Igra s granicama bez granica

Ili kako je bravar zabravio granice, a nasljednici s doktorskim titulama ne mogu naći ključ

Nastavnik zemljopisa u Osnovnoj školi “Vladimir Nazor” u Požegi bio je odličan i promućuran pedagog. Drug Miljević, kako smo ga zvali, nastojao je nama nemirnim pubertetlijama drmajućih hormona utuviti u glavu znanja specifičnim metodama. 

– Zapamtite, naša domovina Jugoslavija graniči s BRIGAMA – grmio je Miljević tih ranih šezdesetih dok smo mi dečkići, slušajući ga s pola uha, nožićem rezbarili klupu ili ispod oka gledali djevojčice koje su se pravile odraslijima nego što zapravo jesu.

Jugoslavija, dakle, graniči s BRIGAMA – Bugarskom, Rumunjskom, Italijom, Grčkom, Austrijom, Mađarskom i Albanijom. I to se lako pamtilo, pa, eto, i do dan danas, više od pet desetlječa kasnije nisam zaboravio što je drug Miljević rekao.

Jugoslavija, dakle, graniči s BRIGAMA – Bugarskom, Rumunjskom, Italijom, Grčkom, Austrijom, Mađarskom i Albanijom. I to se lako pamtilo, pa, eto, i do dan danas, više od pet desetlječa kasnije nisam zaboravio što je drug Miljević rekao

Sredinom šezdesetih, dva desetljeća nakon Drugog svjetskog rata, Jugoslavija se počela otvarati prema svijetu, a rast standarda osjetili su mnogi i neko opuštenije ozračje osjećalo se na svakom koraku. I baš zato upozorenja Partije kako valja biti stalno budan i čuvati se svakovrsnih, najčešće imaginarnih, vanjskih i unutrašnjih neprijatelja bila je politika koja je davala rezultat.

Kako god bilo da bilo “bravar” je bio, čini se, mudriji od ovih danas. Tih šezedestih lukavo lavirajući između Istoka i Zapada, između Varšavskog i NATO pakta, lagano je otvarao zemlju specifičnog “light” samoupravnog socijalizma, stvarajući svijet nesvrstanih.

Partija je, obračunavši se s Rankovićem, ipak, bdjela, da se ne opustimo do kraja. A kako je bilo s BRIGAMA? Analizirajmo to s povijesnim odmakom. Po redu.

S BUGARSKOM? Problem su bile bugarske aspiracije prema Makedoniji i dijelovima Srbije. Bila je, u jednom razdoblju, i ideja iz Staljinove kuhinje da se Bugarska ujedini u jugoslavesnku federaciju. Ali “bravar” je to, uz malu pomoć Zapada, otklonio. Makedonija – republika i Bugari su ušutkani.

S RUMUNJSKOM? Tu nekih većih teritorijalnih pretenzija nije bilo niti s jedne strane. Čak se zajednički gradila i hidrocentrala na Đerdapu. Problem je bio što je tu konfiguracijski bila mekana granica za bijeg kroz kukuruze “bravarovih” neistomišljenika koji su u Staljinu vidjeli boga. “Bravar” i Čaušesku našli su potom zajednički jezik.

S ITALIJOM? To je najpoznatija priča koju je “bravar” briljantno riješio – Osimskim sporazumima. Partizani su ušli u Trst, pa je nastala STT – Slobodna Tertorija Trsta, potom zona A i zona B. Crkva je pomogla da mi dobijemo Zonu B i istarski antifašisti i danas po dobru spominju Msgr. Božu Milanovića. Umiješli su se Englezi i Rusi, ali Istra, Zadar, otoci vraćeni su Jugoslaviji odnosno Hrvatskoj i Sloveniji. Talijanski Trst u desetak godina postaje glavni shopping centar sve bogatijih stanovnika. Tako se igra – reklo bi se sportskim rječnikom.

S GRČKOM? Tu se brljalo. “Bravar” se upetljao pomagajući komunistički pokret otpora u sjevernoj Grčkoj i to do danas nije oprošteno. Ali s druge strane definirane su granice Republike Makedonije i to se poštovalo.

