Ne smije se sakriti što je u Areni napravio Gibonni

Gibonni me je lijepo zamolio, mene i dvadesetak tisuća drugih ljudi koji su mu 21. listopada došli na koncert u zagrebačku Arenu, da ne pričam okolo o tom događaju, neka to ostane naša mala tajna. Ali, neka mi oprosti na indiskreciji, jer napravio je nešto što ne bi trebalo ostati skriveno i zatrpano u svem tom pijesku i mulju kojim se svakodnevno pune naše oči, uši i umovi. 

Ni o čemu drugom ne osjećam da bi bilo važnije da ovaj tjedan pišem, nego baš o večeri koja je bila kruna dosadašnjeg postojanja i rada skladatelja, pjesnika i pjevača, mirnog i dobrog čovjeka Zlatana Stipišića Gibonnija.

Volim spomenuti, napisati i izgovoriti njegovo puno ime i prezime. Zato što lijepo zvuči, kao kad se šaka zlatnika iz dlana baci u škrinju s blagom, kao i zato što priziva draga sjećanja na Zlatanova oca: Ljubu Stipišića Delmatu.

Izreći da bez Delmate ne bi bilo ni Gibonnija mnogo je više od puke biološke činjenice. Sin to dobro zna i pokazuje svaki put kad se na spomen svoga oca sav pretvori u skrušenu skromnost i zahvalnost.

Premda, ili možda baš zato što se sam Gibonni svjesno i temeljito svih tih godina uklanja od bilo kakvog politiziranja, njegovo djelovanje, kojem je ovaj koncert došao kao zapjenjena krijesta velikog vala, znakovito je i poučno i u širem društvenom, kulturnom i političkom kontekstu

Premda u drugačijem izričaju, iz Gibonnijeva jezika i glazbe posvuda prosijava blago naslijeđeno od oca Ljube, skupa s pravilom da ni stihove, ni note, ne valja prosipati uludo.

Govoreći o drevnim napjevima dalmatinskim i delmatskim, Ljubo Stipišić volio je spominjati veliku snagu tajanstveno zakračunatu u određenim kombinacijama tonova i glasova, te kako se te sile otključavaju pjevanjem.

Ne želim, naravno, Gibonnijevim pjesmama pripisivati nadnaravne moći, ali silni valovi dobre energije te su subote zapljuskivali veliku Arenu dok je publika uglas pjevala jednu za drugom drage i pozate pjesme.

Premda, ili možda baš zato što se sam Gibonni svjesno i temeljito svih tih godina uklanja od bilo kakvog politiziranja, njegovo djelovanje, kojem je ovaj koncert došao kao zapjenjena krijesta velikog vala, znakovito je i poučno i u širem društvenom, kulturnom i političkom kontekstu.

Jedna mudra građanka često mi zna reći kako čovjek nikada nije bespomoćan pred željom i potrebom da svijet učini boljim i ljepšim. Ako ne mogu utjecati na uređenost države, uvijek mogu urediti svoj kutak, stan, kuću, balkon, dvorište, vrt.

Evo, baš neki dan, nakon što me pola sata ubijao u pojam i tjerao u malodušnost televizijski prijenos sastanka Saborskog povjerenstva za Agrokor, ustao sam i oprao sve prozore u stanu. I odmah mi je bilo bolje, a pogled na svijet jasniji, počevši od svakog lista na brezama pod balkonom.

Gibonnija nema na Facebooku niti Instagramu, brižno štiti vlastitu privatnost i svoje obitelji, ne sudjeluje u glamuroznim estradnim paradama. Samo dođe, sa zahvalnošću pokupi sve one zaslužene Porine, i ode natrag u svoj svijet iz kojeg onda šalje, kako sam kaže, otvorena pisma svojih pjesama.

Gibonni me je lijepo zamolio, mene i dvadesetak tisuća drugih ljudi koji su mu 21. listopada došli na koncert u zagrebačku Arenu, da ne pričam okolo o tom događaju, neka to ostane naša mala tajna. Ali, neka mi oprosti na indiskreciji, jer napravio je nešto što ne bi trebalo ostati skriveno i zatrpano u svem tom pijesku i mulju kojim se svakodnevno pune naše oči, uši i umovi

Pa tko pročita, pročita.

U međuvremenu ljudima daje i više od pjesama, ali to čini tako da doista ni njegova ljevica ne zna što mu radi desnica. Humanitarni rad i projekti nikada mu nisi bili reklama za posao kojim se bavi.

U osvrtima na ovaj posljednji koncert, barem onima koje sam ja pročitao, izostala je jedna pohvala koju Gibonni itekako zaslužuje, a tiče se najizravnije njegovog umjetničkog poštenja i temeljitog rada koji ulaže u svoj instrument – glas.

Koncert od skoro tri sata itekako je ozbiljan test za svakog pjevača. Gibonni pjeva bolje nego ikada. K tomu, ne pamtim kada sam čuo tako skladno pjevanje publike, još otkako su me Bečani jednom zadivili pjevajući jednoglasno i skladno Ave Mariju na jednom koncertu u bečkom Konzerthausu.

To da mnoštvo u sav glas pjeva poznate refrene dragog im pjevača nije čudo. Ali, Gibonni je sa svojom publikom napravio jedno pravo malo čudo kada je preuzeo ulogu dirigenta i tom zboru tisuća dao znak da zapjeva u pianissimu.

Divno i nezaboravno. Potaknuti mnoštvo i dati mu priliku da sudjeluje u oblikovanju pa makar jedne minute glazbene ljepote – neprocjenjivo.

Nadalje, Gibonni oko sebe okuplja najbolje, kojima se zna pokloniti s iskrenim poštovanjem i divljenjem, što me podsjetilo na još jedan čudesan koncert na tom istom mjestu, kada je u Areni pred svojim glazbenicima šešir skidao Leonard Cohen.

Nikada još nisam čuo da električna gitara pjeva tako kao što je na Gibonnijevom koncertu pjevala u rukama Vlatka Stefanovskog. Svoj pečat koncertu dao je i Urban, baš kao i zadivljujuće vokalne solaže Maye Azucene. Čak dva zbora, moćni muški glasovi Brodosplita te London Gospel Community Choir sa svojim zvonkim ženskim grlima bili su veličanstvena vokalna kulisa.

A onda, pred kraj koncerta, još jedna sjajna umjetnička gesta: komorne izvedbe nekoliko rijeđe izvođenih pjesama na maloj pozornici usred dvorane, s Matijom Dedićem za klavirom i uz pratnju dvojice sjajnih mladih muzičara, dua “Bow vs. Plectrum”, kontrabasista Tihomira Hojsaka i tamburaša Filipa Novosela.

Velika je stvar kada tisuće pjevaju pjesme u kojima su jedini mačevi oni na dnu mora (…) Ni o čemu drugom ne osjećam da bi bilo važnije da ovaj tjedan pišem, nego baš o večeri koja je bila kruna dosadašnjeg postojanja i rada skladatelja, pjesnika i pjevača, mirnog i dobrog čovjeka Zlatana Stipišića Gibonnija

Nadalje, u današnjem društvu i svijetu, nipošto nije nevažno kada tisuće i tisuće ljudi sada već nekoliko generacija, u Hrvatskoj i čitavom susjedstvu, napamet znaju, pjevaju i ponavljaju pjesme koje sadrže jednostavno i lijepo izrečene plemenite poruke i pouke o ljudskosti, o uvažavanju svakog čovjeka, o odbijanju svrstavanja i postrojavanja u torove i tabore bilo koje vrste, o važnosti i snazi isprike i oprosta te o mnogim ljudskim licima ljubavi i svega bolnog i lijepog što nam ona donosi.

Naposljetku, pjesme u kojima su jedini mačevi oni ruzinavi, na dnu mora, ispod bandira potonulih carstava, pored kostiju vojske koja spava, te “dice daleko od kuće”.

Scenografija potonulog broda na kojem je ispisan naziv Udica, istoimenu je Gibonnijevu baladu, koja nipošto ne spada u takozvane stadionske pjesme, postavila u središte, kao glavnu temu čitavog ovog koncerta.

Ništa više o tome nije trebalo reći, nego samo tihim glasom otpjevati najnoviju Gibonnijevu pjesma koja će ući u sve antologije.

Još jedna poruka, još jedno pismo u buci bačano u more, pa do koga dođe, dođe. A došlo je i doći će još do mnogih, premnogih da bi ova plemenita priča ostala tajnom.

 

 

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
    •  Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
    •  Vojni neboder "Vukovar" kao otirač i kamuflaža HDZ-a

> Svi tekstovi ovog autora