Karmine za medijske slobode

Jučer, na Svjetski dan medijskih sloboda (ili slobode medija, ako toga uopće u Hrvatskoj još ima), Hrvatskoj je novinarsko društvo priredilo tri manifestacije kojima se pokazala sva nemoć naše profesije.

U jutro se otišlo prosvjedovati pred Ministarstvom kulture, što je pogrešno, jer gospodin dr. Zlatko Hasanbegović ima pravo misliti kako misli i nije on sam sebe postavio za ministra, već je trebalo otići zviždati premijeru Tihomiru Oreškoviću pred Banskim dvorima, pa i pred sjedištem HDZ-a, stranke koja je Hasanbegovića pretvorila iz manje poznatog povjesničara u političara kojeg desnica svugdje dočekuje ovacijama. Uostalom, novinari sa svojim zviždaljkama su trebali znati da ih ministar ne sluša jer se nalazi u Dubrovniku, odnosno u selu Ravnom.

Zatim su se dijelile godišnje novinarske nagrade, opet, što već postaje više nego iritantna stvar koju prakticira HND, mimo profesionalnih kriterija, već prema afinitetima i animozitetima (ne mislim to za sve nagrađene, ali nikoga ovoga puta neću izdvajati jer načelno smatram promašenim taj sustav nagrađivanja).

Nemoć profesije se pokazala i činjenicom da su novinari bojkotirali treću točku programa. Naime, cijelo to novinarsko prenemaganje bilo je okrunjeno zviždanjem predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović te upadom Radničke fronte u Novinarski dom tijekom, i to treba istaknuti, međunarodne videokonferencije koju je u samoj dvorani pratilo desetak, ne više od petnaestak novinara (dvoranu su popunili diplomati, policajci, studenti i raznorazni aktivisti i zainteresirani građani).

Nemoć profesije se pokazala i činjenicom da su novinari bojkotirali treću točku programa. Naime, sve to novinarsko prenemaganje bilo je okrunjeno zviždanjem predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović te upadom Radničke fronte u Novinarski dom tijekom, i to treba istaknuti, međunarodne videokonferencije koju je u samoj dvorani pratilo desetak, ne više od petnaestak novinara (dvoranu su popunili diplomati, policajci, studenti i raznorazni aktivisti i zainteresirani građani)

Inače, situacija među novinarima je takva da, prema riječima predsjednika HND-a Saše Lekovića sa nedavne skupštine, naš broj opada što i ne mora biti samo po sebi loše jer kolega Ivica Grčar tvrdi da pravih novinara, onih koji su zaista slobodni i neovisni, ima u našoj zemlji možda stotinjak, a ne 2365 koliko članova ima u HND-u. Pa bi slijedom toga trebalo povući crtu među onima koji mogu pisati slobodno i onih koji su u robovlasničkim strukturama hrvatskih medija. Da, oni se možda i bave novinarskim poslovima, ali jesu li novinari? To je drugo pitanje.

U protekloj godini, prvoj u mandatu Saše Lekovića (citiram ga prema kazivanju sa skupštine): primljena su nova 52  člana, umrla su 34, prestalo je članstvo zbog neplaćanja članarine 97 članova i članica, prestalo članstvo na vlastiti zahtjev – 36 (to su valjda ovi koji su se otišli uhljebiti preko HNIP-a) i prestalo članstvo jer više nisu u novinarstvu 31 osobi. Dakle, ušlo je 52, a otišlo 198. Jedan prema četiri. Ja to ne bih nazvao uspješnom godinom. Dapače, prilično poraznom. Još kada bismo se pozabavili skandalima unutar zidova u Perkovčevoj 2 u vezi izbora glavnog tajnika i urednika strukovnoga lista, što pak izgleda prestrašno, otprilike se ništa bolje ne može reći ni za neka druga medijska nastojanja HND-a. A kad bismo pretresli biografije nekih naših ”funkcionera”, bilo bi žalibože truda.

