao što smo mu “otvorili oci” te ga potakli da se snažno angažira na strani istine, slobode i pravde.
Vrhunac Bidenove etičke prosudbe i proročke hrabrosti je bio kada je u travnju 1993., u Miloševićevu uredu diktatoru koji ga je pokušao šarmirati, pogledao u oči i odrešito rekao: “You’re a damned war criminal and you will be judged for it!”