novinarstvo s potpisom
Većinom glasova vijećnika, vukovarsko Gradsko vijeće jučer je usvojilo izmjene i dopune Statuta Grada kojima se područje Vukovara proglašava mjestom posebnoga pijeteta za žrtvu Domovinskog rata, što propisuje da je službeni jezik hrvatski i pismo latinično te da se područje Vukovara u cijelosti izuzima od primjene odredaba Zakona o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina i od članka 12. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina.
Za navedene izmjene i dopune Statuta glasovalo je 12 vijećnika HDZ-a i HSP-a dr. Ante Starčević, koji su usvojene izmjene i dopune i predložili, te predsjednik Gradskog vijeća, nezavisni Željko Pinjuh, koji je ljetos zbog priklanjanja koaliciji HDZ-a i HSP-a AS u vukovarskom Vijeću brisan iz članstva SDP-a.
Usvojenim izmjenama Statuta promijenjen je dosadašnji stavak 3. članka 61., koji je izglasan 2009. na prijedlog vijećnika HDZ-a, HSP-a i SDSS-a. Njime se propisivalo da u skladu s odredbama Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i Statuta Grada Vukovara, pripadnici srpske nacionalne manjine imaju pravo slobodne uporabe srpskoga jezika i ćiriličnog pisma u društvenom i javnom životu te u službenoj komunikaciji u javnim poslovima iz samoupravnog djelokruga Grada Vukovara.
Vijećnici su većinom glasova prihvatili i zaključak o upućivanju dopisa Vladi RH i nadležnim ministarstvima sa zahtjevom za žurno provođenje Zakona o prebivalištu u Gradu Vukovaru, koji je inicirao Klub vijećnika HDZ-a. U obrazloženju se navodi kako prema popisu stanovništva iz 2011. u Vukovaru živi 27.683 stanovnika, dok se istodobno u policijskoj evidenciji nalazi više od 42.000 stanovnika.
S usvajanjem toga zaključka nisu se složili vijećnici SDP-a i SDSS-a niti su podržali odluku o slanju zahtjeva Državnom zavodu za statistiku da se Gradskom vijeću dostavi popis stanovnika Vukovara po adresama, imenu i prezimenu te nacionalnoj pripadnosti, kako bi se i na taj način, kako je obrazloženo, vidjelo tko doista živi, a tko ne živi u Vukovaru.
Više od dva desetljeća nakon strašnih zločina počinjenih u tome gradu, na čiji spomen svaki normalan čovjek zadršće, čini se da ratne trublje i dalje zvone, kao da je vrijeme stalo. Osim što spada u najsiromašnije dijelove Hrvatske, a svakodnevni život Vukovaraca, i Hrvata i Srba, obično je preživljavanje, a ne zapravo život, taj je grad i nadalje strašno i pretužno podijeljen.
Promatrajući posljednje događaje s ćiriličkim pločama, koje je Vlada postavila poštujući odluke koje je opet donijela neka druga vlada, a ne ova, čovjek stječe dojam da rat nije niti stao. Samo, ovoga puta ne vade se kame, hladno oružje i ne pjeva se: ”Bit će mesa, klat ćemo Hrvate”, već se bitke vode – mržnjom!
Potpuno je jasno da Vukovar nikada, a možda ni tada, neće zvučati jednako kao kad izgovorimo ime nekog drugoga grada; posve je sigurno da će njegova tragedija obilježiti i sve nove generacije koje dolaze, kao što je i potpuno jasno da već na samom ulasku u grad progovaraju emocije i srce, a razum dođe tek negdje pri kraju.
I potpuno je, zapravo, jalovo pozivati na taj razum, posebice kada dolazi od onih koji ne mogu znati što je to vukovarska Golgota; no, to ne znači da smijemo dopustiti da upravo Vukovar postane gradom najveće mržnje. U tome baš mi, koji smo ondje klani i bacani u grobnice, moramo pronaći snage za oprost. Ma kako nam to stravično teško bilo. I poštovati zakone!