Postmoderna pretvorena u kutiju domaćih keksa

Borivoj Radaković, ”Što će biti s nama”, VBZ, Zagreb, 2015.

Gotovo svaka njegova rečenica bremenita je aluzijama, kojima pronalazi cijepne podloge podjednako u Mažuraniću, Šenoi, Prevertu, Lennonu, Zupcu i drugima

Uzimajući u ruke “Što će biti s nama” (VBZ, 2015.), pomislio sam na njegova kultnog prethodnika, na “Sjaj epohe” (1990.), i na njihova pisca Borivoja Radakovića, odnosno na književnog protagonista “Boru”.

24.lipnja 2009. bilo je predstavljeno drugo izdanje “Sjaja” što je prorekao i preživio rat, koji mu je uzvratio “ratnom” recepcijom. Po načinu kako se držao, i još više govorio u “Purgeraju”, vidjelo se da je ovaj Borivoj Radaković osmislio FAK (Festival alternativne književnosti). Osim fragmentima “Sjaja”, počastio je publiku ulomcima romana u nastajanju “Hrvatski bedem ljubavi” (HBLJ), od kojih je i sačinjen roman “Što će biti s nama”.

Ribnjakom su umjesto ptičjeg pjeva odjekivale “rimovane” prozne rečenice. Pisac je imao nešto zajedničko s pticama, svrhovitost zraka. Poslije nastupa, pričao je o svom prevodilačkom radu na Byronovu “Don Juanu”. Spominjem to zato što Radakovićev novi roman pripada istoj ironijsko-satiričkoj grani, te demokraciju tretira kritički; jer, sam pisac skladno živi sa svojim “dvojnikom” prevodiocem, te su si tako osigurali vlastito i ugledno književno mjesto.

Ribnjakom su umjesto ptičjeg pjeva odjekivale “rimovane” prozne rečenice. Pisac je imao nešto zajedničko s pticama, svrhovitost zraka. Poslije nastupa, pričao je o svom prevodilačkom radu na Byronovu “Don Juanu”. Spominjem to zato što Radakovićev novi roman pripada istoj ironijsko-satiričkoj grani, te demokraciju tretira kritički; jer, sam pisac skladno živi sa svojim “dvojnikom” prevodiocem, te su si tako osigurali vlastito i ugledno književno mjesto

Klasik Alojz Majetić, koji je bio, usput, i urednik prvog izdanja “Sjaja”, na koricama je opisao “Što će biti s nama” kao distopijski roman. (Tu riječ Anić je protumačio kao “nenormalan smještaj nekog organa u tijelu”.) Njegova radnja smještena je u nedoglednu budućnost: kad Zagrebom juri metro.

Opsegom je skromna, i glavninom obuhvaća jedno putovanje podzemnom željeznicom od Kruga ili od ulice Proleterskih brigada grada Vukovara – preuzeo sam postupak autora u križanju starih i novih toponima – do Zaprešića, te potom “pokriva” demonstracije na Cvjetnom trgu budućeg bratstva i jedinstva, i to u ime, dakako, spomenutog Bedema ljubavi.

Pa ipak, teško je precizirati koje se godine dotični roman zbiva, premda podzemne tračnice upućuju na daleku budućnost. U njoj Zagrepčani još uvijek povezuju “norca i zagorca”, narod pamti osuđene pripadnike HV-a, i jednako tako stanovnike Hrvatskog zagorja i luđake. Čini mi se, Radaković je jedini hrvatski pisac koji umije napraviti ovakav leksički, da ne velim verbalni, dvostruki “aksl” na tankom ledu hrvatskog jezika.

Romaneskni siže i jest škrtiji zato što pisac “radnju” premješta u sam jezik pripovijedanja, pa fabula i jezik postaju bratac i sestrica, a Radaković zahvaljujući tomu pronalazi pripovjedačku ravnotežu kao središte samonametnute klackalice. No, hoće li potomci, doista, pamtiti nedavne dane ponosa i slave, to je drugo pitanje. T. S. Eliot sugerira kako je bolje kad se ljudi ne bave s “budućim valovima vremena”.

Piscu Radakoviću, pretpostavljam, skepsu prema futuru oduzela je zarazna asonanca, uopće jezik, a ne stara gatara, i osposobila ga za pisanje retro-futurističkog djela.

“Što će biti s nama” je “ženski” roman, pa je u njemu ženska Lili glavni lik. Ona je bogata kćerka ratno-domovinskog tajkuna, koji je pronašao mir i slobodu na geografskoj razdaljini od Hrvatske. S jezične strane, prepoznaje se po tragovima herceg-kršnog zavičaja, dok mu se ćerce hinca s jezičnim standardom.

Lili je zaljubljena u Antonija – zvanog Tonči, u koprotagonista romana, inače radišnog profesora postmodernizma. Može se govoriti o zaljubljenom paru, odnosno distopijsko-ljubavnom romanu, ma što to značilo. A problemi i fabularni obrati nastaju stoga što Točni Tonči nije u stanju svoje osjećaje priopćiti gospodični Lili. Dakle, oni ne uspijevaju realizirati međusobnu privlačnost.

