Kolektivni strahovi su uvijek lažni strahovi

“Živeti u strahu, u kajanju, u stalnom strahu od straha, ne moći oka sklopiti i ne moći dušom danuti, i pri svemu tome raditi i smejati se i razgovarati, to znači za ljude kao ja živeti i uspevati među svetom.” Pisao je u “Znakovima pored puta”, u knjizi što ju je pisao cijeloga života, Ivo Andrić.

Ima u tome samosažaljenja, tog najgoreg čovjekova neprijatelja, goreg i od straha, ali više je istine. Na kraju godine, od Božića do Božića, zapitamo li se, svaki za sebe, od čega smo u proteklih tristo šezdeset pet dana strahovali, lista će biti duga.

Više je u toj godini bilo strahova i strahovanja, nego ovaca koje preskakuju ogradu u onom famoznom rastjerivanju nesanice. Neki su veliki i neotkonjivi, drugi sitni i lako se zaborave, prolaze sami od sebe, iako njihov uzročnik ostaje, samo što ga se mi više ne bojimo. Tačnije rečeno: ja ga se ne bojim, a ne mi.

Strahovi su osobni, lični i pojedinačni, a ne zajednički. Tuđi je strah, uglavnom, beznačajan. Uopće nije za strahovati. Pomislimo, e da je nama takav strah, lako bi se sa njim nosio. Moji strahovi su, uključujući i one sitne, redom strašni. Toliko strašni da ih ne izgovaran. Kome izgovorim svoj strah, tome predajem svoju dušu. A opasno je pružati ljudima priliku da ti nalegnu na strah. Strah od toga jedan je od većih strahova uopće.

Psihoterapeuti su izmišljeni da nas oslobode straha. To je njihova glavna dužnost, osnova njihova posla. Psihoterapeut je onaj kojemu mirne duše saopćiš svoj strah, a da si siguran da ti neće na strah naleći. Crkveni je ispovjednik prvi psihoterapeut: temeljni smisao ispovjedne tajne je u garanciji izdanoj od Boga i Crkve da ti ispovjednik neće naleći na strah.

Religije koje ne poznaju ispovijed, judaistička i islamska, mnogo su strože i ozbiljnije. Navode čovjeka da se sam nosi sa svojim strahom. Ili se na puno temeljitiji i ozbiljniji način bave problemom straha. Nije nimalo čudno da je Freud Židov, ni da su većina očeva, stričeva i tetki psihoanalize Židovi. Ni da je psihijatar, shrink u američkim filmovima i televizijskim serijama nekim čudom u pravilu – Židov.

Strahovi su osobni, lični i pojedinačni, a ne zajednički. Tuđi je strah, uglavnom, beznačajan. Uopće nije za strahovati. Pomislimo, e da je nama takav strah, lako bi se sa njim nosio. Moji strahovi su, uključujući i one sitne, redom strašni. Toliko strašni da ih ne izgovaran. Kome izgovorim svoj strah, tome predajem svoju dušu. A opasno je pružati ljudima priliku da ti nalegnu na strah. Strah od toga jedan je od većih strahova uopće

U 2015. plašio sam se smrti, bolesti, rulje i raspada civilizirane društvene zajednice. Te strahove lako priznajem jer su tipični. Dijelim ih s većinom ljudi, i nitko mi, osim nekoga darovitog psihopata ili pisca horror romana, neće na ove strahove naleći. Strah koji dijelimo kao siromah koricu kruha više i nije strah. Jedino što mislimo da je u nama uvijek veći nego u drugih. Jesu li drugi gluplji ili su hrabriji?

Ali o ostalim strahovima svojim ne bih ovako. Možete ih detektirati u mojim knjigama, u proznim i pjesničkim komadima koje sam napisao i objavio tokom 2015. To je ekshibicionizam pisca: izložit će i svoje strahove ako od njih može imati koristi. Prodat će dušu, i još će biti sretan ako mu kakva bitanga nalegne na strah, jer je to živi dokaz da je pročitala knjigu.

Najlakši, najefikasniji i najopasniji način da se oslobodimo istinskih strahova jest da izmišljamo lažne strahove. Istinski strahovi su uvijek individualni. Čak i ako ih dijelimo – kao što dijelimo strah od smrti – pripadaju samo nama, onome jedinom i neusporedivom ja, prema kojemu je sve drugo privid i iluzija. Mi je, naravno, najbolja iluzija.

Kolektivni strahovi su uvijek lažni strahovi. Ugodno je i lijepo plašiti se onog čega se plaši većina vaših sunarodnika, istovjernika, sugrađana, a ne pripada nizu konstitutivnih i općeljudskih strahova. Čim prihvatite neki od onih strahova što vam ih nude internetski portali, državna televizija i tabloidi, duša vam se nađe u stanju blaženstva.

Za pojedinca nema veće sreće od lažne apokalipse, najavljenog smaka svijeta u režiji nekog od planetarnih teoretičara zavjere, na primjer Williama Engdahla. Kad taj oplete po planetu, nastane strah prema kojemu su svi istinski strahovi savršeno bezopasni. Tko je prije desetak godina barem prelistao njegovu ukoričenu zavjeru na temu proizvodnje nafte, taj se više nije plašio ni vode, ni vatre, ni zubara, ni mraka. Neustrašiv poput borca Islamske države srljao je kroz život.

Prva na ovogodišnjoj listi masovnih kvazifobija, objedinjujućih, kolektivizirajućih strahova koji nas liječe i oslobađaju od onog čega se zbilja plašimo, jest fobija od sirijskih izbjeglica. Njih su se najviše plašile vlade, vojske, policije i hipnotizirani građani onih zemalja u kojima su se ti ljudi našli na kratkom proputovanju: Madžari, Slovenci, Česi, Slovaci, Poljaci, redom građani istočnoeuropskih, postkomunističkih zemalja.

Iako ti zlosretnici s istoka, pripadnici jedne od najstarijih suvremenih arapskih nacija, ljudi semitskog podrijetla, u velikom broju ateisti, građani jedine arapske i većinski muslimanske zemlje koja ima uzorno sekularni ustav, i koja se godinama razvijala i rasla na čudnovatom amalgamu folklorne tradicije, marksizma i naučnog socijalizma, nisu imali namjeru da se naseljavaju u bivšim bastionima sovjetskog ili titovskog socijalizma, što bi ih više proputovalo kroz Madžarsku, Hrvatsku, Sloveniju, ili rubno kroz Češku, Slovačku, Poljsku, to je većim bio masovni strah i to su slikovitije bile fantazije narodnih vođa o arabizaciji i islamizaciji njihovih etnički i vjeroispovjesno uzorno čistih zemalja.

U 2015. plašio sam se smrti, bolesti, rulje i raspada civilizirane društvene zajednice. Te strahove lako priznajem jer su tipični. Dijelim ih s većinom ljudi, i nitko mi, osim nekoga darovitog psihopata ili pisca horror romana, neće na ove strahove naleći. Strah koji dijelimo kao siromah koricu kruha više i nije strah. Jedino što mislimo da je u nama uvijek veći nego u drugih. Jesu li drugi gluplji ili su hrabriji?

Na kraju su podignuti zidovi od žilet-žice, sa stražarnicama nalik onima iz koncentracijskih logora u Drugome svjetskom ratu, ili, kao između Slovenije i Hrvatske, barem improvizirane žilet-ograde, na kojima stradavaju divlje životinje, srne, veprovi, zečevi. Stvoren je savršen okvir za uzgoj i dalje genetsko modificiranje zajedničkoga straha.

Druga na listi je islamofobija, općenito. Dok su prvoj kvazifobiji, ipak, potrebne izbjeglice, kao emocionalno i duhovno gorivo, islamofobiji je dovoljan televizijski ekran. A na njemu, krajem 2014. i početkom 2015. prizori dekapitiranja ljudi u narančastim odorama, naših europskih sunarodnjaka, uz koje nas veže i bratstvo u Kristu.

