novinarstvo s potpisom
”Ja sam ljevičar, ja sam ljevičar”, ponavljao je donedavni hrvatski premijer Zoran Milanović u izjavama koje je davao ove subote, kada su članovi Socijaldemokratske partije birali predsjednika između njega i izazivača, primorsko-goranskog župana Zlatka Komadine. Kao da je uvjeravao samoga sebe što je to on zaista politički s obzirom na neoliberalnu politiku koju je vodio i s obzirom na to da se u svađama s uglednim lijevim intelektualcima koji su ga kritizirali (zbog izdaje socijaldemokracije) predstavljao kao ”reformirani ljevičar – kalvinist”.
Milanović je tada govorio da SDP pokriva i liberalni dio hrvatskog političkog spektra, da njegova stranka zadnjih godina to svjesno čini i da se to vidi po izbornim rezultatima. ”Kad je ekonomija u pitanju, tu sam pragmatist (Milanović je iskoristio englesku riječ, a mislio je na filozofski stav koji smatra da su ideje dobre samo kao plan djelovanja i da imaju vrijednost prema učinku – ili prema koristi), a svjetonazorski sam prije svega liberal. Ne vjerujem u objavljene istine, skeptik sam”, kazao je šef SDP-a, tada i Vlade RH.
Mislim da trebamo sumnjati da je Milanović shvaćao što je to kalvinizam, to jest, da je legitimno zaključiti kako se opet pokušao praviti pametnim, jer da je on takav – kalvinist, ministri mu se ne bi odmarali u Dubaiju i on sam ne bi trošio u najskuplijim austrijskim skijalištima!
Jean Calvin je bio sistematičar. Pod njegovim vodstvom Ženeva je postala dobro organiziran grad, a Crkva mu je bila iznad svega. Kalvinistički je moral pak vrlo strog – zastupa etički rigorizam i svojevrsnu ”svjetovnu askezu” (umjerenost, čednost, skromnost i poslovnost). U tom duhu se i uspjeh na poslu i u stjecanju materijalnih dobara smatra Božjim blagoslovom kao i znakom odabranosti, jednako kao i sveukupni moralni život. A toga kod tadašnjih vladajućih nije bilo! Ministar Zmajlović kalvinist? Možda potpredsjednik Grgić? Dajte, molim vas!
Možda je Milanović u ruke uzeo djelo ”Protestantska etika i duh kapitalizma” u kojem Max Weber razvija tezu da je specifična, u prvom redu kalvinistička profesionalna etika – prema kojoj su marljivost, predan rad i strogi svjetovni asketski život najsvetija kršćanska dužnost – odlučujući čimbenik nastanka modernog kapitalizma. Kako god bilo, vrijeme je da Milanović odluči hoće li i dalje biti liberalni pozer ili će se zaista početi ponašati kao ljevičar.
Jer to što je dobio 60% glasova, inače tek nešto više od polovine članova SDP-a (jer druga polovina nije izašla glasovati bez obzira na to što se glasovalo u cijeloj zemlji na čak 544 glasačka mjesta), ne znači da stoji njegov zaključak da se varaju oni koji misle da su ovi unutarstranački izbori oslabili SDP.
Stranka je duboko podijeljena i ukoliko se stvari ne poprave, a vidjet će se kamo stranka ide nakon izbornoga sabora koji će se dogoditi za dva tjedna u Zagrebu, nisu isključeni ni veći lomovi, premda su u izbornoj noći i pobjednik i poraženi Zlatko Komadina ponavljali kako postoji ”samo jedan SDP”. U SDP-u se, da pojasnimo, nikada nije vodila prljavija izborna kampanja od ove koja se upravo privela kraju izborom za novog predsjednika, a nastavlja se i za članove Glavnog odbora i Predsjedništva stranke.
Borbeno okupljanje oko Zorana Milanovića i Zlatka Komadine proglašeno je bratoubilačkim ratom koji bi mogao razoriti i raskoliti stranku neovisno o izbornom pobjedniku. Odnosno sada, kad je jasno da većina članova nije željela ”promjene” koje je zagovarao Komadina, moglo bi dovesti do ozbiljnog puknuća ukoliko, kako nam je rečeno iz kruga Milanovićevih simpatizera, stvari ne krenu drugačije i ukoliko se ne prestane puniti groblje SDP-ovih žrtava Zorana Milanovića.
Ili će se Milanović smiriti i postati zreliji političar ili će se neke druge stranke, recimo ona Ive Josipovića, nastaviti puniti razočaranim i moralno potučenim SDP-ovcima.
Naime, društvo ”mrtvih” SDP-ovaca u četvrt stoljeća je postalo brojno i teško ga je popisati. Ima tu dosta grobova i s oznakom ”NN”. A i puno ih je, konstatirao je ovih dana Zoran Daskalović u Novostima, (previše, kažem) koji su ”usmrćeni” teškim batinama, pa i onda kad su bili čisti kao suza, politički mudriji i kvalitetniji od onih koji su ih izbacili iz SDP-a.
Danas, kad HDZ-ovi unutarstranački izbori izvana izgledaju idilično, kad šef te stranke Tomislav Karamarko nema protukandidata, a unutarnje nezadovoljstvo se zasad drži pod kontrolom, jer tko pisne – leti, jako je važno vidjeti što će se dogoditi sa SDP-om. Što se HDZ-a tiče, oni idu u zadanom smjeru. Stier se elegantno ignorira, a ni njemu se ne da inkomodirati kada je očito da mu više pašu briselski eurići nego izazovi ukoliko bi se odlučio da sam provede ono što propovijeda. Slično je i s Plenkovićem.
A kamo to ide HDZ nego u vražju mater? Jer, tu se ne radi o razlikama u nijansama. Naime, točno je opisao Daskalović, ”Karamarkov HDZ sve je sličniji francuskoj Nacionalnoj fronti ili Alternativi za Njemačku, a sve udaljeniji od njemačkog CDU-a i sličnih europskih demokršćanskih stranaka na koje se do sada nastojao ugledati, autoritarno zatrpavanje podjela i sukoba ima rok trajanja i samo je pitanje vremena kad će se, i pod pritiscima iz političkog i društvenog okruženja, pretvoriti u otvoreni rat za prevlast u stranci”.
Ovo, plus činjenica da se koalicija HDZ-a i Mosta ljulja kao babin posljednji zub, a Karamarko već otvoreno prijeti premijeru Tihomiru Oreškoviću da će ili biti poslušan ili će biti smijenjen, proces unutar SDP-a ne može biti nevažan.
Sve se glasnije govori kako će se Hrvatska skoro, možda već na jesen, naći na prijevremenim parlamentarnim izborima i, ukoliko ne želi opet nastaviti gubiti vrijeme u kotrljanju prema rigidnom nacionalizmu, bit će važno koliko snage zaista ima ljevica, naravno pod uvjetom da Zoran Milanović prestane vikati ”ja sam ljevičar” i počne se kao takav i ponašati.
To je uvjet da prestane zulum HDZ-a.