Zašto me ne vrijeđa ”opasno” kazalište Olivera Frljića

Pogledala sam na Youtubeu scenu Frljićeve predstave “Naše nasilje i vaše nasilje” u kojoj lik koji evocira Isusa, silazi s križa (s platnom hrvatske zastave oko bedara), i siluje muslimanku. Ta scena navodno vrijeđa vjerske osjećaje katolika (rekoše neki u Rijeci i u Splitu), pa i muslimana (rekoše drugi u Sarajevu).

Moje nimalo ne vrijeđa. Naprotiv, podsjeća na njih. A budući da se usudim tako misliti, neki od onih koji viču da su njihovi osjećaji povrijeđeni, imaju potrebu reći mi grubo da zacijelo i nisam vjernica. Zacijelo i nisam na način na koji oni izražavaju da jesu.

A evo zašto ne vrijeđa moje vjerske osjećaje:

Prvo, zato što nešto malo znam o kazališnom jeziku. Simbol, u ovom slučaju Isus, prenesen iz religijskoga jezika u kazališni, ovdje gubi svoj simbolički potencijal kakvoga ima u religijskom sustavu i time prekida vezu s njim te postaje znakom kakav se ugrađuje u nov sustav simbola.

Samim time kritizira proces kojim simbol u samom religijskom sustavu može postati pukim znakom, idolom.

Isus u predstavi nema nikakve veze ni s povijesnim Isusom, kao ni s Kristom vjere, nego s Isusom kakvoga mi sami proizvodimo, a taj je, zapravo, nasilan

Isus nije referencija kakva upućuje na izvantekstualnu stvarnost, dakle na Isusa evanđelja, nego na stvarnost unutar same predstave u kojoj lik Isusa stvara vlastit referencijalni okvir.

Ukratko: Isus u predstavi nema nikakve veze ni s povijesnim Isusom, kao ni s Kristom vjere, nego s Isusom kakvoga mi sami proizvodimo, a taj je, zapravo, nasilan.

A zašto je seksualnost najekspresivniji simbol nasilja, valja pitati ponajprije Foucaulta…

Drugo, zato što je ta navodno sporna scena dio cjelokupne predstave, nastale na temelju knjige Petra Weissa ”Estetika otpora”, predstave koja upire prstom u licemjerje zagovaratelja takozvanih zapadnih i kršćanskih vrijednosti, licemjerje kakvo se grubo očituje pred izbjeglicama koji u Europi traže utočište pred razaralačkim i ubilačkim prijetnjama ratova u svojim zemljama, ratova koje je taj isti Zapad zapravo i uzrokuje i potpiruje.

Ne govori li Frljićeva predstava provokativnim jezikom satire ono isto što govori i papa Franjo jezikom kršćanskoga milosrđa kad kaže da se čovjek koji nije kadar otvoriti srce i ruke ljudima u patnji i nevolji, a aktualno je riječi o muslimanskim izbjeglicama, ni ne može nazvati kršćaninom?

Ili ne kaže li papa Franjo da kapitalizam ubija, odnosno Frljić da kao krajnju svoju posljedicu kapitalizam proizvodi – fašizam?

Doista, Isus zapadnog, a onda konkretno ovdje i hrvatskog čovjeka ukoliko je zatvorena srca i ustegnutih ruku, Isus u ime kakvoga takav čovjek brani zapadne kršćanske vrijednosti, takav Isus siluje sve one koji toga čovjeka tjeraju iz njegove samouvjerenosti i samodostatnosti.

Ne govori li Frljićeva predstava provokativnim jezikom satire ono isto što govori i papa Franjo jezikom kršćanskoga milosrđa kad kaže da se čovjek koji nije kadar otvoriti srce i ruke ljudima u patnji i nevolji, a aktualno je riječi o muslimanskim izbjeglicama, ni ne može nazvati kršćaninom?

A evo i zašto taj Isus koji siluje muslimanku u spornoj sceni mene podsjeća na moje vjerske osjećaje:

Podsjeća me, zapravo, na moje vlastito licemjerje provocirajući me da promislim: da li je moja vjera toliko jaka i duboka pa mogu biti pripravna da me istjera iz moje zone komfora? Jesam li svjesna da moja pasivnost nije neutralna, nego ako ne činim dobro, činim zlo? Dakle, nasilna je i – siluje?

Pratimo li Frljićev rad, vidjet ćemo kako on shvaća kazalište: ono je za njega mjesto društvenog angažmana, događaj kakav ruši zidove kazališnih kuća te u gledalište, budući dijagnosticirani, ulaze i oni izvan.

Predstava ”Naše nasilje i vaše nasilje” uspjela je jer su zidovi porušeni, gledatelji isprovocirani i bez da su vidjeli predstavu.

Predstava je poslužila kao zrcalo u kojem možemo po reakcijama tih ”gledatelja” vidjeti svijet u kakvom živimo onakvoga kakav jest – jedno veliko, i aktualno vrlo opasno, kazalište.

Reče jedna vjernica povrijeđenih osjećaja: ”Car je gol”, misleći da se Frljić razotkrio kao mrzitelj Isusov, dok je zapravo on dijete koje je uprlo prstom u gologa cara.

Neki carevi se zbog toga osjećaju povrijeđenima, a neki ne. I ovi prvi napadaju ove druge, jer ovi drugi koji se ne osjećaju povrijeđenima, svojim prihvaćanjem vlastite golotinje, i ne hoteći razotkrivaju golotinju svoje braće i sestara vjernika.

Zapravo, i naše i vaše nasilje.

Doista, Isus zapadnog, a onda konkretno ovdje i hrvatskog čovjeka ukoliko je zatvorena srca i ustegnutih ruku, Isus u ime kakvoga takav čovjek brani zapadne kršćanske vrijednosti, takav Isus siluje sve one koji toga čovjeka tjeraju iz njegove samouvjerenosti i samodostatnosti

A to nasilje ne počinje s ljudima koji kritiziraju Frljićevu predstavu a da ju nisu vidjeli (jer vjerojatno ionako rijetko idu u kazalište), niti s onima čiji su vjerski osjećaji povrijeđeni jer Isusa poistovjećuju s vlastitom identitarnom pripadnošću najboljoj religiji i najvažnijoj naciji, nego s onima koji ga, to nasilje, omogućuju ne sprječavajući ga te zapravo potiču.

Oni koji su u Hrvatskoj odgovorni da smo još uvijek u ratnom narativu, da ne radimo na čišćenju povijesnoga pamćenja, da budući da ne dekonstruiramo nacionalistički sustav vrijednosti, pripuštamo tihu NDH-izaciju Hrvatske.

Ukoliko ne ubijemo Isusa koji siluje muslimanku ili svakoga tko se s njim ne slaže, dakle, ukoliko ne ubijemo sva potencijalna čudovišta u nama, bit će novoga rata i svi ćemo biti silovani.

No, možda još ima nade.

Dopire iz glasova ljudi koji su u splitskom kazalištu pjevali onu Arsenovu ”Kad bi svi ljudi na svijetu”:

Kad bi svi ljudi na svijetu
Baš kao sva djeca na svijetu,
O, kad bi svi ljudi na svijetu

Odlučili da.

Mmm, da kažu svi: mnogo je bilo,
Jer suza svud dosta se lilo,
Na svijetu već loše je bilo,
Sad dobro će bit.

Hajde jače!

I ne bi tad bilo ni rata,
A tko je sam dali bi mu brata,
I sav bi strah skinuli s vrata
Jer, jer bio bi mir.

Hajde, zajedno!

Kad bi svi ljudi na svijetu
Odlučili ruke da spletu
I nikada igru ne završe,
Ne prekinu san.

Hajde, brže, brže!
Možemo li još brže?!

 

    •  Papa Franjo nas poziva: ''Činimo sve dobro koje možemo!''
    •  Britanska monarhija, Crkva i sinodalnost
    •  S odlaskom profesora Žmegača otišao je cijeli jedan svijet
    •  Želim li da se svijet promijeni?
    •  Prostor za trećeg(a) - opće dobro - u dijalogu
    •  Antisemitizam u Hrvatskoj i dalje je prisutna anomalija
    •  Susret s Irinom iz Mariupolja
    •  Bio nam dobar Prelazak!
    •  Refleksija uz rat u Ukrajini: što znači – biti za mir?
    •  Thich Nhat Hanh – učitelj za 21. stoljeće

> Svi tekstovi ovog autora