Kaptolu treba redakcijsko vijeće

 Zaključak Redakcijskog vijeća ”Novog lista” kojim se reagira na sramotnu objavu teksta Davora Velnića u prilogu “Pogled”, koji odnedavno ima novog urednika, vraća nadu u novinarstvo i novine. Riječ je o novinama što su olovnih devedesetih, nakon sloma Kulušićeve ”Slobodne Dalmacije”, uz “Feral Tribune” bile rijetka oaza slobodnomislećih ljudi (različitih političkih uvjerenja), ali i egzistencijalni spas za brojne zagrebačke novinare koji su ostali bez posla ili bivali proganjani od svojih dojučerašnjih kolega zbog krivog supruga, prezimena, pogleda na svijet…

Mnogima je suradnja u najstarijim dnevnim novinama u Hrvata tih tužnih i ružnih godina predstavljala jedini izvor prihoda. Mogućnost da slobodno, bez pritiska i cenzure objavljuju različite stavove.

Dobro desetljeće i pol ta deklarirano lijevo-liberalna redakcija u svojim redovima i izdanjima okupljala je i objavljivala autore u toj mjeri različite da ih je teško i bilo zamisliti, priznali oni to ili ne, skupa na kavi bez crvene Rijeke i morski plavoga ”Novog lista”.

Spomenut ću samo neke: Ivan Zvonimir Čičak i Jelena Lovrić, Ivica Šola i Zlatko Dizdarević, Dražen Vukov Colić i Emauel Hoško, Slobodan Šnajder i Ivan Devčić, Dalibor Foretić i Darko Gašparović, Daša Drndić i Anton Šuljić, ali i mnogi, mnogi drugi koji mi sada ne padaju napamet mirno su koegzistirali na stranicama u tom, mnogima čudnom konglomeratu ideja i političkih mišljenja ondašnjih novina.

Urednička autonomija nije, naime, samo sloboda objave. Autonomija je i odgovornost za učinak objave huškačkog i šovinističkog teksta. Teksta koji insinuira, etiketira, vrijeđa i bez argumenata diskvalificira potpisnike Deklaracije o jeziku, ali i građane čiji zdrav razum podcjenjuje. Upravo to je učinio za većinu preostalih čitatelja ”Novog lista” nepoznati, hiperproduktivni pisac brojnih, zajedničkome jeziku usprkos, nepročitanih knjiga Davor Velnić

Upravo ta različitost i uvažavanje tadašnji su ”Novi list” činili drugačijim od drugih – do dosade u stavu pročišćenih novina. Sva strana predstavništva i ambasade, svi koji su se otimali jednoumlju HDZ-a i provincijskome instant hrvatstvu što u svemu različitom vidi opasnost i neprijatelja kojem valja doći glave čitali su ”Novi list”.

Tada “no name” likovi, redakcijskim žargonom zvani “pacijenti”, prostor za liječenje svojih kompleksa, trauma zbog teškog djetinjstva u socijalizmu, neprilagođenosti, frustracija od krivih opredjeljenja očeva, djedova i ine rodbine mogli su dobiti, i dobivali su, u rubrikama tipa pisma čitatelja i reagiranja. Tamo im je i mjesto.

Urednička autonomija nije, naime, samo sloboda objave. Autonomija je i odgovornost za učinak objave huškačkog i šovinističkog teksta. Teksta koji insinuira, etiketira, vrijeđa i bez argumenata diskvalificira potpisnike Deklaracije o jeziku, ali i građane čiji zdrav razum podcjenjuje.

Upravo to je učinio za većinu preostalih čitatelja ”Novog lista” nepoznati, hiperproduktivni pisac brojnih, zajedničkome jeziku usprkos, nepročitanih knjiga Davor Velnić.

Taj je čovjek, sudimo li po tekstu o Deklaraciji, balzamiran za ratnih devedesetih. Nekim je čudom, upućeni vele na glavnourednički zahtjev i uz amen pomoćnika, izronio iz ’91 i sročio uradak potpuno izvan vremena i prostora. Izvan Rijeke i njezine širine.

Školsku zadaću (pitam se, pitam tko su profesori) prepunu utvara prošlosti i opasnosti od nove Jugoslavije. Sastavak čiju su objavu dopustila dvojica visokopozicioniranih urednika nekad časnih novina, valjda u strahu da halucinacijama sklon autor ne vidi i u njima orjunaše, unitariste, zagovornike Memoranduma SANU. Srbočetnike i izdajnike i koješta drugo što mu ne daje mira.

Trče i vrzmaju se po glavi tog balzamiranog lika raznorazni izdajnici iz susjedstva i komšiluka i u bujici mu dođu svi zajedno – i oni iz stare, i iz nove i iz buduće Jugoslavije. Navru odjednom kad dobije propagandni, pardonček, za ovog je autora prikladnije promičbeni zadatak.