No, čak bi se sve to moglo nekako progutati imajući u vidu silan trud i dobru volju Saše Lekovića i njegovih suradnika. Ono što mi se čini da ne smije ostati bez osvrta je prizor koji smo jučer vidjeli u Novinarskome domu.

Ispadi su počeli nekoliko minuta prije početka same videokonferencije u organizaciji HND-a i Američkog veleposlanstva i to urlanjem Domagoja Margetića, osobe koja se predstavlja kao novinar, pred samom Predsjednicom od koje je zatražio da mu se kaže ”istina” o navodnom planiranom atentatu na njega. Policija mi je rekla da je Margetić taj ”atentat” inscenirao. Nije mi bilo teško otvoriti prostor sumnje prema osobi koja voli urlati, pa je tako prije desetak godina na sličan način galamio pred Zoranom Pusićem na nekoj takvoj konferenciji rekavši da Pusić isporučuje hrvatske generale Haagu.

Kada je riječ, tijekom videokonferencije, uzela sama gospođa Grabar-Kitarović, dvoje aktivista Radničke fronte (jedan jedva punoljetan, ako) uzurpiralo je skup HND-a za vlastitu promociju, odnosno političku agitaciju i razvilo platno s anarhističkim potpisom na kojem je pisalo: ”Croatian government is killing the media” (Hrvatska Vlada ubija medije) što jest činjenica, ali ne odgovara politici Kolinde Grabar-Kitarović. Ta akcija je bila popraćena zviždanjem desetak osoba, među kojima nije bilo samo anarhističkih aktivista već i nekolicine novinara. Zviždanje je predvodio, kako je pokazala kamera RTL-a, upravo Domagoj Margetić. Je li on inscenirao i cijeli ovak eksces?

Ispadi su počeli nekoliko minuta nakon otvaranja same videokonferencije u organizaciji HND-a i američkog veleposlanstva, i to urlanjem Domagoja Margetića, osobe koja se predstavlja kao novinar, pred samom Predsjednicom od koje je zatražio da mu se kaže ”istina” o navodnom planiranom atentatu na njega. Policija je meni rekla da je Margetić taj ”atentat” inscenirao. Nije mi bilo teško otvoriti prostor sumnje prema osobi koja voli urlati pa je tako prije desetak godina na sličan način galamio pred Zoranom Pusićem na nekoj takvoj konferenciji rekavši da Pusić isporučuje hrvatske generale Haagu

Ali, opet promašeno. Jer, ma koliko bilo potrebno prozivati gospođu Predsjednicu zbog činjenice da drži svijeću toj i takvoj Vladi ili zbog činjenice da je poručila novinarima i drugima da su si sami krivi za nedaće, prilika je tražila, da ima pameti u HND-u, da se na pristojan način, pred svijetom koji nas je promatrao, upute neka vrlo ozbiljna i neugodna pitanja, a ne da se sa skupa pošalje alibi ugnjetavačima slobode izražavanje time što će sada moći kazati da se i na ljevici mogu prepoznati razni keleminci (za one koji ne znaju: Dražen Keleminec je ekstremno desni bukač koji okolo galami, prijeti i prekida skupove).

Umjesto da se gospođu Predsjednicu, kada se već odvažila doći u Novinarski dom, suoči s konkretnim stanjem, užasnim dakako, a koje uzrokuje stranka koja ima njenu podršku i koja ju je dovela na Pantovčak, dalo joj se pravo da poklopi skup Facebook objavom u kojoj je napisala: ”Razočarana sam što su me upravo oni, koji se navodno zalažu za slobodu govora i medija, prekinuli za vrijeme govora u Novinarskom domu. Ne dopuštajući mi iznošenje mišljenja pokazali su kako nisu iskreni zagovornici slobode govora, već očito angažirani aktivisti. I dalje ću se ustrajno zalagati za očuvanje slobode medija i za odgovornost za izrečenu javnu riječ!”

Tako je žrtva ispala ona, a ne naša sirota profesija.

Jer istina je sljedeća: otkako sam član HND-a, već skoro četvrt stoljeća, slušam istu pjesmu i došao je trenutak da novinari budu ti koji će vlastima reći: vi nas gazite i mi s vama više ne želimo razgovarati na finjaka.

Kakve nagrade, kakvi okrugli stolovi, našoj profesiji treba prirediti karmine.

Trebali su se svi novinari pobuniti što je Saša Leković pozvao Grabar-Kitarović koja ni a ni b, ni da hoće doći ni da neće doći, već kada je skužila da prisustvuje američka veleposlanica, došla je pozirati, praviti se važna i soliti pamet. Dakle kada šefica države, do guše iskompromitirana, dođe održati lekciju o slobodi novinarstva, ja bih pozdravio našu organiziranu ali artikuliranu pobunu.

Jer, samo malo, zar to nije ona ista Grabar-Kitarović koja je šutjela kada se medijski silovalo Mirjanu Rakić i kada se pod prozorom Vijeća za elektroničke medije skandiralo ustaškim pozdravom?

Ne smeta mene što je nekima puna pipa i Kolinde, Karamarka i ove Vlade, HDZ-a i Mosta. Da se razumijemo, nisam ja bio ushićen ni za vladavine SDP-a. Mene smetaju oni u ”našim redovima”.

Umjesto da se gospođu Predsjednicu, kada se već odvažila doći u Novinarski dom, suoči s konkretnim stanjem, užasnim dakako, a koji uzrokuje stranka koja ima njenu podršku i koja ju je dovela na Pantovčak, dalo joj se pravo da poklopi skup Facebook objavom u kojoj je napisala: ”Razočarana sam što su me upravo oni, koji se navodno zalažu za slobodu govora i medija, prekinuli za vrijeme govora u Novinarskom domu. Ne dopuštajući mi iznošenje mišljenja pokazali su kako nisu iskreni zagovornici slobode govora, već očito angažirani aktivisti. I dalje ću se ustrajno zalagati za očuvanje slobode medija i za odgovornost za izrečenu javnu riječ!” Tako je žrtva ispala ona, a ne naša sirota profesija

Jer jučerašnja konferencija je bila dobro zamišljena: tretirala je temu, prevažnu, o provjeravanju činjenica kao alatu da se doskoči korumpiranoj ili nesposobnoj vlasti (zvuči li vam ovo poznato?). Kad ono, mi novinari, utučena marva, bojkotiramo stvar. Kao i što inače radimo svaki puta kada se u Novinarskome domu organizira nešto suvislo. I, naravno, jako je suvislo da američki veliki brat preko videozida objašnjava nedoučenim Balkancima kako se provjeravaju činjenice, pa makar taj brat radio za The Washington Post. Treba li nam pomoć velikoga brata? Leković misli da nam možda i treba.

Još kada skup organizira Američko veleposlanstvo koje ima katastrofalno uređenu web stranicu (u nekim rubrikama ne ažuriraju se informacije i do 5 godina!), onda je cirkus kompletan.

Da rezimiram: mene smeta licemjerstvo, mene oneraspoložuju diletantizam i neučinkovitost, mene ogorčuje da nam provokatori i anarhistički aktivisti pokazuju što se ima kazati.

Ne mogu, dakle, pozdraviti način na koji smo obilježili Dan slobode medija. Prije bih rekao da smo demonstrirali da za odgovornu slobodu nismo sposobni.

Jer, kako je rekla američka veleposlanica, ”sloboda novinarstva mora ići zajedno s novinarskim profesionalizmom, provjeravanjem činjenica i cjelovitim izvještavanjem”.

Ni jedno, ni drugo ni treće se jučer nije ni cijenilo ni ispoštivalo.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora