novinarstvo s potpisom
Kupnja društvenog mira glavna je strategija hrvatske politike. Kada su na vlasti, političke elite, da bi tamo ostale, žele stvoriti dojam napretka i obilja, mira i stabilnosti. Budući da je gospodarstvo iscrpljeno i slabo, a stvarnog posla i ekonomske podloge obilja nema, nema druge no posuđivati.
Posuđivati za državnu potrošnju, posuđivati za investicije, posuđivati za plaće i mirovine. Iako se posuđuje s raznim opravdanjima i svrhama, svrha je jedna – održati dojam uspješne vlasti. Zato se posuđuje za infrastrukturu, a troši na plaće, posuđuje da se ne plate dospjeli krediti, posuđuje jer će to vraćati drugi, druga vlada, druga vlast.
To su zatvoreni krugovi u kojima spirala dolazi na sve višu razinu. Kada se počne zaduživati, a da se dug ne smanjuje, povratka nema. Počinje ovisnost o stalnom dotoku sredstava koja se troše bez pokrića. Kao i kod ovisnosti o drogama, početak je jednostavan i lagan, no kada počnu apstinencijske krize, nikakva pravila ne vrijede.
Posljedice su neizbježne.
Država se počinje ponašati rasipno i neodgovorno. Troši se na ceremonije i rituale, što narod voli, a i tko bi branio da se ljudi raduju. Slavlja sa sportskim, umjetničkim, tradicionalnim i religijskim povodima časovito prikrivaju stvarno stanje.
Onako kako sirotinja razbacuje na skupa vjenčanja koja onda pamti, ali i plaća godinama, onako kako se troši na haljinu ili odijelo koje će se obući samo jednom, tako slavi i država – čak izmišlja svoje praznike.
Broj vojnika u ”tradicionalnim hrvatskim postrojbama”, zapravo kostimiranih volontera koji nose mačeve i kubure, uskoro će prerasti broj stvarnih vojnika. Takve postrojbe sasvim ozbiljno paradiraju, a vojska nema zrakoplove i podmornice. ”Ceremonije su izmišljene da sjaja daju blijedim djelima“ (Ceremony was but devised at first: To set a gloss on faint deeds, Shakespeare, ”Timon Atenjanin”).
Ne radi se o smiješnoj površnosti. Država sve više uzima da bi dala i preraspodijelila. Sve više se troši na prividno socijalne potrebe, ali se zapravo stvaraju neraskidive veze arbitrarnog, politički motiviranog odlučivanja, prešutni sporazum vlasti i birača koji računaju na osobnu korist, pa ne pitaju tko i zašto vlada.
Pravi motiv nije zapošljavanje, spašavanje stečajeva ili strateških tvrtki, već politička moć, stvaranje klijentelističkih grupa, čak slojeva.
Pravi interes je arbitriranje i stvaranje ovisnosti o tražitelju (riječ ”potrebiti” ovdje bi odgovarala), a sve se to sjajno opravdava državnim, nacionalnim, revolucionarnim ili razvojnim argumentima. Ispod te sjajne fasade nastaje sustav u kojem vladaju vođe, autoriteti, pokrovitelji, bosovi ili kumovi. Odlučuje se u sjeni i iza scene.
Institucije postoje kao kulise, često bez sadržaja i moći i kao neizbježna forma modernog društva. Od vlade su moćniji zatvoreni klubovi i počasne lože. Zavičajne skupine ne bave se folklorom, nego miješaju moć i novac.
Država stvara službe koje bi morale slušati legitimnu vlast, ali njihova moć je sjena, izmiču nadzoru i brinu za vlastiti politički interes. Takve službe ne rade u kabinetu, već na ručku gdje okupljaju klike i klanove, te pletu mreže poslovnih interesa, političkog utjecaja i medijskih sponzora. Zakoni su forma (a ”Žuja je zakon”!). Postoje pravila za sve i izuzeci kad ih treba. Važno je imati svog čovjeka na pravom mjestu, a ne imati pravo i tražiti pravdu.
Jednom stvoren, taj sistem je društvena struktura koju je teško razoriti. On je model vlasti i instrument vladanja, poredak uloga u koje ulaze uvijek novi ljudi, ali ne mijenjaju sistem; njemu se prilagode i koriste ga za vlastite ciljeve i probitak. On postaje objektivno nezaobilazan. Jednom kada se potpuno razvije, stvoren je oblik odnosa vlasti koji je praktično nesalomljiv.
Često se misli da se promjene mogu postići time da se izaberu bolji i pošteni ljudi. Zato je često razočaranje kad se ustanovi da i najbolji pokleknu, prilagode se i postanu isti kao njihovi prethodnici.
