novinarstvo s potpisom
Prava revolucija, ako Plenković tu stranku doista želi pretvoriti u umjerenu stranku desnog centra, HDZ tek očekuje.
U ovom slučaju tu revoluciju možemo prikladno nazvati europeizacijom HDZ-a. Za razliku od svog prethodnika Tomislava Karamarka – pa i bivšeg premijera Zorana Milanovića – Plenković je uvjereni europejac, koji još vjeruje u održivost europskih rješenja i neodrživost “jednostavnih rješenja za komplicirane probleme”, kojima sa sve većim uspjehom trguju brojni radikal-populisti diljem Europe.
Andrej Plenković očito je shvatio da politika stalne proizvodnje neprijatelja nije pobjednička politika, niti je održiva na dulji rok, o čemu svjedoče i njegovi početni uspjesi.
U samo nekoliko tjedana Plenković je poniženi i devastirani HDZ uspio osoviti na noge, a potom i pridobiti povjerenje većine hrvatskih birača.
Plenkovićeva simbolična revolucija istodobno se suočava i s kontrarevolucijom unutar HDZ-a koja želi povratak na staro.
No kao što je i Plenkovićeva revolucija zasad prije prevrat nego prava revolucija, tako je kontrarevolucija HDZ-ovih nezadovoljnika predvođenih bivšim ministrom kulture Zlatkom Hasanbegovićem samo bura u čaši vode.
Prava revolucija, ako Plenković tu stranku doista želi pretvoriti u umjerenu stranku desnog centra, HDZ tek očekuje. U ovom slučaju tu revoluciju možemo prikladno nazvati europeizacijom HDZ-a.
Za razliku od svog prethodnika Tomislava Karamarka – pa i bivšeg premijera Zorana Milanovića – Plenković je uvjereni europejac, koji još vjeruje u održivost europskih rješenja i neodrživost “jednostavnih rješenja za komplicirane probleme”, kojima sa sve većim uspjehom trguju brojni radikal-populisti diljem Europe.
Sa svojim skromnim stažom u stranci Plenković će se, međutim, morati suočiti s činjenicom da HDZ, iako je upravo ta stranka započela i okončala pregovore o ulasku Hrvatske u EU, nikad nije bila iskreno proeuropska stranka, niti je nakon ulaska Hrvatske u EU svoju politiku prilagodila novom okruženju.
Štoviše, nakon ulaska u EU svjedočili smo općoj regresiji unutar HDZ-a, koja se onda pretočila i na općedruštvenu nedemokratsku regresiju, klerikalizaciju i bujanje proustaške nostalgije, iz čega onda možemo zaključiti da je i prihvaćanje europskih standarda od strane HDZ-a tijekom pregovora s EU-om bilo neiskreno i privremeno.
Plenković jako dobro zna u čemu je razlika između stranaka desnog centra i ekstremne desnice u Europi. Za potonje je karakteristično raspirivanje etničke i ideološke mržnje, a upravo to je bila glavna odlika HDZ-a u Karamarkovom razdoblju.
U cijeloj svojoj povijesti HDZ je više ili manje, ovisno o razdobljima i trenutačnim predsjednicima, parazitirao na proustaškom resantimanu i huškačkoj matrici, koja se svodi na prokazivanje onih “koji nisu željeli Hrvatsku” i “koji ne vole Hrvatsku”, dok HDZ polaže ekskluzivno pravo na samostalnost Hrvatske, iz čega onda proizlazi i ekskluzivno pravo na vladavinu Hrvatskom.
Plenković također vrlo dobro zna da proustaški resantiman ne može biti platforma na kojoj je moguće graditi umjerenu stranku desnog centra, baš kao što zna da je čak i jedna Marine Le Pen, francuska desničarska heroina, uspjela doprijeti do novih birača tek nakon što je “deustašizirala” svoj Nacionalni front, odnosno nakon što ga je oslobodila antisemitskog diskursa i višijevske nostalgije.
Premda Le Pen sigurno nije Plenkovićev politički uzor, posve je jasno da i našu desnicu – a na žalost i ljevicu – još uvijek primarno definira njezin odnos prema prošlosti, kao što je također jasno i da takva politika nema budućnost.
Europeizirani HDZ, ako ga uopće bude, zahtijeva novi sadržaj. Plenkovićeva zadaća zato Hasanbegovićevom marginalizacijom nije okončana, iako ona može biti njezin dobar početak.
(Prenosimo s portala Novoga lista).