Zaustaviti neškolovane ministre zdravstva!

Tihomir Orešković će biti prvi predsjednik hrvatske vlade kao istaknuti menadžer svjetske farmaceutske industrije.

Prema dosad objavljenim imenima kandidata za ministra zdravstva, međutim, ni jedan nije školovan za ministra zdravstva.

U Školi narodnog zdravlja ”Dr. Andrija Štampar” u Zagrebu obrazuju se liječnici za javno zdravstvo (školovano je dosad više ministara zdravlja iz stranih zemalja).

Apsurdno je da ni jedan dosadašnji ministar zdravstva u Hrvatskoj nije imao specijalizaciju iz javnoga zdravstva.

I sada se, unatoč zaklinjanju na stručnost, predlažu za ministra zdravstva liječnici s užim kliničkim specijalizacijama, a ni jedan sa specijalizacijom iz javnoga zdravstva.

Očekivati je da će budući premijer Orešković, zajedno s budućim ministrom zdravstva, proračunski štedjeti, osobito smanjivanjem proračunskih rashoda za financiranje nekomercijalne obvezne javne zaštite narodnog zdravlja prepuštanjem tih djelatnosti tzv. slobodnom tržištu privatnih dobrovoljnih osiguranja.

Prema dosad objavljenim imenima kandidata za ministra zdravstva ni jedan nije školovan za ministra zdravstva. U Školi narodnog zdravlja ”Dr. Andrija Štampar” u Zagrebu obrazuju se liječnici za javno zdravstvo (školovano je dosad više ministara zdravlja iz stranih zemalja). Apsurdno je da ni jedan dosadašnji ministar zdravstva u Hrvatskoj nije imao specijalizaciju iz javnoga zdravstva

Obveznike poreza (doprinosa) za zdravstvo, međutim, nitko nije upoznao s mogućim posljedicama izgledne razgradnje javne zaštite narodnog zdravlja niti pitao da li su suglasni da umjesto obvezne javne zdravstvene zaštite bude uvedeno privatno dobrovoljno zdravstveno osiguranje.

U Hrvatskoj situacija nije sazrela (osobito ne ekonomski) da bi bez velikih ljudskih žrtvi bilo moguće ukinuti javnu zdravstvenu zaštitu i sve prepustiti tzv. slobodnom tržišnom privatnom dobrovoljnom osiguranju.

Nasilno provođenje privatizacije javne zdravstvene zaštite bi iziskivalo žrtve čiji broj bi se mogao mjeriti ratnim stradanjima.

Osim što bi bilo neracionalno, bilo bi i nemoralno u Hrvatskoj odustati od primjene načela da svi oboljeli trebaju pred liječnicima biti jednaki.

Kriminalno i nerazumno bi bilo implementirati praksu prema kojoj bi liječnici nakon 90-ak godina javne zaštite narodnog zdravlja teško bolesne otpravljati bez liječenja jer nisu osigurani ili jer njihove police dobrovoljnog privatnog zdravstvenog osiguranja ne pokrivaju troškove liječenja.

U Hrvatskoj, naime, 90-ak godina prevladava (sada već poprilično financijski ”devastirani”) sustav obvezne javne zaštite narodnog zdravlja prema modelu dr. Andrije Štampara, dok u razvijenim zemljama u svijetu prevladavaju sustavi dobrovoljnih privatnih zdravstvenih osiguranja.

Ta činjenica je važna zbog toga što su dosad samozvani reformatori zdravstva skrivali (osobito od izborne javnosti) da kriomice razgrađuju sustav zaštite narodnog zdravlja izgrađen u Hrvatskoj u prošlom stoljeću.

Modelom obavezne nekomercijalizirane javne zdravstvene zaštite pristup liječničkoj zaštiti omogućen je cjelokupnom stanovništvu, jer se financira iz ubranih poreza (doprinosi za zdravstvenu zaštitu su namjenski porezi isključivo za zdravstvo).

Suprotno tome je komercijalizirano zdravstveno osiguranje koje se financira iz premija osiguranja koje osiguranici uplaćuju dobrovoljno, a pristup liječničkoj zaštiti omogućen je samo osiguranicima.

I jedan i drugi model, međutim, ovisni su o iznosima prikupljenog novca bez obzira na to da li su novci od ubranih obveznih doprinosa (namjenskih poreza) ili naplaćenih premija za dobrovoljno privatno osiguranje.