Ljude drži nada da će jedanput uspjeti i da će se pojaviti pravi proroci koji ne odustaju od svojih obećanja. U međuvremenu se čudimo da nikako nema takvih heroja i da ljudi koje smo poznavali i smatrali poštenima i normalnima postaju oholi, glume srdačnost, a zapravo tonu u komfor svojih uloga u tom izopačenom sistemu.
Vlast kvari.
Vlast je kušnja.
U aureoli vlasti ljudi pokazuju svoju ćud, često baš one osobine koje su inače neprimjetne. Ne radi se, međutim, o individualnoj slabosti, već grijehu struktura, sistemu. Radi se o sistemu koji ne opisuju ni zakoni, ni mediji, koji se ne vidi u detaljima svakodnevice, a njegovu pravu prirodu otkrivamo u povremenim skandalima koje javnost brzo zaboravlja.
Ponekad se sistem poljulja kad ne prepozna svoje granice, poželi izaći na svjetlo. To je situacija u kojoj se mnogi dobri i dobronamjerni ljudi ohrabre i pruže otpor. No njihov otpor sistemu postaje borba usamljenog pojedinca kojem svi okreću leđa. Ne iz pukog straha, već izostanka navike da se do kraja i uz sve konzekvence drže svog osjećaja pravde.
Kolebljivci dobivaju opravdanje za svoju šutnju i oportunizam tvrdeći da još nije vrijeme, da drugi šute, da zapravo svi šute i uživaju u mrvicama vlasti koje dobiju. Kaže se i da se ništa ne da mijenjati, a to je proročanstvo koje se samo ispunjava (self-fulfilling prophecy). Sve dobiva oblik neizbježne sudbine i volje bogova, što je sjajno opravdanje za nedjelo ljudi.
Rijetki priznaju svoj vlastiti grijeh.
Riječima jednog dužnosnika čiju je ideju reformi ismijao njegov nadređeni: ”Što sam mogao – ili dati ostavku ili šutjeti. Ja sam odlučio da ne dam ostavku!”
A oni koji su pokušali nešto promijeniti postupno ostaju bez prijatelja i podrške, štoviše, uz objašnjenje da su si sami krivi i da se puno više može postići ritualnim pokoravanjima moćnijim, tihim dvorskim intrigama vlasti, zaplotnjačkom ogovaranjem i hipokrizijom. Treba čekati trenutak općeg otpora protiv nekog i pridružiti se bijesnoj masi koja i ne želi promjene načina, već malo vlasti za sebe.
Na kraju mandata ne vježba se strogost, skromnost i štednja. Dugove će, u slučaju gubitka vlasti, vraćati neka nova vlast. Sredstva se shvaćaju kao mana, dar koji nema cijenu, jer sredstva treba što prije potrošiti.
Sasvim se to jasno vidi u opsesiji o europskim sredstvima. Svaka općina i grad, županija i komunalno poduzeće, država u cjelini pričaju o europskim sredstvima koja su dobili, koja traže, koja će dobiti. Nema načelnika, župana, ministra ili potpredsjednika koji drži do sebe a da se ne želi spomenuti da mu na srcu leži europska politika, a proračun poboljšavaju sredstva europskih fondova.
U svakom području ekonomije i društva spominje se ta ista formula. Stvara se dojam da se radi o besplatnim i nepovratnim sredstvima koja će Europa dati jer nagrađuje naše članstvo.
Vlada se hvali tim brojevima, licitira iznosima, a potpredsjednik Vlade s osmijehom najavljuje i bolje dane. Oporba pak navodi kako su drugi u tome bolji, a mi nevješti kao sramežljivi trgovci ili prosjaci: treba tražiti više i glasnije.
Istina je malo složenija. To su europska sredstva koja se ulažu prema europskim prioritetima i interesima. Služe pokretanju europske, a ne samo hrvatske ekonomije. Zar se više nitko ne sjeća kako su velika sredstva bila od male pomoći za nerazvijene republike u Jugoslaviji, kako su nastajale nepotrebne investicije i skupa infrastruktura.
Možda prestrogo sudim.
Stvari se postupno i vremenom popravljaju. No u trenucima pred izbornu euforiju kada se daju velika obećanja i priča o budućim projektima, povećanju plaća, mirovina i dodataka, naša ovisnost o sistemu arbitrarne preraspodjele i neprekidnog zaduživanja postaje još jasnija. Obećava se boljitak grupi po grupi, no zapravo se kupuju glasovi i šutnja.
Politika je kupnja i prodaja. Jedno je kupnja socijalnog mira i šutnje, a drugo prodaja magle. Obično to ide zajedno.