novinarstvo s potpisom
U kazalište idu građanska djeca prvenstveno zato da bi se ugledala u profinjeno ponašanje glumaca i glumica i stjecala društveni šlif. Kazalište je – tako sam i ja naučila –uz roditeljski dom, kinderštube i školu treći važan odgajatelj, budući da je već klasik Friedrich Schiller u svom eseju ”Pozornica kao moralna ustanova” učenje uz uprizorenu klasičnu literaturu proglasio nezaobilaznim učiteljem ”pravednog poretka”, ”zajednice slobodno mislećih i moralno živećih osoba” sa ”smislom za estetiku i ljepotu”.
Schiller je vjerovao u čudotvornu moć pozornice – što ga nije sputavalo napisati dramu ”Razbojnici” da bi publiku odgajao paradoksom: s efektima koji, ocijenit će kritičari, ”spadaju u ludnicu”. ”Oči kotrljaju, zgrčene šake, koje samo što se nisu sručile na nečiji obraz, promukli krici; nepoznati se cmizdreći grle, žene teturaju blizu nesvjestici – opći kaos, iz čijih magli se rodi novi Svijet”.
Schiller se služio ”paradoksnom intencijom” (metodom koju će tek 200 godine kasnije psihoanalitičar Viktor Frankl imenovati tim stručnim nazivom): ”Šok proizvodi moral” –- šok u sprezi s religijom, koja je najstabilniji stup države, jer njen sud prodire sve do najskrovitijih kutaka ljudske duše.
Na isti način djeluje pozornica – ako je religija moralna instanca, drama joj pomaže, jer gluma i insceniranje čine vidljivim osjećaje, čula, dileme društva.
Kolika li je učinkovitost kad religija i drama uprizore apstraktne zakone ili polarnosti porote i kreposti, sreće i jada, ludosti i mudrosti koje paradiraju pred gledateljima, dočaraju zaplitanje moralnih čvorova i oogućuju da se čvorovi raspletu. ”Pozornica je više nego bila koja javna ustanova države škola praktične mudrosti, putokaz kroz građanski život, nepogrešiv ključ u najtajnije tajnosti ljudskih duša”, zaključio je njemački klasik.
No, u realnom kazalištu to je bilo nešto sasvim drugačije: u novije doba kazalište je pružilo podjednako obrazovanje i kulturnu, njegovanu, profinjenu, ali i grubu, prostačku zabavu.
Sam Schiller nije na pozornicu postavljao samo estetsko i plemenito, nego i odvratno i pokvareno, polarizirajući težio katarzi.
Redatelji šezdesetih godina 20.stoljeća, kad su već buntovni studenti počeli rušiti tabue svojih roditelja i njihove svetinje – nastavljaju njihovu destrukciju i s užitkom demaskiraju i opstruiraju.
I Zagreb je sedamdesetih godina prošloga stoljeća ugošćivao performanse i kazališni akcionizam koji je razbio gabarite pozornica, kao i granice ”dobroga ukusa” i pristojnih građanskih tradicija. ”Mladi divljaci”, punk, anarhisti s obrijanim glavama, koji publici pokazuju srednji prst, psuju je – da bi se zatim okrenuli oživljavanju antičkih žrtvenih kultova i šokirali gledatelje, koje krv na pozornici, zaklane životinje, sirovo životinjsko meso i ljudski izmet asocira na izvitoperenu euharistijsku žrtvu.
I na jugoslavenskom su prostoru tijekom kreštavih i šarolikih sedamdesetih i osamdesetih godina ”kazališta orgija i misterija”, performansi sa samoozljeđivanjem Marine Abramović pored Valie Export i Gine Pane ostavili tragove – koje sada slijedi, kao zakašnjeli sljednik i baštinik, Oliver Frljić.
Ništa novo, dakle, samo što su neki suvremenici i suvremenice, koji generacijski spadaju u razdoblje umjetničkog aktivizma, zaboravili te ”divlje” godine koje su dozvoljavale i omogućavale eksperimente, zablude, ludosti.
Tada su se možda i slagali s akcionistima koji su mislili širiti prostor kazališta, rušiti granice između umjetničkih tehnika i usvojiti – simbolički – slobodu i napredak.
Danas zazivaju državnu zaštitu zbog povrede vjerskih osjećaja, zahtijevaju rigoroznu primjenu kaznene odredbe ili čak novi zakon koji sankcionira bogohuljenje – zaboravljajući da od sekularne države kao vjernici zahtijevaju takoreći specijalni status za vjeru i vjerske osjećaje.
Meta njihovih napada – Oliver Frljić – već je stekao glas enfant terriblea hrvatskog kulturnog života. Svojim režijskim konceptima očito cilja na šok, smetenost i kolebanje između čuđenja, gađenja, iznevjerenosti i pitanja je li to (još) umjetnost ili režiser naprosto poseže za relativno jeftinim, površnim efektima da bi udovoljio poslanju suvremenog umjetnika: raskrinkavanju, razgolićenju, propitkivanju upitnih pojava, događaja i vrijednosti društva.
Prosvijećena je publika, dakako, uvjerena da je upravo to zadatak i uloga umjetnika – i da nisu umjetnici ti koji uzrokuju sve negativnosti, nego da su to politika, društvo, okolnosti, vrijeme. Brane umjetničku slobodu i ulogu države – osigurati slobodu, a ne arbitrirati.
Do tuda se slažem, ali se usuđujem reći da ipak mora biti dozvoljeno zapitati jesu li šokovi, gnjev, nerazumijevanje optimalna metoda, jesu li primijenjena sredstva najbolji mogući način za izoštravanje diskursa i izokretanje uobičajene mentalne slike. U žaru obrane umjetnikove slobode ne bi škodila mala doza racionalnosti i sjećanje kako ničija sloboda ne može biti apsolutna, jer nailazi na granice gdje počinje sloboda drugih.
Publiku čine i oni koji se ne bune u izravnoj konfrontaciji s umjetnicima – nego na sigurnoj distanci, ali zato s krunicama u rukama. Molititelji(ce) krunica uz svijeće i nezaobilaznog svećenika su prizor koji prati gotovo svaki javni događaj.
Njihovo ”rječito tiho” moljenje nameće dojam da molitelji usrdno prizivaju Boga, bijesnog, gnjevnog moćnika, koji samo što nije poslao grom i munje na grešni svijet – a da će upravo njihove molitve tog osvetoljupca ”smiriti”.
Moram priznati: scene s moliteljima imaju nešto avetinjsko, kao da je u tijeku ritualni izgon Sotone, pravi egzorcizam kakav propisuje ”Missale Romanum” iz 1999. godine. Tu su na 90-ak stranica propisani koraci egzorcista i uređenje okruženja u kojem egzorcist smije obavljati svoju – sasvim legitimnu, kanonskim pravom iz 1983. godine utemeljenu – aktivnost.
Država to tolerira, mora, jer je i to odraz slobode savjesti, a povrh toga aktivnost za koju je Crkva ugovorima ovlaštena. Na primjedbu da država nije dužna štititi nešto tako ”mutno” kao što su ”osjećaji” frakcija ”krunica” će vam uzvratiti da država i te kako štiti osjećaje – kažnjavanjem krivičnih djela poput verbalne uvrede, klevetanja, povrede uspomena na pokojnike, a da ne govorimo o kažnjivosti silovanja ili seksualne zloporabe. Osim fizičkih bolova ova djela teško vrijeđaju dostojanstvo, dakle osjećaje.
No, činjenica da kažnjavanje uvreda, klevetanja i prisile predstavljaju civilizacijski napredak i povećanu zaštitu ne može se mjeriti sa zaštitom vjerskih osjećaja; zaštićene vrijednosti ugleda, dobra glasa, fizičke i psihičke cjelovitosti odnose se izravno na fundamentalne osobine.
Rasističke, ksenofobne ili diskriminacijske izjave protiv seksualne orijentacije zadiru u osobu – ali provokativni sadržaji kazališta, slikarstva, filma? Teško je prosvijećenom, a ironiji sklonom suvremeniku vjerovati u to – čak i da je vjernik.
U kazalištu umjetnik nikoga ne vrijeđa osobno, akcije nisu uperene ni protiv koga, svaki gledatelj, posjetitelj može se prema predstavi odnositi kako mu drago: ostati ili napustiti kazalište, odlučiti pogledati predstavu ili ignorirati je. Ni jedno bitno dobro individualne osobe nije ugroženo.
Pritisak na ”odgovorne u državi” da primijene sankcije – to ima izravni utjecaj na socijalnu klimu. Ona će manje trpjeti kad se ljudi odnose prema tuđem neobičnom ponašanju i vjerovanju s uvažavanjem i poštovanjem, u duhu popustljivosti i milosti.
Postoji tijesno sestrinstvo između slobode vjerovanja i slobode umjetnosti – ako se one međusobno iskušavaju, razljute i vrijeđaju, treba se sjetiti da su ipak u pitanju slobode koje imaju isti korijen.
Tko se bori protiv slobode umjetnosti, dosljedno se bori i protiv slobode vjerovanja i izražavanja svega što mu je na umu – a to je put u totalitarizme.
Sloboda umjetnosti i sloboda savjesti štite samu slobodu, a ne sadržaj ili kvalitetu proizvoda uma, bilo umjetnosti, bilo vjere. Pravo to ne može – nema konsenzusa o tome što je dobra ili loša umjetnost, nego samo riječ književnog kritičara: Dobar ukus danas je kamen spoticanja jučer. Šokantnost jučer je danas klasika. A što danas ne razumijemo, sutra će biti staromodno.