Dok njegov “pretpostavljeni” na početku Vazmenog trodnevlja posjećuje rimski zatvor kako bi zatvorenicima oprao noge i pritom poziva na mir “jer nasilje nije lijek za naš slomljeni svijet”, kardinal Bozanić u činjenici da netko vidi zajedničku lingvističku osnovu u bošnjačkom, crnogorskom, hrvatskom i srpskom jeziku iščitava mogućnost “vojno osvajačkih pohoda”

Siroti čovjek. Nije mu lako živjeti s tolikim neprijateljskim hordama, pa zadatak doživi k’o olakšanje jer ga može podijeliti – ne s nama, nego po nama.

I neka njega i njegove terapije.

Bez njega i poslušnih urednika ne bi bilo zaključka Redakcijskog vijeća ”Novog lista”. Ne znam hoće li ili neće – ali znam da bi Zaključak trebalo objaviti u ”Novom listu”.

Važan je. Govori nam kako je u tim novinama, u ponovo gadnim vremenima, očuvan nukleus mislećih novinara. Zbog njih vrijedi dati onih osam kuna na kiosku. Čak i u danima kad već po naslovnici znate kako ćete ih neotvorene baciti u prvu kantu, jer vrište jednostranim žutilom što glumi istraživačko novinarstvo ili političkom propagandom koja komične lokalne marginalce želi prodati kao relevantne aktere.

Ljudi moji, ta se jezgra, usprkos otkazima što im neprestance, godinama vise nad glavom, distancirala od objave. Rekli su uredništvu jasno i glasno da znaju što čine. Napisali su da Velnićev tekst “predstavlja negaciju svih vrijednosti” ”Novog lista”.

Riječ je o “huškačkome, šovinističkom pamfletu” koji je Deklaraciju o jeziku zloupotrijebio za svoj ispad i napad na Rijeku. Grad koji autor, naziva “SAO Rijekom”. Ta Rijeka teče samo u Velnićevoj glavi.

I ma kako bila strašna mogućnost koju su urednici dali autoru da besprizorno vrijeđa potpisnike Deklaracije, sugrađane i grad, Rijeku – u kojoj koliko znam živi i on, toliko je i dobra jer je isprovocirala novinarski stav – Zaključke Redakcijskog vijeća ”Novog lista” kakve nismo imali prilike dobiti iz drugih redakcija.

Povoda je, priznat ćete, bilo mnoštvo, od javne televizije financirane novcem svih nas koja građane truje na dnevnoj bazi do onih lokalnih s malim brojem gledatelja.

”Neke nove-stare prikrivene pokušaje neuspjelih asocijacija koje su prošlome stoljeću završile nametnutim ratovima”, veli. Njemu zaista treba prevoditelj za zajednički jezik, ali bojim se da će ”Novi list” Kaptolu pod hitno morati “iznajmiti” redakcijsko vijeće ako “no name” netko ne prestane pisati pamflete koje Bozanić čita!

Dobro je da mi kao čitatelji znamo kako nije riječ o uniformiranome stavu novinara ”Novog lista”. Da eto ima onih koji će nam možda vratiti naše novine – makar i nakon što nametnuto uredništvo odradi svoj politički zadatak za koji je očito postavljeno. Svojski je prionulo realizaciji ne libeći se ni pomoći likova poput Velnića.

Ruku im je na koncu dao i zagrebački nadbiskup. Kardinal Josip Bozanić, iako znatno uvijenije od Velnića.

Dok njegov “pretpostavljeni” na početku Vazmenog trodnevlja posjećuje rimski zatvor kako bi zatvorenicima oprao noge i pritom poziva na mir “jer nasilje nije lijek za naš slomljeni svijet”, kardinal u činjenici da netko vidi zajedničku lingvističku osnovu u bošnjačkom, crnogorskom, hrvatskom i srpskom jeziku iščitava kao mogućnost “vojno osvajačkih pohoda”.

”Neke nove-stare prikrivene pokušaje neuspjelih asocijacija koje su prošlome stoljeću završile nametnutim ratovima”, veli.

Njemu zaista treba prevoditelj za zajednički jezik, ali bojim se da će ”Novi list” Kaptolu pod hitno morati “iznajmiti” redakcijsko vijeće ako “no name” netko ne prestane pisati pamflete koje Bozanić čita!

    •  Mozgovi okovani žilet žicom
    •  Dobrodošlica ispisana kundakom
    •  Posljednja pomast za glupost na Laudato TV
    •  ''Antivakser revolucija'' miloševićevskoga tipa
    •  A Boro a Day Keeps Illness Away
    •  Kad virus neodgovornosti zahvati politiku
    •  Respekt liječnicima, a ne za Milanovićeve pohvale zločincima
    •  Hrvatska iz nehata na pravoj strani
    •  HRT politički plijen ili javni servis?
    •  Čoban tjera migrante

> Svi tekstovi ovog autora