S AUSTRIJOM? Nakon Prvog svjetskog rata raspala se Austrougarska i potom je kratko vrijeme prvo nastala zajednica Slovenaca, Hrvata i Srba koja je uskoro postala Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca i tada se objedinjava cijeli južnoslavenski prostor.

Lukavim referendumom i nebrigom Beograda južna Koruška godine 1920. opredjelila za Austriju, mada je pretežito bila napučena slovenskim življem. No, u novoj Jugoslaviji u “bravaravo” vrijeme, unatoč bolnim ranama Drugog svjetskog rata, postupno su odnosi s neutralnom Austrijom postajali sve bolji. Rezultat je bio i zajednički tunel kroz Karavanke.

Uvijek su, kroz povijest, Mađari imali aspiracije prema jugu. Od zajedničkih kraljeva i velikaša, preko raznih nagodbi i riječkih “krpica” do ratnih osvajanja. Da ne zalazimo daleko u prošla stoljeća, samo da podsjetimo kako su Međimurje, Vojvodina i Baranja uvijek dio neke “velike” Mađarske

Otvaranjem granica i Graz postaje svojevrsna shopping meka. Iako su mnogi neprijatelji “bravarovog” režima našli utočište u toj alpskoj zemlji, a Bleiburg je bio okupljalište svega i svačega nikad odnosi s Austrijom nisu bili osobito zategnuti. Čak, dapače, potkraj šezdesetih mnogi su tamo otišli na “privremeni” rad. Šentilj, odnosno Spielfeld bio je najveći granični prijelaz bivše države. Gradišćanski Hrvati bili su i u to vrijeme prijateljska spona.

S MAĐARSKOM? Uvijek su, kroz povijest, Mađari imali aspiracije prema jugu. Od zajedničkih kraljeva i velikaša, preko raznih nagodbi i riječkih “krpica” do ratnih osvajanja. Da ne zalazimo daleko u prošla stoljeća, samo da podsjetimo kako su Međimurje, Vojvodina i Baranja uvijek dio neke “velike” Mađarske.

Mađarska je bila čvrsta i pouzdana članica zemalja Varšavskog ugovora, a kad su 1956. htjeli reći “dosta” – “baćuška” ih je klepio po ušima i opet su se granice zatvorile. “Bravar” je igrao svoju igru. Dugi niz godina gledali su nas Mađari sa zavišću, a mi smo im preprodavali “jeftinu” zapadnu robu nabavljenu u Trstu i Grazu. Za razliku od Mađara, Čeha, Poljaka i drugih pripadnika Varšavskog ugovora mi smo imali otvorene granice i putovali po svijetu. Jedino gdje nismo mogli ići je Albanija!

S ALBANIJOM? Zadnja zemlja u BRIGAMA je bila zatvorena za nas, ali i za sve druge. Enver Hoxha je držao svoj narod u pokornosti otprilike kao što je danas u Sjevernoj Koreji, možda i gore.

Sve u svemu, “bravar” je vanjske granice riješio, ali nije vodio dovoljno računa o unutarnjim. Čim je otišao “preko Romanije” počela su trvenja koja su devedesetih eskalirala do poznatih događanja.

Dva desetljeća smo nakon rata. I dok je “bravaru” dva desetljeća bilo dovoljno razdoblje da sve, manje-više, dovede u red, ovi danas nisu u stanju ništa riješiti, čak dapače, stvar se sve više komplicira.

Jean Claude Juncker otvoreno upozorava – bez rješenja graničnih prijepora nema Zapadnom Balkanu pristupa Europskoj Uniji. Naravno, nije vjerodostojan. Cipar i mnogo toga nije riješeno.

Budite federacija ili konfederacija ili se raziđite, radite što hoćete, ali ne ratujte. Dat ćemo vam pristup u Europsku Zajednicu i novac, sve, ali ne ratujete – pregovarajte, pa, makar i godinama. Tako je zborila Europa kazao je Gligorov svjedok tih pregovora

Ali okrenimo se mi nama. Hrvatska niti jednu svoju granicu nije, unatoč Badinteru, riješila kako spada. Imamo, za razliku od “bravara”, sve “visoko obrazovane”: Predsjednicu – buduću doktoricu znanosti, Vladu i Partiju koja vrvi doktorima nauka što sa stvarnim, što sa lažnim diplomama, a problem granica stagnira. Kao da je “bravar” sakrio ključ.

