novinarstvo s potpisom
Zagrebački sastanak hrvatskog i slovenskog premijera, osmi u posljednja tri mjeseca, baš kao što smo i najavljivali, nije donio nikakav proboj ni preokret, unatoč umjetno stvorenoj psihozi i velikim očekivanjima.
Razlog za to krije se u činjenici da susret Andreja Plenkovića i Mire Cerara nije održan zbog činjenice da su dvije strane tijekom neformalnih razgovora koji se odvijaju cijelo vrijeme približile svoja nepomirljiva stajališta, nego je isključivo rezultat vanjskog pritiska, odnosno pritiska Europske komisije, koja inzistira na dijalogu dviju članica Europske unije.
Štoviše, europskom je pritisku u ovom slučaju ponajprije bio izložen slovenski premijer Cerar, i to zato što se Cerar svojim uvjetovanjem razgovora s Plenkovićem isključivo razgovorom o arbitraži i posljedičnim odbijanjem dolaska u Zagreb zatekao u specifičnoj poziciji, zbog čega je prošlog petka u Bruxellesu ipak morao popustiti.
No razgovor, sam po sebi – bez obzira koliko on bio prijateljski i dobrosusjedski – automatski ne donosi rješenje, pogotovo u ovoj situaciji, kada su polazišta dviju strana potpuno suprotstavljena.
Unatoč činjenici da hrvatski premijer tvrdi da dvije strane nikad nisu bile bliže rješenju koje bi bilo prihvatljivo i jednoj i drugoj strani u sadržajnom smislu, u pravnom smislu rješenje ovog spora, koji više od dva i pol desetljeća opterećuju odnose dviju susjednih zemalja, jako je daleko.
Dok Plenkovićevo rješenje, koje podrazumijeva stvaranje novog pravnog okvira i novih protokola o granici na kopnu i moru, kao i na području slovenskog ”junctiona”, odnosno kontakta s otvorenim vodama, za koje je preduvjet dogovor o granici, znači simboličan povratak na početak i nove pregovore, na slovenskoj strani sve to smatraju nepotrebnim i prevladanim, s obzirom na to da imaju arbitražnu odluku koja sve to definira i od koje ne žele odstupiti ni za milimetar.
I slovenska politika pritom inzistira na arbitražnoj odluci i njezinoj implementaciji bez obzira na to što je sama odluka daleko od slovenskih očekivanja, znajući da bi bilo kakvo odstupanje od te odluke u ovom trenutku predstavljalo i simbolično priznanje poraza, dok iz istih razloga ni hrvatska politika ne želi prihvatiti arbitražu, premda ona ispunjava većinu hrvatskih očekivanja.
U tom bi se slučaju, naime, i hrvatska politika morala suočiti s prošlim pogrešnim odlukama.
Drugim riječima, slovenska strana inzistira na implementaciji za nju nepovoljne odluke zbog politikantskih razloga, zbog kojih hrvatska strana odbija arbitražu, premda joj odluka u sadržajnom smislu odgovara.
Zato je gotovo sigurno da će ovaj problem rješavati neki budući slovenski premijer ili premijerka, s obzirom na to da premijer Cerar nakon sljedećih parlamentarnih izbora, koji će se održati do ljeta sljedeće godine, sigurno neće biti na značajnijoj političkoj funkciji u Sloveniji.
I zato se ovaj sastanak Cerara i Plenkovića, odnosno Mira i Andreja, kako su se međusobno oslovljavali, sveo na oponašanje dijaloga i dokazivanje zrelosti i europskog pristupa.
Zbog toga je, na kraju krajeva, sastanak i održan, a ne zbog stvarnog rješavanja i prevladavanja ovog sada već mučnog problema, koji 29. prosinca ulazi u novu i još opasniju fazu.
(Prenosimo s portala Novoga lista).