Ubijeni na dalekim plažama istočnoga i južnog Mediterana, u bliskoistočnim pustinjama i nigdinama oni su, čarolijom televizijskog signala, iluzijom interneta i autosugestijom straha postali činjenicom iz naših dnevnih boravaka.

ISIL danas živi, širi svoj teritorij i raste u mraku naših haustora, u našim predsobljima i kupaonicama pregorjelih žarulja. ISIL gospodari našim snovima, imaginacijom i sjećanjima.

Sve se najednom slaže i uklapa u veliku civilizacijsku priču, u strah veći i sveobuhvatniji od naših malih jezičnih i kulturnih zajednica, pa se širi niz prostor i vrijeme, pa sve u proteklih tisuću i nešto godina biva obilježeno sukobom našega i njihovog svijeta.

Ono što smo tokom ove (prošle, 2015., op. D.P.) godine mislili o muslimanima, što smo osjećali prema njima, njihovoj kulturi i civilizaciji, prema njihovoj vjeri, radikalno se razlikuje od onog što smo o muslimanima mislili i što smo za njih osjećali prije godinu dana, prije deset ili prije pedeset godina. Dogodila se promjena, ali je mi nismo svjesni, nego nam se čini da je oduvijek bilo ovako, i da je strah od islama i islamizacije našeg načina života prirodno i trajno stanje.

Treća kvazifobija je naša lokalna, hrvatska, istočnoeuropska, postkomunistička. To je fobija od Zapada, od Amerike, američkog načina života, pogleda na svijet i vojno-političkog djelovanja. Samo na prvi pogled ovaj se strah može učiniti suprotstavljenim strahovima od izbjeglica i islama, budući da je američka politika, doista, dovela do humanitarne, ljudske i civilizacijske katastrofe na Bliskom i Srednjem istoku, i da su Sjednjene Američke Države glavni generator globalne islamofobije.

Ali stvari stoje drukčije: svaka je naša kvazifobija u proteklih četvrt stoljeća u svojoj biti protuzapadna, usmjerena protiv tekovina francuske revolucije, europskog prosvjetiteljstva, sekularizma, parlamentarne demokracije.

Anglofobija – fobija od stvarne ili metaforične Amerike – radi u korist islamofobije, i pojavljuje se s njom u paru. Teško bi u nas bilo pronaći kršćanina koji se grozi i plaši muslimana, a da se, istovremeno, ne grozi i ne plaši Hollywooda, CIA-e, State Departmenta, Međunarodnog monetarnog fonda, ali, recimo, i Židova, svjetskog bankarskog lobija, masona i čega sve ne.

Najlakši, najefikasniji i najopasniji način da se oslobodimo istinskih strahova jest da izmišljamo lažne strahove. Istinski strahovi su uvijek individualni. Čak i ako ih dijelimo – kao što dijelimo strah od smrti – pripadaju samo nama, onome jedinom i neusporedivom ja, prema kojemu je sve drugo privid i iluzija. Mi je, naravno, najbolja iluzija

Slijede kolektivni strahovi, ili kvazifobije, drugoga reda. Najraširenije i najatraktivnije među njima su fobije od globalnog zatopljenja i od genetski modificirane hrane.

Dileri prvorazrednih strahova su u pravilu desničari, premda nije nužno tako. Dileri drugorazrednih strahova su mahom ljevičari, iako su i tu brojni izuzeci.

Naravno, svijetu u dalekoj budućnosti prijeti potop uslijed otapanja leda na polovima, povećanja temperature mora, ozonskih rupa, efekta staklenika i svega drugog o čemu je prije nekoliko godina propovijedao bivši američki predsjednički kandidat Al Gore, kao što nećemo dobra vidjeti od rajčice s genom morskog psa, ali isto tako svijetu prijete i muslimanski ekstremisti, američki imperijalisti i praznoglavi neofašisti (vjerojatni budući predsjednički kandidat Donald Trump), a bogme se i među sirijskim izbjeglicama može naći pokoji psihopat ili barem prenosnik opasnih bliskoistočnih boleština, recimo velikih boginja.