Niti “doktori” susjednih država tipa Dodika, Erjavca, Vučića i Izetbegovića nisu u stanju pitanje granica pomaknuti s mjesta.

Predsjednica je “bravarovu” bistu izbacila s Pantovčaka, a bolje bi bilo da je proučila njegove metode kako očuvati neovisnu državu i jasne granice.

Krenimo po redu, da vidimo kako se Hrvatska dva desetljeća nakon rata nosi s brigama zvanim granica:

SLOVENIJA! Savudrijska vala iliti Piranski zaljev, Sveta Gera, Međimurje, žica uz Kupu, Joras, Štrigova…

MAĐARSKA! Žica, Drava….

SRBIJA! Dunavske ade, meandri, katastar…

CRNA GORA! Boka Kotorska, Konavli, Prevlaka…

BOSNA I HERCEGOVINA: Neum i Ploče, Pelješki most, Klek, Kostajnica, Bosanski Brod i svi granični prijelazi….

Ništa nije riješeno….a Schengen jedva da je na vidiku…..

Sjećam se jednog susreta od prije desetak godina koji mi se jako urezao u sjećanje. U posjet tadašnjem predsjedniku Mesiću došao je lucidni Kiro Gligorov. Tada sam iz prve ruke čuo priču kako je i što nuđeno godine 1990. raspadajućoj Jugoslaviji od Europske Unije, tada Zajednice.

Hrvatska niti jednu svoju granicu nije, unatoč Badinteru, riješila kako spada. Imamo, za razliku od “bravara”, sve “visoko obrazovane”: Predsjednicu – buduću doktoricu znanosti, Vladu i Partiju koja vrvi doktorima nauka što sa stvarnim, što sa lažnim diplomama, a problem granica stagnira. Kao da je “bravar” sakrio ključ

Budite federacija ili konfederacija ili se raziđite, radite što hoćete, ali ne ratujte. Dat ćemo vam pristup u Europsku Zajednicu i novac, sve, ali ne ratujete – pregovarajte, pa, makar i godinama. Tako je zborila Europa kazao je Gligorov svjedok tih pregovora.

Milošević i Tuđman i poltroni nisu pristali. Velika Srbija, AVNOJSKE granice, Banovina Hrvatska… to se našim balkanskim vlastodržcima motalo po glavama. Svijet je rekao kroz usta Badintera: AVNOJSKE granice….i rat je krenuo.

“Bravarova” Partija se raspala, JNA je postala srpska i plaća se cijena. I to visoka. Agresija na Hrvatsku, ne građanski rat – ali zlo je zlo. Osobito u Bosni i Hercegovini. Oni koji najmanje žele rat plaćaju najvišu cijenu.

I kako je danas? Slovenija i Hrvatska su u EU. Do 2025., vjerojatno, i Srbija i Crna Gora. Potom i Makedonija, Kosovo, Bosna i Hercegovina.

I gdje smo? Nigdje! Kud idemo? Nikamo!

Jedna generacija izgubljena. Stanovnika sve manje, a četnika i ustaša dovoljno za glavobolju.

Ne graničimo s BRIGAMA, ali itekakve BRIGE su ostale s unutrašnjim granicama. Izgubljeni su životi, imovina, nada, a sve gore (osim nekima koje se može na prste nabrojati). E, moj Balkane, još je jednom potvrđeno zašto je najpoznatija univerzalna engleska riječ s ovih prostora “balkanization”. Igra s granicama bez granica.

    •  Obiteljska priča uz Dan pobjede i Dan Europe
    •  Ova jedina Zemlja, sjećanje na Rudija Supeka i još ponešto
    •  Zašto u "antihrvatskoj" Istri ima sve više Hrvata?

> Svi tekstovi ovog autora