Zašto ne smijemo šutjeti? Govor o vjeri prije i poslije 1991.

Doista, mnogo toga se promijenilo, i to gotovo preko noći, te 1991. Dopustite mi da ovoga puta ne pokušam analizirati što se dogodilo, nego ispričam svoje iskustvo.

Tada sam bila već osam godina katehistica ljudima u potrazi za duhovnošću ili vjerom u crkvi sv. Franje na Kaptolu 9 u Zagrebu. Dva puta tjedno nalazila sam se sa svakom skupinom da razgovaramo o Bibliji, o Drugom vatikanskom koncilu, o duhovnim iskustvima, vjeri, moralnim dilemama.

Među polaznicima bilo je vjernika drugih denominacija (pravoslavnih ili protestanata) ili religija (muslimana i židova), potom agnostika, obraćenika, pogubljenih… Razgovarali smo otvoreno o svemu i zajedno tražili mogućnosti življenja vjere kao intimnog, osobnog odgovora na dar života.

Neki od njih su poželjeli primiti sakramente koji bi ih uveli u puninu pripadnosti Crkvi kao mističnom Tijelu Kristovu. I to bi učinili kada bi se osjetili pripravnim, u različita vremena liturgijske godine.

S mnogima sam još godinama održavala prijateljske odnose, zahvalna što su mi njihova otvorenost, povjerenje i pitanja pomagali u sazrijevanju u vlastitoj vjeri.

A onda, sve se promijenilo, gotovo preko noći, te 1991. Odjednom je struktura ljudi koji su htjeli pohađati tečajeve katekumenata postala radikalno drukčijom. Dolazili su oni koji svojim osobnim dokumentima htjeli priložiti i krsni list ili koji su se za par mjeseci htjeli vjenčati u Crkvi. Bez interesa za razgovore i bez raspoloživosti za molitvu, osim eventualno ponavljanja obrazaca

U drugoj polovini osamdesetih također sa povremeno, sam u prepunoj crkvi, poslije večernje svete mise, vodila vjeronauk za odrasle.

Tako sam, primjerice, na blagdan svete Klare govorila o ulozi žene u Crkvi otvoreno kritizirajući marginalizaciju žena kroz povijest.

O blagdanu sv. Franje pričala sam o aktivnoj ljubavi prema životinjama i obrani njihova prava na život kao sastavnom dijelu kršćanske vjere.

Na blagdan Edith Stein bilo mi je važno istaknuti našu stariju židovsku braću od koje bismo puno mogli naučiti o Isusu kao čovjeku, kao i o korijenima kršćanske vjere.

Slobodno sam progovorila o nenasilju kao ključnom načinu kršćanskoga življenja te dovela u pitanje sintagmu ”pravednoga rata“.

Dovela sam i Jean Vaniera koji je svoj život posvetio životu s mentalno hendikepiranim osobama s kojima je naučio jezik srca.

Ili sam jednom povela raspravu o teologiji oslobođenja, odnosno postavila otvoreno pitanje: može li naša potraga za duhovnom slobodom biti odijeljena od borbe za slobodom od društvenih i političkih prisila i ropstava?

Jednom sam govorila i o kontemplaciji te naglasila važnost šutnje, odnosa s vlastitim tijelom, kao i činjenici da možemo učiti i od drugih duhovnih tradicija: od pravoslavne mistike do istočnih duhovnosti, posebice, na tragu Thomasa Mertona, zen-budizma.

Govorila sam slobodno što vjerujem, svjesna da je Crkva bogata mnoštvom interpretacija i da je moja jedna od njih nadahnuta Drugim vatikanskim koncilom i osnažena druženjem s o. Bonaventurom Dudom ili slušanjem i čitanjem, primjerice, o. Tomislava Šagi-Bunića ili Josipa Turčinovića. Svidjela se tada slušateljima na Kaptolu 9.

Nitko mi nije prigovorio zbog izgovorenih riječi. Štoviše, zvali su me da govorim i u drugim crkvama.

Dakako, među kršćanima je bilo onih koji su se radije držali tradicionalnih obrazaca izražavanja vjere, ali smo se uzajamno poštivali, uvažavali te čak učili jedni od drugih.

A onda, sve se promijenilo, gotovo preko noći, te 1991.

Odjednom je struktura ljudi koji su htjeli pohađati tečajeve katekumenata postala radikalno drukčijom. Dolazili su oni koji svojim osobnim dokumentima htjeli priložiti i krsni list ili koji su se za par mjeseci htjeli vjenčati u Crkvi. Bez interesa za razgovore i bez raspoloživosti za molitvu, osim eventualno ponavljanja obrazaca.

Da govorim na vjeronauku za odrasle još sam neko vrijeme bila pozivana, ali su mi teme bile zadane: hrvatske božićne pjesme, hrvatski sveci, hrvatski pjesnici s religijskim motivima u svojoj lirici… Tada mi se činilo da je to prolazno, da ćemo se s vremenom vratiti ozbiljnijim i važnijim temama, štoviše proširiti ih i produbiti ih novim pitanjima, posebice onima koja se tiču afirmacije vjere u javnom, političkom prostoru. No, to se nije počelo događati ni po završetku rata. Niti se, kao što vidimo, ne događa ni ove, 2017

Da govorim na vjeronauku za odrasle još sam neko vrijeme bila pozivana, ali su mi teme bile zadane: hrvatske božićne pjesme, hrvatski sveci, hrvatski pjesnici s religijskim motivima u svojoj lirici…

Tada mi se činilo da je to prolazno, da ćemo se s vremenom vratiti ozbiljnijim i važnijim temama, štoviše proširiti ih i produbiti ih novim pitanjima, posebice onima koja se tiču afirmacije vjere u javnom, političkom prostoru.

No, to se nije počelo događati ni po završetku rata. Niti se, kao što vidimo, ne događa ni ove, 2017.

Naravno ima mnoštvo svećenika i vjernika od integriteta, ali njihove riječi ne dospijevaju u javni prostor. On je okupiran onima koji zastupaju jednu jedinu moguću interpretaciju kršćanstva kakvo je u sprezi s nacionalizmom i političkom moći, sprezi kakva itekako hrani neoliberalni kapitalizam.

Tko još čita tekstove Željka Mardešića? Ili uopće čita išta osim tekstova svojih istomišljenika koji se ni ne bave kritikom sadržaja s kojima se ne slažu, nego naprosto diskreditiraju njihove autore izmišljajući im lažne agende?

Postupno postajemo svjesni društvene konstrukcije znanja i različitih značenja njegove produkcije. Ono se kreće oko pitanja o tomu što, uopće, možemo znati i kako možemo znati), kako smo kao subjekt znanja oblikovani i tko ima koristi od onoga što se tvrdi da se ponajbolje zna).

Dakle, rasprava o tomu što kršćanstvo znači i kako uspostavlja svoje značenje neodvojiva je od onoga što vjernik hoće da znači i kako želi da znači te je lako opaziti da je strategija tradicionalne vjere i sama tek igranje na pozornici moći.

Za moj govor o vjeri je od 1991. na ovamo postupno bivalo sve manje prostora, dok se nisam povukla iz javnoga angažmana u Crkvi, a onda nešto kasnije počela pisati i objavljivati tamo gdje su prihvaćali moje tekstove.

Među posljednjim glasilima namijenjenima ponajprije katolicima bio je to, još dok su mu urednici bili koncilski orijentirani bosanski franjevci Ivan Šarčević i Drago Bojić, list Svjetlo riječi ili časopis Bosna franciscana, a Kršćanska sadašnjost objavila mi tek još malu monografiju o anđelima.

Mnogi teološki časopisi objavljuju i dalje moje priloge, samo ukoliko ne zadiru u aktualno stanje u Crkvi. Nakon jedne tribine na Katoličkom bogoslovnom fakultetu gdje sam 2010. govorila kako je i prešućivanje pedofilskih zločina u Crkvi također zločin, članovi uredništva časopisa su me sutradan zamolili da odustanem od objavljivanja na koje su me srdačno bili pozvali večer prije jer bi neki od njih zbog toga mogli izgubiti posao!

Naravno, ne razmišljam bitno drukčije ni poslije dvadeset šest godina, koliko je prošlo od 1991. Možda tek nešto manje naivno, usložnjeno čitanjem autora koji slično razmišljaju te obremenljeno vlastitim iskustvima. No, tko bi me 2017. pozvao da govorim s oltara koje katoličke crkve? Ili da pišem otvoreno o aktualnim, gorućim problemima za kakve katoličke novine ili portal?

O feminističkoj teologiji mogu govoriti tek na Ženskim studijima, o teologiji životinja na tribinama pokreta za oslobođenje životinja, o Isusu Židovu svojim studentima, o nenasilju i milosrđu eventualno aktivistima kakve civilne udruge.

U svemu tomu osobno nisam, dakako, važna, nije ni riječi o meni osobno, nego postajem svojevrsnim simptomom. Zajedno s drugima, u početku pojedincima a onda, evo, i skupinama zabrinutih katolika, postajemo barometrom onoga što se događa. Mjerimo dubinu jaza između različitih interpretacija kršćanstva: onoga koncilski orijentiranoga te onoga prožetoga plemenskim strastima i voljom za moć. Svjedoci smo, s jedne strane, da ovi drugi okupiraju javni prostor pseudo-demokratskim metodama te, s druge strane, marginaliziraju sve druge katolike kojima ne daju pravo na glasa A golema većina ionako šuti jer ih se to kao ne tiče. Danas se mnogi koncilski orijentirani kršćani osjećaju u nutarnju emigraciju izgnanima iz vlastite Crkve

Zamjerili mi pojedini glasni katolici što sam naglasila oštru kritiku neoliberalnog kapitalizma, kakvu je papa Franjo artikulirao u enciklikama Radost evanđelja i Laudato si.

O ljepoti pravoslavne liturgije i mistike bi se valjda smjelo govoriti samo u pravoslavnim crkvama, a već same riječi kao kontemplacija ili, ne daj Bože, tehnike disanja, joga ili štogod sličnoga, valjda su same po sebi zabranjene.

Pisati još mogu, čini se, tek na portalima kakav je Autograf. Nema ih puno i imaju definiranu čitateljsku publiku koja ionako, manje-više, razmišlja slično kao ja.

 Nisu li me danas, samo zato što predajem na protestantskom fakultetu, borbeni katolici prozvali protestanticom, i to kao da je to negativna kvalifikacija ili kao da katolici tamo ne bi smjeli predavati?

Ne karakterizira li me se kao obožavateljicom Frljićeva kazališta samo zato što branim njegovo pravo na slobodu umjetničkog izražavanja?

Ne zove li me se zagovaračicom pobačaja zato što ne mislim da bi on trebao biti predmetom izričite zakonske zabrane?

Ne napadam li, navodno, nauk Crkve samo zato što, u skladu sa suvremenom biblijskom egzegezom, tvrdim da Izvještaj o stvaranju svjedoči o ontološkoj jednakosti muškaraca i žena?

Nisam li, samo zato što kritiziram negativne pojave u Katoličkoj crkvi, prozvana njezinom neprijateljicom?

U svemu tomu nisam, dakako, važna, nije ni riječi o meni osobno, nego postajem svojevrsnim simptomom.

Zajedno s drugima, u početku pojedincima a onda, evo, i skupinama zabrinutih katolika, postajemo barometrom onoga što se događa. Mjerimo dubinu jaza između različitih interpretacija kršćanstva: posebice onoga koncilski orijentiranoga te onoga prožetoga plemenskim strastima i voljom za moć.

Svjedoci smo, s jedne strane, da ovi drugi okupiraju javni prostor pseudo-demokratskim metodama te, s druge strane, marginaliziraju sve druge katolike koji svoje kršćanstvo ne razumiju kao i oni. A golema većina ionako šuti jer ih se to kao ne tiče. Danas se mnogi koncilski orijentirani kršćani osjećaju u nutarnju emigraciju izgnanima iz vlastite Crkve.

Ipak, ne bi trebalo šutjeti. Ponajprije stoga što se riječi utjelovljuju u stvarnost: u tamnoj pjegi njihovoga nesvjesnog skrivaju se realne opasnosti za sve nas.

Mnogi, naime, barem onih najglasniji, sada već otvoreno priželjkuju poljski scenarij. Osjećaju se pozvanima da brane ”kršćanske vrijednosti“ te mobiliziraju i sasvim iskrene, ali nedostatno informirane i poučene kršćane.

Tko bi one 1991. mogao misliti da će ijedan kršćanin moći dopustiti da se u njegovim redovima javi makar i jedan glas koji poziva na holokaust muslimana, na čistu, ”bijelu“ Europu?!

Tko bi mislio da će pojam spasenja biti generiran strahom od biološkog i nacionalnog izumiranja te profaniran i reduciran na materijalni identitet?!

Tko se mogao nadati da će molitva postati zapravo oruđe represije i diskriminacije?!

Tko bi mogao i sanjati de će biti moguć apsurdan i ridukulan zahtjev radikalno ekstremističkih Poljaka da se Isusova majka Marija, politički legitimno na saboru, proglasi kraljicom Poljaka kao da je njezino kraljevstvo od ovoga svijeta?!

Hoće li biti srušen Ustav Republike Hrvatske, te više nećemo biti sekularna nego ”katolička“ država? Hoće li naši zakoni izražavati juridički shvaćene zakone tzv. kršćanskog morala i biti obvezujući za sve? Hoćemo li nastaviti negirati pozitivne tekovine povijesnih mijena, a veličati prevrednovanje negativnih? Hoćemo li, pod izlikom obrane kršćanstva, svima koji to nisu odricati pravo na slobodan život, pa čak i na postojanje? Hoćemo li otvarati nove konclogore? Hoćemo li pokretati nove križarske ratove?

Hoće li biti srušen Ustav Republike Hrvatske, te više nećemo biti sekularna nego ”katolička“ država?

Hoće li naši zakoni izražavati juridički shvaćene zakone tzv. kršćanskog morala i biti obvezujući za sve?

Hoćemo li nastaviti negirati pozitivne tekovine povijesnih mijena, a veličati prevrednovanje negativnih?

Hoćemo li, pod izlikom obrane kršćanstva, svima koji to nisu odricati pravo na slobodan život, pa čak i na postojanje?

Hoćemo li otvarati nove konclogore?

Hoćemo li pokretati nove križarske ratove?

Doista, jedino čemu nas povijest uči jest da ništa ne učimo od povijesti. A to ne bi trebao biti makar bilo i uzaludno, razlog za odustajanje od govora i učenja.

Svakako ne dok još vjerujemo da se u kršćanstvu radi ponajprije o ljudskoj duši i preobražaju ljudskoga bića, svakako ne dok nam je papa rimski biskup Franjo.

    •  Papa Franjo nas poziva: ''Činimo sve dobro koje možemo!''
    •  Britanska monarhija, Crkva i sinodalnost
    •  S odlaskom profesora Žmegača otišao je cijeli jedan svijet
    •  Želim li da se svijet promijeni?
    •  Prostor za trećeg(a) - opće dobro - u dijalogu
    •  Antisemitizam u Hrvatskoj i dalje je prisutna anomalija
    •  Susret s Irinom iz Mariupolja
    •  Bio nam dobar Prelazak!
    •  Refleksija uz rat u Ukrajini: što znači – biti za mir?
    •  Thich Nhat Hanh – učitelj za 21. stoljeće

> Svi tekstovi ovog autora