Ali ipak je od svega toga mnogo vjerojatnije da će vas pogaziti tramvaj ili da ćete se putem pokvarene jetrene paštete zaraziti smrtonosnom bakterijom. Ako živite u Europi, još uvijek vam veća opasnost prijeti od Viktora Orbana i Marine Le Pen, nego od hodže Al Bagdadija i njegovih telala. Jetrena pašteta opasnija je od Donalda Trumpa, katastrofalni zemljotres od genetski unapređene rajčice.

Pa zašto se onda ne plašimo paštete i paradajza?

Odgovor na ovo pitanje je životno važan: o, da, među nama sigurno žive ljudi koji se panično plaše paradajza. Još je i više onih koje mori smrtni strah od hrane kojoj je istekao rok uporabe. Ali to su njihovi privatni strahovi, koji se tiču ukućana, rodbine te, možda, psihijatra ili svećenika. Ostatku svijeta je savršeno svejedno i za paštetu i za paradajz. Sve dok se jednoga dana ne pojave dileri i njihovih strahova, i ne uzdignu ih na razinu kolektivnog osjećaja.

Svaka je kvazifobija nekada bila nečiji sitan i beznačajan strah. Ili je, naprosto, smatrana izrazom nepristojnog šovinizma. Recimo, što bi se dogodilo onome koji bi prije desetak godina o islamu govorio kao o religiji zla i zločina, kao što danas govore Donald Trump, ali i zabrinjavajuće brojni novinski komentatori, katolički svećenici i biskupi?

Kako bi prije tridesetak godina javnost neke slobodne i demokratske zemlje, pače parlamentarne demokracije prvoga reda, reagirala na odluku svoje vlade da zemlju opaše zidom od bodljikave žice? I što bi se dogodilo s idejom ujedinjene Europe da su prije samo petnaestak godina stranci tretirani kao što se u nekim dijelovima ujedinjene Europe tretiraju danas? Pokušajte zamisliti vlastite roditelje, ili djedove i bake, s vašim današnjim kolektivnim strahovima.

Godina koja za nama polako ističe bila je godina straha. Onako kako su 1989, 1990, 1991. i 1992. u Europi i Svijetu bile godine nade.

Kolektivni strahovi su uvijek lažni strahovi. Ugodno je i lijepo plašiti se onog čega se plaši većina vaših sunarodnika, istovjernika, sugrađana, a ne pripada nizu konstitutivnih i općeljudskih strahova. Čim prihvatite neki od onih strahova što vam ih nude internetski portali, državna televizija i tabloidi, duša vam se nađe u stanju blaženstva

Mi smo zbog specifičnosti naših lokalnih odnosa propustili godine nade, ali smo s ostalim Europljanima dijelili sav njihov strah. Nada je bilo dok god je bila živa ideja slobode, ravnopravnosti i zajedništva.

Dok god su ljudi iz istočne Europe vjerovali da će im sutrašnjica biti bolja, bogatija i sadržajnija, i dok god su ljudi sa Zapada vjerovali da je s krajem Hladnoga rata nastupilo doba mira i razumijevanja, živjelo se u vremenima nade. Dok god je na jednoj i na drugoj strani nekadašnjeg zida postojala pozitivna ideja i ideologija oko koje bi se okupljala zajednica, moglo je biti i nade.

Zatim je uslijedila prazina, pa strah.

Ljudi ponekad ne vide razliku između straha i nade. Hipnotizirani strahom osjećaju se jednako dobro kao i u vremenima kada su bili hipnotizirani nadom. Jake kolektivne emocije i grupne strasti oslobađaju čovjeka od svakodnevnih briga.

Vođe i njihovi glasonoše – glasnogovornici, kad god nemaju ništa pametno da kažu, kad nemaju ideju oko koje bi okupljali zajednicu, kreću da plaše narod. Nema boljeg i jeftinijeg marketinga od zastrašivanja masa. Nikada trgovine neće tako dobro raditi kao pred Sudnji dan. Držite me za riječ da će biti tako. Možda to i doživimo, pa provjerimo.

