Slučaj Stepinac: Od hinjene religioznosti do nužnosti pomirenja

U petak 10. veljače će biti još jedna godišnjica smrti Alojzija Stepinca (57. po redu), a uskoro u Novome sadu mješovita komisija nastavlja rad, ali se sada otvara poglavlje najtežeg razdoblja jer će započeti rasprava o ponašanju i držanju Stepinca za trajanja tzv. NDH, odnosno tijekom Drugog svjetskog rata kada je proveden genocid nad Srbima i kada su ustaše sudjelovale u holokaustu i pogromu Roma.

Tereti se Stepinca da nije znao obuzdati zulum jer se taj zulum hranio i iz krugova klera kojem je on morao biti autoritetom, te da je u tom zulumu bilo i sakralnog ludila, a o hinjenoj religioznosti da i ne govorimo.

Tu hinjenu religioznost vidimo ovdje na djelu iz redova HDZ-a i ovih kreatura koji se guraju u Vladu (jer, pobogu, gospodine Davore Stieru, o čemu vas ima savjetovati jedan Ladislav Ilčić?!), a vidimo ih u ultrakonzervativnim američkim strukturama koje su paktirale s Trumpom i koje govore da su ”blagoslovljene” jer je Bog (SIC) poslao Donalda Trumpa da im usliši molitve pred dekadencijom koju predstavljaju ljudi poput Baracka Obame.

Elem, štošta bi se moglo govoriti o tom sakralnom ludilu, a ja ću započeti važnim citatom.

Tereti se Stepinca da nije znao obuzdati zulum jer se taj zulum hranio i iz krugova klera kojem je on morao biti autoritetom, te da je u tom zulumu bilo i sakralnog ludila, a o hinjenoj religioznosti da i ne govorimo

“Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom nego ću poštovati život njegova oca, brata, sina, sestre!” (iz propovijedi zagrebačkog nadbiskupa kardinala Franje Kuharića, u Petrinji, na blagdan sv. Lovre, 10. kolovoza 1991.).

Nažalost, to se nije poštovalo. Nigdje.

Bili smo nijemi svjedoci zlodjela, prani smo mnogim vodama, naučili smo umijeće pretvaranja i mnogoznačnog govora, preko iskustva postali smo nepovjerljivi prema ljudi­ma i često smo im morali ostati dužni istinu i slobodnu riječ, u neizdrživim sukobima postali smo mekušci ili možda čak i cinici.

Jesmo li, dakle, još potrebni?

Nakon nacionalističkog ludila 90-ih godina prošlog stoljeća ovaj bi radikalni upit luteranskog teologa dr. Dietricha Bonhoeffera, mučenika nacističkog režima -”Jesmo li još potrebni?” – morao stajati u središtu egzistencije svake osobe (ali i svakog dobronamjernog vjernika) s područja bivše Jugoslavije (kako podsjeća izuzetan sarajevski teolog Alen Kristić) i to kao cijena čak i puke primisli o tome da se o sebi usudi razmišljati kao o kršćaninu ili vjerniku, odnosno humanistu.

Razmišljam o tome, jer sam recimo kršćanski teolog, iz perspektive kršćanstva koje je stalo uz Radovana Karadžića i uz bok drugih ratnih zločinaca, pa i iz naših sokaka. Iz perspektive onih koji šetaju Darija Kordića po crkvama kao da se radi o  svecu.

Doista, ako su među nama bili mogući Vukovar, Srebrenica i Sarajevo, Škabrnja ili Mrkonjić grad, i ako se k tome još i dalje pronalaze načini da se negiraju ti i njima slični zločini ili da se pronalaze mehanizmi njihova relativiziranja (kako to čine neki Hrvati), nadasve upiranjem prsta na tuđe zlo, čemu onda još kršćanstvo, čemu kršćani na našim prostorima?

Očajnička Bonhoefferova tvrdnja s obzirom na ponašanje njemačkih kršćana u razdoblju nacionalsocijalizma ”Uništava nas nevidljivost!” pogađa neumoljivo i kršćane s područja bivše Jugoslavije zahtijevajući konkretan odgovor: zašto je evanđelje 90-ih godina u nama bilo nijemo i zašto to, u odsudnoj mjeri, još uvijek jest?

Tko je umjesto Isusa Krista bio naša savjest i tko to još uvijek, unatoč pretvaranjima, jest?

Tako, vrlo riječito i ubojito točno, razmišlja moj kolega teolog iz Sarajeva, spomenuti Alen Kristić, stručnjak za Bonhoeffera.

“Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom nego ću poštovati život njegova oca, brata, sina, sestre!”

Bonhoefferova ”Etika” se pred nama ne pomalja samo kao neumoljiv zahtjev da konačno trijezno i pošteno priznamo istinu o našoj kršćanstvenosti, o kojoj, između ostaloga, svjedoče i kosti desetina tisuća žrtava posljednjeg rata još uvijek razasutih po dolinama, brdima i jamama BiH, Hrvatske, Kosova, itd. dok se istodobno beskrupulozni zločinci na sve strane slave kao nacionalni heroji (i to ne samo s političkih govornica već i s oltara); naprotiv, ona pred nama stoji i kao ohrabrenje da unatoč neporecivim zakazanjima, ljudskim i kršćanskim, preuzmemo odgovornost za daljnji život kroz obnovu, jer upravo tome u konačnici smjera Bonhoefferova ”Etika”, ništa manje nego njegova cjelokupna teološka misao:

”Zadnje odgovorno pitanje ne glasi kako da se herojski povučem iz neke afere, nego kako će dalje živjeti neko buduće pokoljenje.”

Usuđujem se zato prozvati naše trijumfalističke slike o vlastitoj kršćanstvenosti, o našim nekim navodnim velikim svecima, nažalost, suputnicima fašizma, kao što je to bio Stepinac, ali ujedno i proročki program naše ljudske i kršćanske obnove, ne bi li se u nama, osobno i zajedničarski, konačno počelo začinjati ono što je prema Bonhoefferu cilj etike – što se, dakako, ne postiže veličanstvenim riječima, nego odvažnim i odgovornim djelima: ”Djelo je prva ispovijest kršćanske zajednice pred svijetom”.

Kod nas ni 20-tak ili 15-tak godina nakon posljednjeg rata (ili ratova) 90-ih godina prošlog stoljeća ni u jednoj kršćanskoj crkvi nema ozbiljne naznake suočavanja i priznanja konkretnih povijesnih krivnji u smislu u kojem je to za svoju crkvu i svoje vrijeme učinio Bonhoeffer.

Ovo vrijedi i za islamsku zajednicu.

Ne samo da bi se naše crkve prepoznale u tome zrcalu bespoštedne istine, nego tu Bonhoeffer kao vrhunsku nevjeru raskrinkava navadu, tako raširenu i među kršćanima s našeg područja, da se od suočavanja i priznanja krivnje Crkva brani pozivanjem na svekolike sputanosti i zapriječenosti.

Gospodo, dosta više prenemaganja: tražimo konkretne odgovore!

Onaj tko guši ili upropaštava priznanje krivnje od strane Crkve, taj čak postaje na beznadežan način kriv prema Kristu.

Kršćani na našim područjima nalaze se tako pred izazovom da u svim segmentima svoga kršćanskog života izdrže napetost i jedinstvo između Da i Ne. Tako primjerice kad je u pitanju pripadnost Crkvi (crkvenost) ili narodu (nacionalnost).

Doista, ako su među nama bili mogući Vukovar, Srebrenica i Sarajevo, Škabrnja ili Mrkonjić grad, i ako se k tome još i dalje pronalaze načini da se negiraju ti i njima slični zločini ili da se pronalaze mehanizmi njihova relativiziranja (kako to čine neki Hrvati), nadasve upiranjem prsta na tuđe zlo, čemu onda još kršćanstvo, čemu kršćani na našim prostorima?

Možemo li pripadati slobodno i odgovorno, a opet s odmakom i kritički?

Naprosto, možemo li pripadati odgovorno ne izigravajući poslušnost u korist slobode ili slobodu u korist poslušnosti?

Stoga je krajnje vrijeme da se kršćanske crkve i druge vjerske zajednice na području bivše Jugoslavije, počevši od ovih u našoj državi, pokažu kao zajednice priznanja krivnje – i to ne samo tako što će priznati vlastitu krivnju nego dopuštajući da sva krivnja svijeta padne na njih – jer bez toga će one i dalje, ispražnjene od kršćanske biti, umjesto da budu predvodnice društveno-političke obnove biti njezin najveći kočničar.

