Karamarkov fašizam i Oreškovićev propuh

Samo dan nakon što je u ispraznom, slabo artikuliranom, nadmenom, pomalo agresivnom motivacijskom zaključku, taman uoči izglasavanje povjerenja njegovom kabinetu, Tihomir Orešković kazao da ga ne zanimaju ideološke podjele i da on time nije nimalo opterećen, dapače, da ih odlučno odbija, Tomislav Karamarko je u Imotskom rekao da mu je cilj bio da neokomunistička, nehrvatska i nenarodna vlast siđe s Pantovčaka i izađe iz Sabora i Banskih dvora.

Da budem precizan (pozivam se na izvještaj sa subotnje proslave 26. godišnjice tamošnjeg ogranka HDZ-a na tportalu), Karamarko je rekao ovo: ”Nama je bilo najvažnije napraviti kombinaciju da ova neokomunistička i nenarodna vlast izađe iz Banskih dvora. HDZ je uspio maknuti nehrvatstvo sa Pantovčaka, iz Sabora i Banskih dvora, a to i jest bio naš cilj.”

Karamarko je uvjeren da među nama postoje ljudi, predvođeni Ivom Josipovićem, Josipom Lekom i Zoranom Milanovićem, koji ne žele slobodnu Hrvatsku, koji bi se, dakle, vratili na bivša vremena i koji bi nam nudili ”boljševički mentalitet”.

Karamarko je uvjeren da među nama postoje ljudi, predvođeni Ivom Josipovićem, Josipom Lekom i Zoranom Milanovićem, koji ne žele slobodnu Hrvatsku, koji bi se, dakle, vratili na bivša vremena i koji bi nam nudili ”boljševički mentalitet”

Pojasnio je to jučer na svom Facebook profilu kazavši da u ”suvremenoj hrvatskoj državi nemaju mjesta one vrijednosti koje su bile temelj društva prije 30. svibnja 1990.” te da su vrijednosti na kojima se temelji Republika Hrvatska one koje proizlaze iz Domovinskog rata i srednjoeuropske demokratske tradicije, odnosno iz djelovanja Franje Tuđmana, odnosno doprinosa branitelja u Domovinskome ratu.

Dok čekamo da se HDZ i Most dogovore oko toga hoće li ili se neće napraviti registar izdajnika (HDZ bi, Most ne bi), ostanimo fokusirani na ovim, bit ću kratak i jasan, idiotskim konstatacijama prvog potpredsjednika Vlade i predsjednika HDZ-a koji je (zajedno s Mostom) doveo premijera Oreškovića da se zapetlja u lažima, jer je govorio da sudjeluje u kreiranju Vlade, ali je u petak u Saboru ipak priznao da se s imenima ministara susreo tek u četvrtak kazavši, ni manje ni više, da ih ne poznaje.

U Saboru je, naime, priznao da se u četvrtak, dan prije, upoznao s ministrima. Dodao je da mu svaki od njih tek treba dostaviti program rada. Drsko i neozbiljno ponudio je sličicu prazne tablice u kojoj tek trebaju biti ispisani kratkoročni, srednjoročni i dugoročni ciljevi, definicija uspjeha i indikatori.

Dakle, kako je konstatirao kolega Darko Pajić u Novome listu, a mi smo prenijeli jučer, Orešković je izašao pred Hrvatski sabor sa sličicom koja pokazuje da ne zna što će njegovi ministri raditi.

Dakle, što reći o Karamarkovoj konstataciji da su Josipović i vlast koja je trajala do petka navečer te ostali narodni zastupnici vladajuće koalicije lijevog centra s Lekom na čelu ”neokomunisti, antihrvati, nenarodni elementi”?

Kao prvo, da je Tomislav Karamarko idiot, potpuni idiot (od grčkog ἰδιώτης, idiōtēs). Kada kažem da je idiot, onda želim reći da se ponaša kao osoba slabe inteligencije. Samo idiot može kazati da je Ivo Josipović boljševik, neokomunist, nenarodni element ili antihrvat.

Treba kazati da Tomislav Karamarko ima problema s vlastitom biografijom: ne govorim ovdje o tome je li ili nije bio udbaški konfident – to neka on riješi na sudu s Josipom Manolićem – ja govorim o tome da je Tomislav Karamarko zajedno sa Stjepanom Mesićem zdušno radio na projektu detuđmanizacije, pod jedan, te da je dao svoj obol progonu generala Gotovine, pod dva, što ga uostalom kvalificira da bude uvršten na popis izdajnika koji priprema ministar branitelja Crnoja

Ali, kažem i ovako: mnoge naše riječi imaju korijen iz grčkog kulturnog kruga. Tako i riječ politika i idiotizam. Dok su se u staroj Grčkoj političari bavili problemima grada i države na mudar, stručan i opće prihvatljiv način motivirani čašću, idioti su se bavili općim stvarima polisa na politikantski ili idiotski način, zbog osobne koristi.

U Hrvatskoj se gotovo od 1990. nije događala politika nego politikantstvo ili idiotizam (kako je govorio don Ivan Grubišić) – bavljenje ili vođenje države iz osobnih interesa ili stranačke pripadnosti tako da je Hrvatska u potpunosti idiotizirana zemlja i država.

Zatim treba kazati da Tomislav Karamarko ima problema s vlastitom biografijom: ne govorim ovdje o tome je li ili nije bio udbaški konfident – to neka on riješi na sudu s Josipom Manolićem – ja govorim o tome da je Tomislav Karamarko zajedno sa Stjepanom Mesićem zdušno radio na projektu detuđmanizacije, pod jedan, te da je dao svoj obol progonu generala Gotovine, pod dva, što ga uostalom kvalificira da bude uvršten na popis izdajnika koji priprema ministar branitelja Crnoja.

Treće, treba kazati i to da je problem Karamarko, a ne Hasanbegović ili Crnoja, pak sutra Ilčić, i to zato što je on taj koji provodi konzervativnu kontrarevoluciju u kojoj nema zazora prema proustaškom radikalizmu, a ima i ono najgore – vjersku isključivost na rubu katoličkog fundamentalizma jednog Vlade Košića ili jednoga Valentina Pozaića i radikalno desničarenje prema modelu konvertita Zvonimira Šeparovića i Zdravka Tomca.

Ja ću danas ići korak dalje i kazati da Tomislav Karamarko nastupa sa fašističkih pozicija. Pri tome se pozivam na definiciju fašizma Mussolinijevih ideologa. Karamarko promovira, da budem precizniji, moral fašista. Moral fašista se, u najkraćem, dade tumačiti onako kako su ga opisali ideolozi koji su potpomagali Mussolinija (Santa, Crocce, Gentile i drugi), a govorili su ovako: ”Očevidno je da se moralnost mora identificirati s nacijom. Odatle naša praktična dužnost da unapređujemo, širimo i učinimo plodnim život te nacije. Mi se, naime, možemo nazivati samo toliko moralnima, koliko nastojimo da razvijemo svoju personalnost koja je istovjetna s nacijom”.

Karamarko je sada najveći politički faktor u zemlji: Kolinda Grabar-Kitarović je cirkusantica koja nastupa s papagajem Slavenom Leticom na ramenu, nju ne uzimam ozbiljno, a Orešković tek treba dokazati da ima vlastiti karakter i vlastitu putanju (da ga nije ovamo samo donio nekakav propuh kao i da nema propuha u glavi). Svi oni koji, od Tomislava Karamarka (ili njegovi spasitelji: Josip Bozanić i Vlado Košić) naniže, smatraju da je hrvatski narod vrhunaravna vrijednost kojoj sve treba pokoravati promiču moral fašista. To je tako i nikako drugačije.

Ja ću danas ići korak dalje i kazati da Tomislav Karamarko nastupa sa fašističkih pozicija. Pri tome se pozivam na definiciju fašizma Mussolinijevih ideologa. Karamarko promovira, da budem precizniji, moral fašista. Moral fašista se, u najkraćem, dade tumačiti onako kako su ga opisali ideolozi koji su potpomagali Mussolinija (Santa, Crocce, Gentile i drugi), a govorili su ovako: ”Očevidno je da se moralnost mora identificirati s nacijom. Odatle naša praktična dužnost da unapređujemo, širimo i učinimo plodnim život te nacije. Mi se, naime, možemo nazivati samo toliko moralnima, koliko nastojimo da razvijemo svoju personalnost koja je istovjetna s nacijom”

Naša je zadaća i naša odgovornost, ako se želimo suprotstaviti totalitarnom načinu razmišljanja, osloboditi ljude svake vrste robovlasništva, pa tako i robovanja mitovima. Naročito mitu o superiornom porijeklu (Naš Bog je veći od vašega Boga – Naša nacija je veća i važna od vaše nacije).

Slušajući Karamarka, bez obzira na to što je očajan govornik, kao da pred sobom imam samoga Ducea, odnosno glavne inspiratore onog dijela fašističke ideologije ”koja vjeri pravi komplimente radi nacije, a naciju uzdiže na stupanj božanstva”.

Mussolini je u parlamentu jasno dobacio katolicima: ”Kakav mi to, dakle, odgoj svojatamo u punoj mjeri? (…) Da suvremeni svijet nije svijet divljih vukova, kakvim ga mi poznajemo (vukova pače i onda kad nose frak i cilindar), mi bismo se mogli odreći tog odgoja kojemu mi – jer nam je licemjerstvo odvratno – dajemo pravo ime: ratnički odgoj. Ne smijemo da se preplašimo te riječi. Taj je muževni i ratnički odgoj potreban Italiji, jer se vojničke kreposti talijanskog naroda već za dugih stoljeća nisu mogle da proslave. Poslije ratova rimskog carstva, svjetski rat od 1915. do 1918. bio je prvi rat u kojem se talijanski narod borio i pobijedio …”.

Još je otvoreniji bio kad je izjavio: ”Država ima pravo i dužnost da ne samo poučava narod već da ga i odgaja po načelima svoje posebne etike. U tom delikatnom problemu neće ona popustiti Crkvi ni za dlaku. Država je apsolutna svrha, koja potpuno apsorbira pojedinca.” O vjeri se zapravo mislilo ovo, kako je jednostavno rekao Gentile: ”Tamo gdje još ne može ući filozofija, mora ući vjera sa svojim lakim i samovoljnim rješenjima; inače u tim mladim dušama nema nikakvog solidnog moralnog uvjerenja, nikakvog pravog osjećaja čovječnosti”.

Papa Pio XI. protestirao je protiv takvih riječi i nastupa, ali je sve bilo kasno. Fašisti su upadali u crkvene ustanove i pljačkali ih, istaknuti katolici morali su bježati u inozemstvo, Katoličkoj akciji praktički se zavrnulo vratom … Tako se neoprez Crkve prema jednoj statolatriji gadno osvetio: bila je ponižena na perfidan način kao malo kada u povijesti.

Sklonost hrvatskih državnih vlasti, posebno 90-ih, neprimjerenu veličanju države bila je više nego očita, što je čak donekle razumljivo iz kuta vladajuće grupe, odnosno HDZ-a. Katolička crkva u Hrvatskoj takvoj se statolatriji morala odlučno oduprijeti, jer se može dogoditi da se u oblikovanju kulta države (što je lako dokazati iz prijašnjih iskustava) pogaze sva kršćanska načela o čovjeku, društvu, politici i državi. Tako bi se Republika Hrvatska, kao uistinu vjekovna težnja hrvatskih ljudi, mogla izroditi u zajednicu nesretnih ljudi. Ili se to već dogodilo?

Ukoliko članovi hrvatskog episkopata prešute Karamarkovu fašizaciju društva, ukoliko pristanu na njegov diskurs da su samo on i njegovi pravi Hrvati, jedini demokrati, istinski narodni ljudi, a da su svi ostali ološ, onda i trebamo, zajedno s patrijarhom SPC-a Irinejom Gavrilovićem, iskazati strah da se u Hrvatskoj obnavlja ustaštvo

Katolička crkva se često mogla pohvaliti da je odgajala državi čestite građene – kažem ”čestite” da izbjegnem već potrošene riječi o ”pokornom” ili ”lojalnom” građaninu, odnosno podaniku – te će za hrvatsku demokraciju najviše učiniti ako ne iznevjeri to učenje. Čestiti građanin mora prije svega biti lišen svih božanstava ovdje na zemlji, mora, dakle, biti slobodan i od ”boga-države”, jer će se tek tada osjetiti suodgovornim za njezin istinski napredak.

Ukoliko članovi hrvatskog episkopata prešute Karamarkovu fašizaciju društva, ukoliko pristanu na njegov diskurs da su samo on i njegovi pravi Hrvati, jedini demokrati, istinski narodni ljudi, a da su svi ostali ološ, onda i trebamo, zajedno s patrijarhom SPC-a Irinejom Gavrilovićem, iskazati strah da se u Hrvatskoj obnavlja ustaštvo.

Došlo je vrijeme da zemlje u regiji budu zemlje građanskih i socijalnih prava, zemlje u kojima će sa svake planine i otoka odjekivati sloboda, u kojima neće biti suvišnih, u kojima će se razvijati dijalog, a suzbijati agresija. Mislim da bez antifašističke baštine i adekvatnog stanja svijesti to nije i neće biti moguće. I vjerujem da bi nam Clément Méric i Vlado Gotovac rekli da ostanemo budni i odvažni. Posvećeni.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora