Krstičeviću, s Haagom smo završili u dobre

Jedna saborska prepirka prošli tjedan je podsjetila na potresnu zgodu iz rujna 2000. godine, kad je predsjednik države Stipe Mesić ukazom umirovio sedam visokih časnika.

Cijenjeni je esdepeovac Nenad Stazić kazao kako je Mesić bio u pravu jer su visoki časnici u jednom otvorenom pismu sebi uzeli ovlasti koje im ne pripadaju, na što je ustao ugledni hadezeovac, ratni junak Damir Krstičević, koji je i sam bio jedan od sedmorice umirovljenih, da uzrujano reče: “Ja sam potpisa to pismo sa mojim časnim kolegama generalima, i opet bi ga, gospodine Staziću, potpisa, zato što sam se borija za istinu o Domovinskom ratu. Domovinski rat je čist, on je osloboditeljski i on je donija Hrvatskoj mir i slobodu.”

S pameću koju sad imamo, vratimo se načas do te političke drame petnaest godina u prošlost. Uzmete li čitati što su Krstičević i društvo napisali Mesiću, jedva ćete se sjetiti što je tome bio povod? Otkud generalski bijes na Vladu i predsjednika? Što tim ljudima ustvari smeta?

S pameću koju sad imamo, vratimo se načas do te političke drame petnaest godina u prošlost. Uzmete li čitati što su Krstičević i društvo napisali Mesiću, jedva ćete se sjetiti što je tome bio povod? Otkud generalski bijes na Vladu i predsjednika? Što tim ljudima ustvari smeta?

Što god tvrdili, Mesićeva i Račanova vlast bila je nesumnjivo dobronamjerna. Brojke su u ovome neumoljive. Iako ih se optuživalo da obezvređuju hrabrost i žrtvu hrvatskih vojnika i kriminaliziraju Domovinski rat, u Račanovu mandatu između 2000. i 2004. niti jedan jedini Hrvat nije izručen Haagu. Svima koji su tamo završili HDZ, ili Tuđmanov ili Sanaderov, kupio je kartu u ekonomskoj klasi.

Od prvog do zadnjega, sve ih je, majci, HDZ locirao, identificirao, uhitio i transferirao, dok su Račan i Mesić, naprotiv, bili veoma oprezni i pomirljivi, sve dok im generali nisu stali uvijeno prijetiti.

Svjedoči o tome i jedan govor Vlade Gotovca iz listopada te godine: “Predsjednik Republike je od dva rigorozna rješenja, koja u ovakvim prilikama po Ustavu dolaze u obzir, izabrao blaže. Uostalom, ti generali bili su tri dana prije svoga pisma kod predsjednika Republike i na njegovo izričito pitanje na kraju razgovora, ima li još kakvih problema, rekli – ne!”

Napokon, ako i odbacimo brojke i Gotovčevu priču kao nevjerodostojne, jedan bi argument Damir Krstičević ipak morao uvažiti. Dobro što je on petnaest predugih godina bezrazložno ljut na Stipu Mesića i pokojnog Ivicu Račana, ali što mu treba da ustaje protiv predsjednika svoje stranke?

Podsjetimo, kad je ono Mesić najurio Krstičevića i kolege u penziju, Tomislav Karamarko je Mesićev bliski suradnik. Ne pamtim je li u rujnu 2000. još predstojnik Ureda predsjednika ili je već imenovan za šefa Ureda za nacionalnu sigurnost, ali svejedno, bio je visoko u toj nomenklaturi, a kasnije, kad je došao Sanader, jedan je od najzaslužnijih za otkrivanje i hapšenje Krstičevićeva prijatelja Ante Gotovine

Podsjetimo, kad je ono Mesić najurio Krstičevića i kolege u penziju, Tomislav Karamarko je Mesićev bliski suradnik. Ne pamtim je li u rujnu 2000. još predstojnik Ureda predsjednika ili je već imenovan za šefa Ureda za nacionalnu sigurnost, ali svejedno, bio je visoko u toj nomenklaturi, a kasnije, kad je došao Sanader, jedan je od najzaslužnijih za otkrivanje i hapšenje Krstičevićeva prijatelja Ante Gotovine.

Pa recite i sami, nije li to malo sramotno da Damir Krstičević napada jednu vlast i politiku, u kojoj je važna figura jednom bio Tomislav Karamarko, koji je njega samoga u jesen 2015. stavio visoko na izbornu listu i doveo u Sabor, gdje on, evo, lupeta kako bi još jednom potpisao nešto što ni prije petnaest godina nije trebao potpisati.

S pameću koju danas imamo, a koja Damira Krstičevića, čini se, ustrajno zaobilazi, potpuno je nedvojbeno da su Mesić i Račan onda bili u pravu. Ništa pogrešno nisu napravili. Krotko su poštovali međunarodne obaveze koje je HDZ nekoliko godina ranije prihvatio i bili zapravo nesvakidašnje skrupulozni kad bi iz Haaga došla neka optužnica.

Nisu trpali generale u avione kao što ih je trpao Tuđman prije i Sanader nakon njih.

Čitava ona mučna trakavica s Međunarodnim sudom za ratne zločine za nas je zapanjujuće dobro završila. Osuđeno je nekoliko bosanskohercegovačkih hrvatskih ratnih vođa, a protiv časnika koji su ratovali u Hrvatskoj Haaško je tužiteljstvo upisalo jednu okruglu lijepu nulu

Uostalom, i čitava ona mučna trakavica s Međunarodnim sudom za ratne zločine za nas je zapanjujuće dobro završila. Osuđeno je nekoliko bosanskohercegovačkih hrvatskih ratnih vođa, a protiv časnika koji su ratovali u Hrvatskoj Haaško je tužiteljstvo upisalo jednu okruglu lijepu nulu.

Kad se Ante Gotovina u studenom 2012. kao slobodan čovjek, u elegantnom tamnom odijelu, nasmijan iskrcao na Plesu, definitivno je postalo jasno da su i Stipe Mesić, i Ivica Račan, i Tomislav Karamarko, i Ivo Sanader i Vladimir Šeks i svi drugi časni hrvatski muževi, surađujući s Haagom, činili nešto duboko, bez ostatka ispravno, u najboljem interesu hrvatskog naroda i hrvatske domovine.

Inzistirajući na drukčijim interpretacijama ovih događaja iz naše suvremene povijesti, zastupnik Krstičević naprosto ispada malo… pa, recimo, čudan.

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

    •  Nepismene poruke potencijalnih ubojica političara
    •  Zamalo je krunidba propala, ali se pojavio on, Grlić Radman!
    •  Lidija Bačić bila bi uspješnija ministrica od Branka Bačića
    •  Plenković živi isključivo od plaće? Ha, ha, ha, ha, ha...
    •  Želim živjeti u zemlji u kojoj će čistačice uzimati dva soma
    •  DORH-ov idiotizam koji će dugo biti teško nadmašiti
    •  Prelake i bespomoćne žrtve Maje Đerek
    •  Zašto naše übermensche vrijeđaju narodnjaci?
    •  Dan kada sam počeo cijeniti lezbijke i transrodne osobe
    •  Maji Đerek na isto dođe antikvarijat ili fast food

> Svi tekstovi ovog autora