Ja, naravno, ne zagovaram teokraciju niti sam kršćanski fundamentalist. Ja samo podsjećam na riječi hrvatskog episkopata, predvođenog kardinalom Kuharićem, koji je o 50. obljetnici završetka Drugog svjetskog rata 1995. napisao:

”Nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: kako okajati krivnju, kako zadobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti i pomirenje među ljudima i narodima?”

To nam je pismo putokaz.

Sarajevska vjećnica, dubrovačka jezgra, Stari mostarski most, manastir Žitomislić, Ferhad-pašina džamija, odnosno Ferhadija u Banja Luci… uništeni su jer je cilj rata bio i pojačati učinke etničkog čišćenja zatiranjem tuđih simbola i identiteta.

Mislim da sam pravi duhovni šok doživio upravo u Banja Luci 1997., kada sam posjetio tamošnje preostale muslimane i prisustvovao molitvi u improviziranom prostoru kraj ruševina Ferhadije. Na livadi kraj srušene džamije, nad pločama koje su označavale groblje domaći su ljudi, sasvim sigurno to nisu radili Bošnjaci i sasvim sigurno nisu to bili ni Hrvati, ostavljali parkirane automobile. Blatim gumama se gazilo po grobovima. Poruka je bila jasna: Mi vas preziremo, mi želimo da nestanete i da se nikada ne vratite.

Prema svjedočenju ratnog gradonačelnika Banja Luke Radića na Haškom tribunalu je Velibor Ostojić, jedan od emisara Karadžića i Krajišnika, vršio pritisak na gradske vlasti da se sruše sve džamije u gradu. Radić kaže da se opirao. Srušene su sve džamije u svibnju 1993. Dinamitom. Kao i drugdje u Bosni i Hercegovini.

Mislim da sam tada, kada sam to vidio u Banja Luci i kada sam svjedočio molitvu tih preostalih muslimana, u sebi odlučio da neću dopustiti da me ikada nadvlada mržnja.

Hoće li naša nutarnja otpornost biti dovoljno jaka protiv onoga što nam je nametnuto i naša iskrenost prema samima sebi dovoljno bespoštedna da bismo opet našli put do jednostavnosti i čestitosti?

Hinjena religioznost je dokazala da ne postoji ni jedan politički interes koji ne bi mogla pokriti religijska ideja te da su, nažalost, u tome svoj udio imali i imaju i mnogi vjerski službenici, ali i vođe. Vjerski fanatizam hrani se time što postoje vjernici koji za nasilje, osvetništvo i manipulaciju ljudima traže opravdanje u religiji.

Stoga je krajnje vrijeme da se kršćanske crkve i druge vjerske zajednice na području bivše Jugoslavije, počevši od ovih u našoj državi, pokažu kao zajednice priznanja krivnje – i to ne samo tako što će priznati vlastitu krivnju nego dopuštajući da sva krivnja svijeta padne na njih – jer bez toga će one i dalje, ispražnjene od kršćanske biti, umjesto da budu predvodnice društveno-političke obnove biti njezin najveći kočničar

S pravom se u nas već duže sugerira da bi pravilan put svakog takvog razmišljanjaž trebao ići od konstatiranja stanovitoga ”sakralnoga ludila” koje nastaje ili je nastalo u nas, odnosno u našoj regiji, do pomirenja kao krajnijeg cilja i to zato jer je pomirenje s Bogom i ljudima moralni imperativ, obaveza koju nam je, kao trajni zadatak, ostavio sam Bog, kako god da ga nazivali.

A pomiriti se moramo jer smo se podijelili i krvavo suprotstavili, i međusobno i u odnosu na Boga, zbog mržnje koja je izraz ksenofobije, kao i zbog drugih oblika nacionalne ili etničke isključivosti te kao posljedice negiranja ili zaboravljanja istine da smo kao ljudska bića pozvani na jedinstvo, da smo pozvani slaviti razlike, a ne ih obogotvoriti.

Utješno je trpjeti znajući da razočaranja nisu svršetak, već da za tim slijedi još nešto.

Hrabro je ne pokleknuti pred neopozivim, već ostati uspravan u svojem prosvjedu.

Ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće. Tražiti da se kaže i zaokruži istina o Stepincu. Tražiti da se u SAD-u pokrene pravi, istinski otpor vjerskom fundamentalizmu koji je iznjedrio Trumpa. Eto, to je ono što moramo očekivati.

I u tom traženju moramo aktivno sudjelovati. Jer pomirenje nam je cilj.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora