autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Filmski scenarist i nevjerna supruga u ukletoj kući

AUTOR: Željko Ivanjek / 24.10.2017.

Daniel Kehlmann, ”Trebao si otići”, Fraktura, Zaprešić, 2017.

Je li “Trebao si otići” novela ili kratki roman? Lijepo je što je Camusov “Stranac” bio i ostao roman, bez obzira na svoju dužinu, odnosno kratkoću. I Kehlmannov roman ide u red njegove jednostavnosti i jasnoće.

Čitajući svojedobno “Mjerenje svijeta” (2005., prijevod Latice Bilopavlović 2007), prijelomno-uspješni roman Daniela Kehlmanna (r. 1975), učinilo mi se da će ovaj mladi pisac nastaviti tim i takvim smjerom.

No, baš je s romanom “Trebao si otići” – a na hrvatski ga je prevela ista prevoditeljica – pokazao da su mu slavne historijske ličnosti suvišne a da bi ispisao zanimljivo i napeto štivo; u “Mjerenju” su to bili istraživač Alexander von Humboldt i matematičar Carl Friedrich Gauss.

S lakoćom stvarajući “gotičku” atmosferu, Daniel Kehlmann želio je tek iskoristiti njene potencijale, vrh njene sante, dok ju je dubinski ostavio u neodređenom, gdje ju je i iščeprkao

“Koketiranjem” najprvo s poviješću, pa sada sa žanrom trilera, Kehlmann se potvrdio kao vrsni narator; “sasvim” je svejedno što mu je osovina pripovijedanja, jer njemu je samo do pričanja.

U novom romanu Kehlmann piše o piscu, zapravo scenaristu, koji radi na nastavku jednog već uspješnog filma. Unajmio je, stoga, “osamljenu, suvremeno uređenu kuću”, u kojoj se smjestio sa suprugom i 4-godišnjom kćeri (Susanna i Esther).

To samotno mjesto sliči onim graničnim, alpskim vukojebinama koje je “dekonstruirao” Thomas Bernhard. Istina, ovo je prilično skromna, “dosadna” impostacija za kratki roman: samo tri lika, od kojih je jedan “neumni” ili pasivni, s obzirom na djetinju dob. K tome, okruženi su šumsko-planinskom pustoši. Kad bolje pogledaju kroz prozor, vide ispod sebe, u daljini jedinu trgovinu i obratno: iz nje mogu vidjeti tu svoju, unajmljenu kuću.

Dakako, u pomoć pisca Kehlmanna priskače scenarij na kome njegov bezimeni, ja-pisac radi. “Jana i Ella pedaliraju na tandemu po lokalnoj cesti. Sunce sja, klasje se talasa, vedra glazba. Jana širi ruke, groplan: sretno žmirka prema suncu. Zatim bicikl prelazi preko kamena, skreće s ceste i ruši se. Jauci. Glazba staje, zatamnjenje, najavna špica. Trenutačni uvod u pravu atmosferu.”

S ovom scenarističkom didaskalijom Kehlmann je otvorio roman, da bi scenarist zatim napomenuo kako “započinje s novim notesom”.

Je li “Trebao si otići” novela ili kratki roman? Lijepo je što je Camusov “Stranac” bio i ostao roman, bez obzira na svoju dužinu, odnosno kratkoću. I Kehlmannov roman ide u red njegove jednostavnosti i jasnoće

Započinje 2. prosinca, a roman završava 7. istog mjeseca, pet dana kasnije. Najveći događaj u knjizi jest kada pripovjedač-scenarist slučajno, u mobitelu supruge, glumice, otkrije njenog “gradskog” ljubavnika. Ili: njegove strasne poruke. A htio je nazvati iznajmljivača i pitati ga nešto u svezi kuće.

Poslije bračne svađe Susanna odlazi, a scenaristu preostaje jedino da se oslanja na mit o ukletoj kući, ili dvorcu, na mit otprije i otposlije Kuće Usher E. A. Poea.

Razumije se, Kehlmannov protagonist nije znao da unajmljuje kuću na čijem je mjestu već stajala druga kuća, ili kuću u kojoj se već “nešto” dogodilo.

Manje izravan od Poea, Kehlmann nije želio naglašavati mračnu i sudbinsku atmosferu oko “te” kuće, već dopušta glavnom liku, scenaristu, da je razotkriva korak po korak. Počev od žene “uskih očiju” s jedne fotografije na zidu, pa dalje, scenarist zbraja znakove čudnovatog što ga usporavaju u poslu a potiču njegovu nervozu i strah.

S lakoćom stvarajući “gotičku” atmosferu, Daniel Kehlmann želio je tek iskoristiti njene potencijale, vrh njene sante, dok ju je dubinski ostavio u neodređenom, gdje ju je i iščeprkao.

S osjećajem nepoznate prijetnje, scenarist se zajedno s kćerkom nastojao vratiti niz brdo, do naseljenih kuća. Ili, pobjeći od uklete kuće. (Supruga je otišla autom.) No, uspio se jedino zavrtjeti u krugu, pokazujući da je najveći ljudski užas njegova neizbježnost i neizbježivost. Pritom upotrebljava i amblem dvojnika: vidio je sebe na monitoru-za-bebe, u sobi kćeri Esther, iako je tada boravio u drugoj sobi iste kuće.

“Koketiranjem” najprvo s poviješću, pa sada sa žanrom trilera, Kehlmann se potvrdio kao vrsni narator; “sasvim” je svejedno što mu je osovina pripovijedanja, jer njemu je samo do pričanja

Kritika redovito napominje da su Kehlmannove knjige danas jednako popularne, ili prodavane, kao 80-ih romani Patricka Süskinda – prije svih “Parfem” (1985). Usporednicu bi se dalo proširiti, pa upitati: koliko se i kako promijenilo njemačko čitateljstvo od jučer, kada mu je najdraži pisac bio Karl May (1842 – 1913), do danas, do Kehlmanna.

Čini se da su mu zagonetka prošlosti i zagonetka daljine ostale privlačne i prisne.

Naposljetku, sjevernoamerički Indijanci i južnoamerički, Humboldtovi suvremenici sličnog su roda, barem u literaturi.

Ono što ih je progonilo bila je ukleta zemlja, za razliku od kuće, ali ukletost je nekako ostala povezujući motiv.

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).

Još tekstova ovog autora:

• Obala naše zajedničke prošlosti
• Zbogom, maestro Oliver
• Tolstojev preokret u tridesetima zagonetka je i danas
• Žanićeva sociologija jezičnog iskustva
• Drevnom Trogiru suprotstavlja Trogir nakon Oluje 1995.
• Postmoderna pretvorena u kutiju domaćih keksa

> Svi tekstovi ovog autora

Objavljeno u: OBAVEZNA LEKTIRA
Oznake: Daniel Kehlmann, Fraktura, Karl May, Obavezna lektira, Thomas Bernhard, Trebao si otići, Željko Ivanjek

Drago Pilsel Follow

Born in 1962 in Buenos Aires, Argentina. Lives in Zagreb, Croatia. Journalist and Theologian. Married. d.pilsel@zamir.net

Drago Pilsel @dragopilsel ·

4 Jul

Papa Prevost je, nikako slučajno, na 250. godišnjicu osnivanja SAD-a i Dan neovisnosti, posjetio otok Lampedusu, simbolu, jer ga se smatra "vratom Europe" za sve one koji riskiraju život prelaskom Mediterana. Lav je, inače, migracijsku politiku Donalda Trumpa nazvao "nehumanom".