Dvotrećinski konsenzus

Mostovci kažu da inzistiranje na kolektivnom, nacionalnom jedinstvu posjeduje objektivne temelje u njihovoj izbornoj platformi, odnosno programu ponuđenom biračkom tijelu. Konsenzus na kojem ustrajavaju odnosi se na dvotrećinsku većinu, budući da je realizacija njihova političkog programa uvjetovana navedenim minimumom mandata.

Da li to znači da su mostovci u predizbornoj kampanji nastupali bilo naivno, bilo neiskreno, s obzirom na to da su političkom tijelu nudili, između ostalog, i reforme koje zahtijevaju dvotrećinsku većinu u Saboru, iako su zasigurno bili svjesni kako takvu parlamentarnu, većinsku nadmoć neće ostvariti?

Dakle, svaki poziv na dijalog nedvosmisleno je svrsishodan alat političkog angažmana. Most poziva SDP i HDZ da zajedno s njima rasprave mogućnost formiranja stručne, reformske vlade u kojoj bi bile uključene tri spomenute strane. Zahtjev je svakako razuman, međutim takvom zahtjevu valja postaviti pitanje motiva.

Most inzistira na konsenzusu. Time se sugerira briga za opće dobro. Želja Mosta za konsenzusom je mogućnost koja nema uporišta u zbilji budući da ni SDP ni HDZ ne žele sudjelovati u takvoj vladi. SDP je predložio mostovca Podolnjaka za predsjednika Sabora. On je osobno bio voljan prihvatiti se navedene funkcije, ali isključivo pod uvjetom da dobije podršku i HDZ-a. HDZ to nije prihvatio, a Podolnjak, uslijed nedostatka konsenzusa, potom je odbio predloženu kandidaturu koju bi, da je bilo konsenzusa, ipak prihvatio.

Da li to znači da su mostovci u predizbornoj kampanji nastupali bilo naivno, bilo neiskreno, s obzirom na to da su političkom tijelu nudili, između ostalog, i reforme koje zahtijevaju dvotrećinsku većinu u Saboru, iako su zasigurno bili svjesni kako takvu parlamentarnu, većinsku nadmoć neće ostvariti?

Na stranu što se Mostovo poimanje konsenzusa tiče isključivo SDP-ovih i HDZ-ovih koalicija ignorirajući prisutnost ostalih parlamentarnih subjekata (jer ako se inzistira na konsenzusu koji implicira opće dobro, a ukoliko želimo demonstrirati političku vjerodostojnost i kulturu dijaloga, onda taj konsenzus valja primijeniti na saborsko tijelo kao cjelinu), postavlja se pitanje: zar je uvjetovanje, da ne napišem ucjena, konsenzusom pretpostavka prihvaćanja ili odbacivanja obnašanja državne funkcije predsjednika Sabora? Ta nije valjda da konsenzus poradi samog konsenzusa nadilazi odgovornost navedene državne dužnosti?

Čini se kako Most želi nametnuti konsenzus protivno volji participirajućih subjekata.

Time se ništi svrha konsenzusa kao takvog budući isti implicira voljni pristanak, a ne voljnu prisilu.

Nadalje, Most uvjetovanjem konsenzusa ne priznaje ni volju naroda, biračkog tijela koje se na parlamentarnim izborima opredijelilo bilo za lijevi, bilo za desni blok. Pa nije konsenzus politički termin lišen sadržaja; konsenzus pretpostavlja neko djelovanje.

Kao takav on je posljedica određenog političkog dijaloga. Drugim riječima, u jednoj razumskoj razmjeni argumentacije, ukoliko je to moguće, konsenzus se formira kao ishod koji je nadišao prvotno utvrđene nepremostive prijepore. Shodno tomu, ne samo da je nelegitimno već je i protivno smislu konsenzusa, samovoljno, a priori nametati zahtjev za istim kao uvjet suradnje.

Ukoliko je postavljen kao uvjet suradnje dvjema stranama, onda je inauguriran i kao politički cilj. Cilj čiji se reformski sadržaji mogu realizirati isključivo dvotrećinskom većinom.

Ako izostane dvotrećinska većina, onda ni tako postavljena politička platforma nije u mogućnosti ostvariti ponuđene reforme. S obzirom na odbijenice SDP-a i HDZ-a, te imajući u vidu ovjerenu potvrdu kod javnog bilježnika o ne-koaliranju s jednima i drugima, Mostu, kako bi demonstrirao vjerodostojnost, preostaju samo novi izbori.

Most uvjetovanjem konsenzusa ne priznaje ni volju naroda, biračkog tijela koje se na parlamentarnim izborima opredijelilo bilo za lijevi, bilo za desni blok. Pa nije konsenzus politički termin lišen sadržaja; konsenzus pretpostavlja neko djelovanje

Nakon svega, opredijeliti se znači obezvrijediti inicijalno inzistiranje na dvotrećinskom konsenzusu jer je jedino dvotrećinska većina oruđe putem kojega je Most u mogućnosti realizirati vlastitu politiku reformi. Time jedna od njihovih najvažnijih komponenti političkog angažmana, reformska inicijativa, postaje neostvariva.

Na suvremenoj, radikalno makijavelističkoj političkoj pozornici valja razlikovati vlastite želje koje doživljavamo kao opću dobrobit i legitimitet koji se formira posredstvom demokratsko-predstavničkog procesa.

Taj susret utjelovljuje Most koji ima spojiti ono moguće s onim zbiljskim. Valjda je poželjno da ponuđene želje, a koje se imaju doživljavati kao sadržaji opće dobrobiti, korespondiraju s procesima čiji se legitimitet crpi iz općeprihvaćenog društvenog izbornog sistema ukoliko ne smjeramo na jedan kolektivni, revolucionarni društveni obrat.

Netko je od mostovaca nedavno izjavio kako im je namjera ogoliti dvije najveće političke stranke u Hrvatskoj, HDZ i SDP. Valjda im je jasno kako takvim razotkrivajućim metodama razotkrivaju i sami sebe. Međutim, za razliku od SDP-a i HDZ-a, posljedica Mostove golotinje vjerojatno će značiti i njihov politički kraj.

    •  Šta je sve zabranio gradonačelnik Sinja, Miro Bulj
    •  Kako biti Srbin u Hrvatskoj?
    •  Linč Srbina građanina i sahrana za građansku Hrvatsku
    •  Hrvatski politički kaput
    •  Vlasnici rata i njihovi glasnogovornici žele rat protiv Rusije
    •  Ivan Malenica – motivi s one strane zakona?
    •  Sve veći dio običnog svijeta suosjeća s Palestinom
    •  Sloboda u ružnome svijetu
    •  Kad ''Oluja'' prođe, a život postane sjećanje
    •  Hoće li se ministar Ivan Malenica pomiriti s pravdom?

> Svi tekstovi ovog autora