Tonči pripada bratovštini hrvatskih intelektualaca kakvu je zasnovala još Ugrešićka u “Štefici Cvek u raljama života”. Lili i Tonči ševe se s trećim licima i obilježavaju seksualnu slobodu “izdajstvom”. U drugoj moderni, oni su postmoderni par s erotskim sklonostima i folklornim opterećenjima, o kojima Radaković, uostalom, u predahu njihovih putešestvija otvoreno raspravlja.

Pa kada Lili poziva Točnog u boj “za općeljudsku manjinsku slobodu i grad svoj”, odnosno na javni protest, on joj odgovara: “Pa pođimo onda vi i ja dok se večer nebom stere kao eterizirani bolesnik na stolu”, reče Tonči “bolećivo u molu ko malu molbu da sriče”.

Tu se Radaković igrao sa spomenutim Eliotom, i početkom poeme “The Love Song of J. Alfred Prufrock”. Pustio je, ujedno, zgodan signal s kojim upućuje na eliotovsko “rješavanje” vlastitih dijaloških dionica. A tu je i odgovor na pitanje: zašto se književno-izučeni pisac skanjuje romana u stihu, i potencijalne Lili Onjegin. Za njega manjince definira većina koja je “protiv crnaca, Slovenaca i Cigana (u koje se ubrajaju Romi i Srbi i svi pravoslavci)”.

Iznenada, opkoljena gužvom u zagrebačkoj podzemnoj željeznici, Lili na “rođenim” tangama, na stražnjici i na “pici” osjeti zagonetnu ruku. Potom opali pljusku nedužnom suputniku. I tako me podsjeti na vožnju metroom u Selbyjevu romanu “Posljednje skretanje za Brooklyn” (1964.). Ondje putnik usred gužve poševi bespomoćnu suputnicu. Ovdje se brkati hvatač tangi prometne u vazduhoplovca-terorista, koji na centar Zagreba ispušta vodenu bombu. Seksualna opterećenja vode ga k terorizmu, i to bolje od skupih učitelja.

Koristeći Tončijevu sklonost prema fotografiji Radaković se “ušuljao” u Cesarićevu “Voćku poslije kiše”, i privezao je za nit pripovijedanja. “Tad škljocnu taj divni izum – zum! – pa zumne još jednom i na zaslonu zabliješti 400% uvećana čudesna raskoš njezinih usana”. Penzionirani đak jasno prepoznaje parafrazu stiha iz “Voćke”, koju je morao bubati napamet: “čudesna raskoš njenih grana – usana”. Usne su donje, razumije se

Koristeći Tončijevu sklonost prema fotografiji Radaković se “ušuljao” u Cesarićevu “Voćku poslije kiše”, i privezao je za nit pripovijedanja. “Tad škljocnu taj divni izum – zum! – pa zumne još jednom i na zaslonu zabliješti 400% uvećana čudesna raskoš njezinih usana”. Penzionirani đak jasno prepoznaje parafrazu stiha iz “Voćke”, koju je morao bubati napamet: “čudesna raskoš njenih grana – usana”. Usne su donje, razumije se.

Tako Radaković komplimentira vaginu gđice Lili, podsjećajući vjerne čitatelje na sonetni lanac otprije četvrt stoljeća i na fotografije ženskog spolovila, razmještene između 12. i 13. poglavlja “Sjaja epohe”.

Pročitavši pak rečenicu: “Poglečte kak je lepa, kak breza med bukvami!” čitatelj ne misli samo na Slavka Kolara, već i na majstorsku Radakovićevu kazališnu adaptaciju “Breze” (2010.). Na mahove doslovni i djelomični citati preuzimaju na sebe narativnu ulogu.

Poznavanje njihova porijekla tek je dodatni ukras, i nije nužno za razumijevanje romana. Citatnim asembliranjem, baš u duhu pop-arta i beat-pjesnika, autor je stvorio samosvojni kontekst, pretvarajući postmodernu u kutiju domaćih keksi i u igru asocijacija – da, to je bila društvena igra, bukvalno.

Sasvim je svejedno citira li pisac ili parafrazira kakvu lektirnu pjesmu ili ideološki slogan, sve postaje njegovim oruđem za razne autorske svrhe, a na zabavu, pouku i za podsjetnik općinstvu. Nečiji “sonoran glas” usporedio je po prodornosti s “uvodnim riffom Satisfaction”; tako se u romanu prepliću literarne i rock čitanke i postaju Radakovićev pleter.

Hoću reći, gotovo svaka njegova rečenica bremenita je aluzijama, kojima pronalazi cijepne podloge podjednako u Mažuraniću, Šenoi, Prevertu, Lennonu, Zupcu i drugima. Jednako tako, iznalazi ih u društveno-političkim pojavnostima i parolama. Rečenici: “Niko ne sme da vas bije” dodaje: “nikad nitko prije izrekao nije”. Stariji će prepoznati, ipak, da je njen autor Slobodan Milošević.

XIII. poglavlje, odnosno glava romana “Što će biti s nama”, baš dio pod naslovom “Kolko košta život”, jako “baca” na famozno 11. poglavlje starijeg “Sjaja epohe”, pod naslovom “BBB”, i to na dio mu s podnaslovom “Dobrodošli u plavi pakao”.

Na prvom mjestu zbog žargona autentičnosti, odnosno zbog spoja agramerskog i trnjanskog slenga. “Dobrodošli” su odredili Radakovićevu sadašnjost, i prelili se 13. 5. 1994. s pozornice Kerempuha u svakodnevicu, zahvaljujući Petru Večeku. To je bio prvorazredan kazališni, ali i društveno-politički događaj, i rijetka rupa u unisonom zboru najboljih ljudi, da ne velim Hrvata, u najboljem od svih svjetova. “Kolko košta” jednako je mlad i energičan tekst kao “Dobrodošli”. U njemu anglizmi odslikavaju diktaturu medija, sretno se spajajući s autorovom privrženošću carstvu engleskog.

Još jedanput Radaković je stvorio prepoznatljivu privlačnost, i potvrdio koine s kojim malo više od četvrt stoljeća prednjači na galeriji najzagrebačkijih pisaca. Mimo već spomenutih, našao se u časnom društvu Matoša, kome je “Boro” blizak ne samo gradnjom rečenice ili dosjetkama, već i fabulom – treba usporediti Matoševa dobitnika lutrije s Radakovićevim “Dobitnikom” – pa Vjekoslava Majera, Zvonimira Majdaka, Pere Kvesića i drugih.

Navedeni fragment, kao i cijeli roman, pridaje aluzijama i pojedinim imenima višestruka značenja. Jer, Radaković je od rijetkih jezično razigranih romanopisaca. Na jednom mjestu govornik “Kolko” spominje “onog Jergoviča”, koji “opet nekom jebe mater” – spomenuti pisac bio je urednik drugog izdanja “Sjaja epohe”.

Na drugom aludira na “Casablancu”. U stvari, doslovce citira repliku iz filma: “Mislim da je ovo početak jednog divnog prijateljstva”, i to na engleskom. U “Sjaju epohe” citiran je, također, isti film, ali nešto kraće: “Play it again, Sammy!”

Zadnji je čas da priznam kako sam Borivoja Radakovića upoznao davne 1973. u već spomenutoj Vukovarskoj. Došao sam kolegici s prve godine Filozofskog po neku knjigu. Sjedili smo i pričali, kad se na vratima začulo zvonce. Pojavio se njezin dečko, Boro i “Boro”. Premda smo se, u međuvremenu, rijetko viđali, ostao je neočekivani, obistinjavajući posjetitelj. Sada je to postala njegova literatura, i “Što će biti s nama”

Drugim riječima, Radakovićeve ljubavi su trajne i dosljedne, bez obzira naziva li se pripovjedač “Boro” ili je “domaćin i pisac”. Preživljavaju, po njemu, samo dobra ševa i umjetnost. Kome bi sad trebalo dokazivati da se on jezičnim dosjetkama i rimom zabavio još 1990., kao i danas. “Pijem i pišem, kao Faulkner, kao Fuckner”; “Revolver Walter. Branim Sarajevo s Walter”. Napokon, na koricama knjige drama “Plavi grad” (2002.) Radaković je fotografiji plavog tramvaja s natpisom “Pazite na razmak” “priženio”: FAK. Riječ je o umjetničkoj poetici koja, jednostavno, ide dalje.

Zadnji je čas da priznam kako sam Borivoja Radakovića upoznao davne 1973. u već spomenutoj Vukovarskoj. Došao sam kolegici s prve godine Filozofskog po neku knjigu. Sjedili smo i pričali, kad se na vratima začulo zvonce. Pojavio se njezin dečko, Boro i “Boro”. Premda smo se, u međuvremenu, rijetko viđali, ostao je neočekivani, obistinjavajući posjetitelj. Sada je to postala njegova literatura, i “Što će biti s nama”.

Podijelio je užitak u tekstu s čitateljima i potvrdio da bi Zagreb bez njegova opusa bio daleko hladniji grad, a neki bi mu dijelovi ostali nijemi. Preciznije gluhonijemi.

Pokazao nam je, istovremeno, što je bilo s nama i upozorio nas na sutra. Rekao je svoje i spasio dušu “by Radaković”. To je ono jedino što svaki dobar pisac može. Ostalo je na čitateljima.

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).

    •  Obala naše zajedničke prošlosti
    •  Zbogom, maestro Oliver
    •  Filmski scenarist i nevjerna supruga u ukletoj kući
    •  Tolstojev preokret u tridesetima zagonetka je i danas
    •  Žanićeva sociologija jezičnog iskustva
    •  Drevnom Trogiru suprotstavlja Trogir nakon Oluje 1995.

> Svi tekstovi ovog autora