U nedjelju pred Sudnji dan kupovat će se mnogo bolje nego i pred Božić. Ulice će biti okićenije, izlozi bještaviji, i svi će se truditi da potroše sav novac koji imaju. Praznoglavi političari, ili političari bez ideja, kakvi su Vladimir Putin ili Barack Obama, djeluju na način trgovaca pred Sudnji dan. Ili još bolje: na način tabloida.

Smrt za tabloide nije ozbiljnost i studioznost, kao što se to obično misli. Smrt za tabloide je čim se pojavi nada da Sudnji dan i smak svijeta, ipak, nisu tako blizu.

Recimo, nema lošije vijesti za hrvatske tabloide od iznenadnog rasta BDP-a. To nije vijest, to je antivijest. Sve dok se ne pronađe kvaka, pa se ne otkrije nekakav sporazum koji je još u Sanaderova vremena potpisan sa sindikatima javnih službi, po kojemu će se u slučaju rasta povećati plaće onima kojima, sa stanovišta tabloida, nipošto i nikada ne bi trebalo povećavati plaće. I onda se dogodi taj sjajni, spasonosni obrat, u kojem rast BDP-a postaje ne loša nego katastrofalno loša vijest. Rast BDP-a u Hrvatskoj najava je Sudnjega dana.

U “Znakovima pored puta” Andrić se često bavio strahom. Cijeloga svog života on se bavio njime. A zapravo je bio vrlo hrabar čovjek. Sramežljiv, zdvojan, pun nelagode i kajanja, ali hrabar. Da nije bio takav, manje bismo se danas pitali o njegovim uvjerenjima i identitetima.

Kako bi prije tridesetak godina javnost neke slobodne i demokratske zemlje, pače parlamentarne demokracije prvoga reda, reagirala na odluku svoje vlade da zemlju opaše zidom od bodljikave žice? I što bi se dogodilo s idejom ujedinjene Europe da su prije samo petnaestak godina stranci tretirani kao što se u nekim dijelovima ujedinjene Europe tretiraju danas? Pokušajte zamisliti vlastite roditelje, ili djedove i bake, s vašim današnjim kolektivnim strahovima

Identitet kukavice je većinski: uvijek i u svakom društvu kukavica je dio većine. I nikad nije osamljeni, ostrvljeni pojedinac. Kukavica živi u miru sa strahom.

Ovako piše Andrić: “Strah je u službi nepoznate sile koja ide za njim kao lovac za hrtom. Posmatram strah pod raznim vidovima, u sebi i oko sebe, i sve mi se čini da se ljudi i ne boje zbog onoga zbog čega kažu i misle da se boje, nego zbog svoga rođenog straha. Strah leži u njima i vreba i čeka, kao gladan pauk, da ma šta zatrese mrežu čovekovih živaca. U tom trenutku on se diže i slepo baca na svaki i najneznatniji povod, jer njemu je svaki dobrodošao. Strah tada ispuni celog čoveka, pomuti mu misli, zamagli vid, podseče noge, načinio od njega slepu i nemoćnu žrtvu za nepoznatu silu koja treba da ga proždre. Ako čovek toga puta ne podlegne, strah se opet uvuče u njega, napravi se malen i nevidljiv, i čeka novi povod.”

(Prenosimo s autorova portala).

    •  Crveni Štef i dolazak Donalda Trumpa na vlast u Hrvatskoj
    •  Mržnja zagrebačkog gradonačelnika prema vozačima
    •  Kratka povijest parkiranja u Zapruđu
    •  Ovo bi bio bolji svijet kada bismo bili kao vozači kamiona
    •  Zašto nakon uvođenja eura odumiru zagrebačke tržnice?
    •  Hanka Paldum i njezini problemi na državnoj granici
    •  Kako to da nikome nije nedostajalo tih 1.334.823 eura?
    •  Lud, zbunjen, normalan
    •  Zašto Nepalci ne bi postali Hrvati…
    •  Bečki konjušari i slovenska gospoda

> Svi tekstovi ovog autora