novinarstvo s potpisom
Admiral Davor Domazet Lošo, slavni junak Domovinskog rata, prešao je na hrvatsku stranu u ljeto 1991., nešto kasnije nego drugi Hrvati u JNA jer je, prema vlastitim riječima, čekao da armijski zubari načine njegovu protezu. Došao je naposljetku na front s niskom savršenih porculanskih zuba s kojima je ne jednom četnicima otkrio naše položaje.
Kad god bi se Domazet Lošo nasmijao, kad bi njegov bisernobijeli gebis bljesnuo na Svilaji, pet minuta kasnije uslijedio bi minobacački napad.
Nije on ipak bez zasluga. Naprotiv, s velikom se pouzdanošću može utvrditi da su upravo zahvaljujući znanju i talentu Domazeta Loše hrvatske snage pobijedile u kolovozu 1995. godine. Umirovljen je, nažalost, prije petnaestak godina, ali u svojim knjigama i člancima, u intervjuima i na predavanjima po franjevačkim samostanima on nastavlja oduševljavati javnost svojim pronicavim obavještajnim procjenama, poput one da će Treći svjetski rat početi točno na Vidovdan 2025. u Rijeci.
Oglasio se neizbježno i oko terorističkog napada u Parizu. Ili je možda bolje reći takozvanog terorističkog napada. Poslušajte, ako vam je slučajno promaklo, što je ovaj špijunski i geopolitički mastermajnd, naš najviđeniji stručnjak za specijalno ratovanje i, uz bok Slavenu Letici, Ninu Raspudiću i Zdravku Tomcu, jedan od uglednijih hrvatskih desničarskih intelektualaca, kazao o događajima koji su prije dva tjedna potresli svijet.
“Što ste vidjeli tamo, što vam prikazuju mediji? Jeste li vidjeli mrtve? Niste”, primjećuje Davor Domazet Lošo skeptično. “Jeste li vidjeli jednoga pokopa? Nema ni jednoga pokopa, bilo da se radi o žrtvama, bilo da se radi o atentatorima, odnosno teroristima. Imate tek neke slike, recimo jedna je žena na slici kao ranjena, još jedan poluobučen čovjek. Što vidite u Belgiji? Ništa. Ali imate jednu cijelu psihozu straha.”
Upitate li penzioniranog načelnika hrvatske obavještajne službe, cijela se medijska ujdurma podigla zbog jedne stvari koja je u cjelini, ili barem većim dijelom izmišljena.
Naprosto, ako na televiziji nisu pokazali mrtve, opravdano je sumnjati da je itko poginuo. Baš kao i u Vukovaru, usudio bih se dodati. Ako nisu snimljena beživotna, masakrirana tijela Vukovaraca, a na malim ekranima nismo zaista vidjeli ni jednoga, logikom Domazeta Loše moglo bi se zaključiti kako nije bilo ni srpske opsade Vukovara.
Nije li prestravljujuća lakoća s kojom ovaj poremećeni vojni obavještajac odmahuje na divljačko masovno klanje. Kad ga čujete kako nonšalantno obezvrjeđuje stotinu trideset francuskih života, morate se upitati je li bio tako bezbrižan i kad su Hrvati ginuli.
Citirane rečenice mogle su zapravo izaći samo iz jednog uma koji ne poznaje dobro ni zlo, one su plod posvemašnje moralne tuposti.
Sramotne stavove admirala Domazeta Loše, uvjeren sam, ne bi pokolebalo ni da je on lično vidio mrtve u Parizu.
Da se zatekao u teatru Bataclan, pola sata nakon napada, hodajući između osamdeset devet izrešetanih leševa, uglancanim oficirskim špicaricama pažljivo obilazeći lokve krvi, umirovljeni hrvatski špijun zacijelo bi samo nekoliko puta ironično zapljeskao – klap! klap! klap! – a onda viknuo:
“Svaka čast! Odlična predstava, momci i cure, ali mene niste prevarili. Ajmo, na noge! Ajmo, ajmo, dosta je preseravanja!”
Da je Domazet Lošo došao na pogreb šezdesettrogodišnjeg Manuela Diasa, taksista Portugalca koji se doselio u Pariz tražeći bolji život i naposljetku tragično skončao od bombe terorista samoubojice kod Stade de Francea, naš bi junak vjerojatno zagrlio njegovu ucviljenu udovicu i dvoje djece i na zaprepaštenje svih u mrtvačnici namignuo i kazao:
“Joj, koji ste vi lažovi! Dajte, otkrijte mi, šta je ovdje?” upitao bi zatim znatiželjno kuckajući po lakiranom lijesu. “Prazno, a?! Mamicu vam mangupsku!”
Kad je s novim porculanskim zubima admiral Davor Domazet Lošo prešao iz JNA na hrvatsku stranu bio je to nesumnjivo jedan od presudnih momenata naše suvremene povijesti. Zbog njega je Hrvatska vojska u kolovozu 1995. trijumfalno okončala rat sa srpskim pobunjenicima. Da nije bilo Domazeta Loše, Hrvati bi vjerojatno pobijedili već u ožujku 1992.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).