Kad misa postane program s dodatkom

Zamislimo koncert na kojem se usred simfonije dirigent okrene publici i pozove celebrityja iz prvog reda da ”nešto kaže”. Orkestar umukne, a dvoranom se razlije pljesak. Svi zadovoljni jer ”dogodilo se još nešto”. Ali to ”još nešto” nije glazba, niti je vrhunac večeri, to je dodatak koji krade središte.

Tako izgleda i vijest iz Krašića: na misi u povodu 27. obljetnice proglašenja blaženim kardinala Alojzija Stepinca, 3. listopada 2025., poseban je gost bio izbornik hrvatske nogometne reprezentacije Zlatko Dalić. Djeci je dijelio bombone, a to je, citiram, bila ”posebna radost slavlja”.

Plakat je najavio dvojicu ”nosećih likova” ovog događaja s njihovim fotografijama: biskupa koji predvodi euharistiju i trofejnog trenera. Kakva degradacija reda i smisla: središte je premješteno s Krista na čovjeka, s Otajstva na personu, s euharistije na ”dodatak”.

Katolički nauk jednostavno kaže: euharistija je ”izvor i vrhunac cjelokupnog kršćanskog života”. Nije uvod, nije pozornica za svjedočanstva ni platforma za domoljublje; ona je samo srce Crkve, jer u njoj je prisutan sam Krist pod prilikama kruha i vina. Ako je to istina, (u protivnom katoličanstvo gubi smisao), tada je svako ”krunjenje” mise bombonima, potpisima dresova, motivacijskim govorima ili političko-simboličkim porukama ne samo neumjesno, nego i teološki pogrešno. Nije to pitanje ukusa, nego reda ljubavi: najprije Bog, potom sve ostalo.

Krašić nije izoliran lapsus. Ovog je ljeta Sinj pokazao tvrđu varijantu istog fenomena: oltar kao pozornica za svjetovne obračune. Pred desecima tisuća vjernika sinjski gvardijan poručio je da ”neka pate i neka u toj patnji umru oni kojima smeta vaše zajedništvo”, prozivajući pritom saborsku zastupnicu Daliju Orešković jer je kritizirala upravo spajanje nogometne slave s oltarom. To nije zahvalnost, nego jezik prokletstva, nije pastirska opomena, nego retoričko nasilje nad savješću. Ne čudi, stoga, što su te gvardijanove riječi izazvale veliku sablazan.

U pozadini je dublji problem: klizanje javne scene udesno i spajanje nacionalne ikonografije s religijskim simbolima, pri čemu se briše granica između bogoslužja i političkoga rituala.

U takvu ozračju oltar lako postaje tribina, a propovijed navijački govor.

Isti obrazac vidimo i izvan liturgije: kad se crkveni akteri izravno upliću u kurikularne rasprave, zdravstveni odgoj te školske sadržaje, granica između pastoralne brige i političkog pritiska postaje mutna. Time se vjernike pretvara u logistiku za svjetovne ciljeve, a kršćansku poruku u alat kulturnih ratova.

Zašto je sve ovo prvenstveno teološki problem? Zato što ”dodatak” liturgiju pretvara u instrument za svrhe koje joj nisu vlastite. U liturgiji Crkva prima dar, a ne gradi kult ličnosti. U njoj se izgovara Riječ koja preobražava, a ne parole koje homogeniziraju.

Ako je ”vrhunac slavlja” čovjek s mikrofonom ili bomboni, djeci zapravo poručujemo da je Krist samo slatki dodatak, ugodan, ali nepotreban.

Kada plakat mise izjednači biskupa i celeb-uzvanika, sugeriramo da je euharistija tek protokol, a dodana figura jamac ”uspjeha”. To nije evangelizacija, nego marketizacija svetog. Euharistija, dakle, nije sredstvo raznih ciljeva, nego cilj bogoslužja, nije pozornica za autoritete, nego susret s Kristom. Onaj tko to premjesti i pomiješa, premjestio je i pomiješao mjerilo istine.

Netko će reći: ”Svjedočanstva obraćenja potiču mlade”. Istina, ali imaju svoje mjesto, izvan mise, na tribinama i susretima, pa i u crkvenom prostoru, no ne unutar euharistijskog slavlja i ne kao njegov završetak, ”vrhunac” ili ”posebna radost”.

Crkveni dokumenti imaju logiku orijentacije prema euharistiji: sva služenja i djela apostolata idu prema njoj i iz nje žive. Na misi se ne ”spaja program”, slavi se Otajstvo. Želite li susret s gostom, učinite to izvan mise. Liturgija mora ostati liturgija jer u logici rimskog obreda propovijeda onaj tko predvodi slavlje, a svjedočanstva, obraćanja i program pripadaju susretima prije ili poslije mise, ne njezinoj unutarnjoj strukturi.

Sinjski slučaj otkriva pastoralni i intelektualni deficit: svećeničko nerazumijevanje dara koji slave. Teologija oltara ne trpi prokletstva ni javne osude političkih protivnika, ne hrani se ”smrću u patnji” neistomišljenika, nego Tijelom koje se lomi ”za mnoge”.

Riječi svećenika nose ”težinu prostora”: izgovorene s ambona, s oltara imaju veću snagu od bilo kojeg statusa na društvenim mrežama. Ako s istog mjesta čas propovijedamo ”Ljubite svoje neprijatelje”, a čas prizivamo patnju nad neistomišljenicima, ne čudimo se što mladi zaključuju da je sve tek retorika i farsa.

O tomu, i to sve češće, progovaraju i misleći ljudi. ”Imamo strašno nisku intelektualnu razinu Crkve u Hrvatskoj. To je zabrinjavajuće jer je to bitan dio hrvatskog društva”, upozorio je Žarko Puhovski (N1, 6. 10. 2025.). To i jest ključ problema: kad inteligibilna vjera ustupi mjesto PR-u i spektaklu, liturgija se razgrađuje u program, a Crkva u publiku.

Na kraju se vraćamo Krašiću. Nitko razuman nema ništa protiv da Zlatko Dalić, ili bilo tko drugi, govori o vjeri (ukoliko se radi o istinskom vjerniku), radu i poštenju. Ali mjesto i red čine razliku između kateheze i cirkusa.

Na misi vrhunac nije Dalić ni bomboni, nego Krist u sakramentu. Zaboravimo li to, prestat ćemo oblikovati savjest, a počet ćemo proizvoditi navijače. A navijačkom mentalitetu uvijek treba ”još nešto”: jači slogan, glasniji aplauz, veći dodatak. Crkvi treba suprotno: tišina pred Tajnom, jasna i sadržajna homilija, dostojanstvo obreda i kateheza koja mladima objašnjava zašto je euharistija ”izvor i vrhunac”, bez dodataka.

Svećenicima umornima od ”prigodnih programa” predlažem jednostavnu hrabrost: vratite misu misi. Želite li goste, pozovite ih prije ili poslije. Želite li odgojiti mlade, dajte im kruh koji hrani, a ne šećer koji kratko zasladi. A ako vas netko optuži da niste ”u trendu”, sjetite se: Crkvi nije povjeren trend, nego Otajstvo. I ono je, bez ikakvih dodataka, dovoljno.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Lefebvristi i njihovi saveznici protiv Koncila
    •  Evo zašto je Slavenka Drakulić bila tako blizu kršćanstvu
    •  Nevidljivi svećenici: problem psihološke patnje
    •  Uzinić protiv hereze identitetskog katoličanstva
    •  Papa Lav XIV. protiv digitalne civilizacije bez čovjeka
    •  Kad se topovi zovu obranom, a šutnja razboritošću
    •  Prva godina: Papa koji biskupima vraća lice pastira
    •  Kršćanstvo u službi ideologije
    •  Godina bez Franje - proročke geste i nedovršena reforma
    •  Pedofilija, odgovornost biskupa u Gospiću i kriza Crkve

> Svi tekstovi ovog autora