novinarstvo s potpisom
Ovako rovovski postavljen, problem se neće riješiti nikad. Slovenija smatra da je pobjeda neupitna, pa još i čvršća nego što je bila nekidan. Jer, nakon upozorenja Angele Markel da će odluka arbitraže biti obavezujuća za sve, sada je i Europska komisija poručila da se presuda u graničnom sporu između Ljubljane i Zagreba mora provesti.
Hrvatska strana – praktički zadovoljna rješenjima za sporne točke na kopnu, ali iznervirana podjelom Piranskog zaljeva – tješi se da je jasan stav Bruxellesa ipak ublažen i relativiziran dodatkom da je riječ o bilateralnom pitanju i upućivanjem slovenske i hrvatske vlasti da dobrosusjedski utvrde kako će se presuda provesti u djelo.
Premda su premijeri Andrej Plenković i Miro Cerar već dogovorili susret za 12. srpnja, ne vidi se kako se može pomiriti namjera Slovenije da što prije stanu na svoju novu graničnu crtu u Piranskom zaljevu i ustrajavanje Hrvatske na tome da se nas odluka arbitraže ne tiče jer smo se iz postupka povukli.
Situacija s dva jarca ukopana na brvnu ne može nikome donijeti ništa dobra, pogotovo na duži rok. Zagreb i Ljubljana mogu tjerati svoje još 15 ili još 25 godina i pokazivati jedni drugima rogove, ali jednom će se ipak morati naći zajedničko rješenje kako dalje.
Ekskluzivna je odgovornost državnih politika da to bude što prije i uz što manje štete i nervoze za sve. Građani koji žive u tom području s obje strane uvale, ribari i svi ostali, ne mogu čekati da se inati ispušu, niti im odgovara populističko napasanje stada na ovoj temi unedogled.
U bilateralnim pitanjima najgora je politika prkosa. A ne postoji nitko drugi na kugli zemaljskoj tko može naći formulu suživota u Piranskom zaljevu nego Slovenija i Hrvatska. Ni Bruxelles, a ni Donald Trump.
Zato je posve logična i nezamjenjiva opaska EK-a da se bilateralno pitanje mora apsolvirati bilateralno. Nije to nikakva kalkulacija da se malo podigra i Hrvatskoj. Princip je, uostalom, uvijek isti, ništa drugačiji među susjednim državama nego među običnim ljudima.
Sudovi su odličan izum civilizacije i jedini put da se nametne rješenje kad se ljudi ne mogu ni složiti, ni dogovoriti, kad su interesi nepomirljivi.
Sjednu, vide sve što je na stolu, saslušaju sve argumente i donesu odluku. Među onima koji se sude, uvijek je jedan ili potpuno nezadovoljan ili manje sretan s presudom, drugačije ni ne može biti, no računa se da je stvar završena i riješena.
Ali vrlo često zapravo nije tako. Sudski pravorijek, bez obzira na to što je pravno konačan, često ne briše problem s dnevnog reda. Život je kompliciran, veze između strana koje su došle u sukob oko istih pretenzija, često se moraju na razne načine nastaviti i nakon što svima stigne pravomoćna sudska odluka sa službenim pečatom.
Dijete koje je na sudu dobila majka, i dalje želi viđati i otac. Na međi između dva imanja koju je uspostavio sud, opet se svakog jutra sreću vlasnici. Sudski potvrđeni nasljednici unutar iste obitelji i ubuduće će morati ići u zajedničku vikendicu i popraviti krov ako ga skrši bura. Strane se mogu ponašati kao smrtni neprijatelji, kao divljaci, ili kao normalni ljudi.
Mogu jedni drugima zagorčavati život ili se mogu dogovarati. Kako će postupiti Hrvatska i Slovenija, tek ostaje da se vidi. Bilo bi bolje da siđu s brvna.
(Prenosimo s portala Novoga lista).