Nasilno provođenje privatizacije javne zdravstvene zaštite bi iziskivalo žrtve čiji broj bi se mogao mjeriti ratnim stradanjima. Osim što bi bilo neracionalno, bilo bi i nemoralno u Hrvatskoj odustati od primjene načela da svi oboljeli trebaju pred liječnicima biti jednaki. Kriminalno i nerazumno bi bilo implementirati praksu prema kojoj bi liječnici nakon 90-ak godina javne zaštite narodnog zdravlja teško bolesne otpravljati bez liječenja jer nisu osigurani ili jer njihove police dobrovoljnog privatnog zdravstvenog osiguranja ne pokrivaju troškove liječenja

Bitna razlika je, dakle, u tome što su javnom zaštitom narodnog zdravlja obuhvaćeni svi stanovnici, a dobrovoljnim privatnim zdravstvenim osiguranjem samo osigurane osobe.

Pojednostavljeno rečeno, standard zdravstvene zaštite u oba modela (javnom i privatnom) ovisi o kapacitetima porezne baze, odnosno o platežnoj moći privatnih osiguranika.

Premda se, uglavnom prema konzaltingu Svjetske banke i MMF-a, dosad u Hrvatskoj prikriveno razgrađivalo sustav obvezne zaštite narodnog zdravlja, glavnina novca za zaštitu narodnog zdravlja još uvijek se prikuplja obveznom naplatom (poreza) doprinosa za zdravstvo.

Privatne liječničke i ljekarničke prakse u Hrvatskoj počele su se razvijati još u prethodnom gospodarskom sustavu. Počeci nisu bili bez teškoća – u privatnu praksu su nerijetko bježali liječnici koji su nekako dogurali, primjerice, do docenture, a onda nisu mogli dalje.

Činjenica je da su kao privatnici ubrzo zarađivali znatno više od doktoriranih i znanstveno uspješnijih kolega koji su ostali na klinikama u sustavu javne zaštite narodnog zdravlja.

Kasnije je bolja zarada motivirala i uspješne liječnike da se počnu baviti i privatnom praksom, pa je danas dosegnuta solidna razina u nekoliko privatnih klinika i privatnih ljekarni.

To, međutim, ne vrijedi i za djelatnosti privatnog dobrovoljnog zdravstvenog osiguranja, unatoč protekcionističkim mjerama pojedinih vlada u proteklih 25 godina, osobito dr. Hebranga kao ministra zdravstva.

Ministar zdravstva Andrija Hebrang je ”u ime privatizacije” zdravstvenog osiguranja Pravilnikom o uvjetima i načinu provođenja privatnog zdravstvenog osiguranja, objavljenom u Narodnim novinama broj 36. iz 1994. godine, propisao doslovno da ”osobe sa dohotkom većim od 60.000 DEM godišnje ne moraju plaćati doprinos za obvezno zdravstveno osiguranje, ako se privatno osiguraju”.

I nekoliko tisuća osoba se na osnovu tog Pravilnika tobože privatno osiguralo, koristilo besplatno infrastrukturu primarne preventivne zaštite javnoga zdravstva, a plaćalo samo dodatni standard sve do 2000. godine izbjegavajući nekažnjeno plaćanje obveznih doprinosa.

Zarada od tog tobožnjeg privatnog zdravstvenog osiguranja pripala je privatnoj osiguravateljskoj tvrtki, a gubici tada još uvijek izvanproračunskom Fondu javne zaštite narodnog zdravlja.

Prema podacima HZZO-a u razdoblju siječanj – prosinac 2014. godine prihod je iznosio 23,5 milijarde kuna, što je za 1,05 posto više od ukupno ostvarenih prihoda u istom razdoblju 2013. godine. Izmjenama i dopunama Državnog proračuna za 2014. godinu, međutim, proračun HZZO-a umanjen je za 710 milijuna kuna, ali su proračunskim ”ringišpilom” osigurane dvije nove pozicije proračuna u ukupnom iznosu od 3,2 milijarde kuna za sanaciju zdravstvenih ustanova

Podsjetimo, deindustrijalizacijom Hrvatske u proteklih 25 godina smanjivan je stalno broj zaposlenih, odnosno broj obveznika plaćanja doprinosa (namjenskog poreza) za javnu zaštitu narodnog zdravlja.

Istovremeno su, kao i kod mirovinske zaštite, ubrzano smanjivani i dotadašnji usporedni izvori financiranja (pored doprinosa) i za obveznu javnu zaštitu narodnog zdravlja, kao i za sve ostale javne rashode: znanost, obrazovanje, kulturu i ostale.

Primjerice, zarade od ”gospodarenja” prirodnim plinom iz Jadranskog podmorja preusmjerene su iz državnog proračuna u dividende svjetskih korporacija. Ostala je kao zanemarivo mali prihod državnog proračuna tek podcijenjena koncesijska naknada (koja nakon ukidanja socijalističkog modela naplate nije komercijalno revalorizirana).

Slično je s frekvencijama i telekomunikacijskom infrastrukturom, vađenjem domaće nafte, šumskim gospodarenjem, hidropotencijalima, odnosno gospodarskim iskorištavanjem svog ostalog prirodnog (nacionalnog?) bogatstva i javnih dobra u Hrvatskoj.

Sve manji prihodi zbog likvidacija velikog broja domaćih industrijskih i ostalih poduzeća, kao i sve manji prihodi državnog proračuna od gospodarskog iskorištavanja rudnog i ostalog prirodnog bogatstva ”nadomještani” su nekritičkim zaduživanjima u inozemstvu.

Prema podacima HZZO-a u razdoblju siječanj – prosinac 2014. godine prihod je iznosio 23,5 milijarde kuna, što je za 1,05 posto više od ukupno ostvarenih prihoda u istom razdoblju 2013. godine.

Izmjenama i dopunama Državnog proračuna za 2014. godinu, međutim, proračun HZZO-a umanjen je za 710 milijuna kuna, ali su proračunskim ”ringišpilom” osigurane dvije nove pozicije proračuna u ukupnom iznosu od 3,2 milijarde kuna za sanacije zdravstvenih ustanova.

Stopa doprinosa za obvezno zdravstveno osiguranje iznosi 13 posto, odnosno 15 posto na bruto plaće, 0,50 posto za ozljede na radu i profesionalne bolesti, te doprinose iz mirovina, 3 posto na mirovine iznad 5.108 kuna, koje plaća korisnik mirovine.

Prije tzv. Hebrangovih reformi zdravstva Fond zaštite narodnog zdravlja bio je izvanproračunski fond. Nakon tih reformi je bivši samostalni Fond pripojen u državni proračun, a sva sredstva za javno zdravstvo uplaćuju se na jedinstveni račun Državne riznice.

Porezni obveznici (i izborna javnost općenito) u Hrvatskoj nemaju razinu svijesti o čuvanju svojih stečenih prava.

Obveznici namjenskog poreza za javnu zdravstvenu zaštitu trebaju se izboriti za svoja prava i eliminirati iz upravljanja javnozdravstvenim sustavom sve koji se zalažu ”da liječiti treba samo one koji to mogu platiti” kao i da sve u javnom zdravstvu treba privatizirati. Usporedo se i liječnici unutar svog profesionalnog staleža moraju opredijeliti na one koji smatraju da su svi pred liječnikom jednaki i na one koji misle da na liječenje imaju pravo samo oni koji to mogu sami platiti

Obveznici namjenskog poreza za javnu zdravstvenu zaštitu trebaju se izboriti za svoja prava i eliminirati iz upravljanja javnozdravstvenim sustavom sve koji se zalažu ”da liječiti treba samo one koji to mogu platiti” kao i da sve u javnom zdravstvu treba privatizirati.

Treba preispitati opravdanost dosadašnjih tzv. pretvorbi zdravstvenih ustanova u privatna trgovačka društva da bi se još jednom provjerilo kako je moguće da su nakon 1991. godine ”pretvorbom” neke zdravstvene djelatnosti postale roba ili usluge koje privatna trgovačka društva mogu tobože slobodno prodavati na tržištu.

Usporedo se i liječnici unutar svog profesionalnog staleža moraju opredijeliti na one koji smatraju da su svi pred liječnikom jednaki i na one koji misle da na liječenje imaju pravo samo oni koji to mogu sami platiti.

Neosporno se proračunski mora uštedjeti, jer je Hrvatska bankrotirala. No u sustavu obvezne javne zaštite narodnog zdravlja štednje nisu moguće izuzev stručno medicinskih racionalizacija radi popravljanja sustava.

U određivanju proračunskih štednji treba odrediti prioritete.

***

Pozivamo čitatelje da se jave Ivici Grčaru i iznesu svoje probleme prouzročene time što im razni moćnici krše prava.

Pišite na [email protected], odnosno na [email protected] ili nazovite broj 098 484 355

***

Opaska uredništva: za podatke i ocjene iznesene u ovoj rubrici odgovara isključivo autor.

    •  O izgredima Ustavnog suda Sabor ''ni bu – ni mu''!
    •  Etički nazori oprečni većini kandidata za suce Ustavnog suda
    •  Posljednji slobodni novinar upisan u Sudski registar
    •  Signal novinarima da se okane iluzija o slobodi medija
    •  Banke nekontrolirano “dilaju” podacima o klijentima
    •  Treća novinareva tužba Sudu za ljudska prava
    •  Sudionici izbora su nasamareni – apstinenti imaju pravo
    •  Hoće li policija na birališta privoditi izborne apstinente?
    •  Prijavljujem Plenkovića zbog prijetnje DORH-u i USKOK-u
    •  Sudstvo i soc-skrbitelji žive od medijske šutnje

> Svi tekstovi ovog autora