Da mi je vidjeti ovakvu spomen ploču u Hrvatskoj

Prilikom nedavnog obilaska okolice Koblenza iznimno me se dojmio samostan Arnstein – impozantno zdanje što je već više od tisuću godina natkriljeno nad obližnjim seocetom.

Više i od starinske arhitekture i od izvanrednih fresaka mene je zadivila spomen-ploča negdašnjem samostanskom predstojniku Alfonsu Spixu, koji je u 48. godini života skončao u zloglasnom logoru Dachau.

Kad uđete u crkveni prostor, tamo vas odmah dočeka i veliki plakat s opširnijim objašnjenjem zašto su tog svećenika ubili nacisti. Kako se može pročitati, unatoč zabrani taj je svećenik Poljake na prisilnom radu pustio na bogoslužje i potom ih poslužio kavom i kruhom.

Gestapo je prvo došao upozoriti svećenika, jer su mislili da pater Alfons nije znao za zabranu – ali u njegovom slučaju nije bila riječ o neznanju. Poljaci su ponovo došli na bogoslužje, a Alfonsa su razljućeni nacisti prvo odveli u frankfurtski policijski zatvor da bi ga koncem siječnja 1942. poslali u koncentracijski logor Dachau

Gestapo je prvo došao upozoriti svećenika, jer su mislili da pater Alfons Spix nije znao za zabranu – ali u njegovom slučaju nije bila riječ o neznanju. Poljaci su ponovo došli na bogoslužje, a Alfonsa su razljućeni nacisti prvo odveli u frankfurtski policijski zatvor da bi ga koncem siječnja 1942. poslali u koncentracijski logor Dachau.

Preteške uvjete života i rada taj hrabri svećenik izdržao je tek nekih 7 mjeseci te preminuo 9. kolovoza 1942. godine. Crkva ga je uvrstila u svoj popis mučenika 20. stoljeća, a zanimljivo je i objašnjenje koje nalazimo na plakatu: ”Katolička Crkva čvrsto se pridržava kršćanskog milosrđa – bez obzira na podrijetlo i nacionalnost – čak i kada ovaj stav dovodi do sukoba s moćnicima. U njegovoj je osobi postalo jasno kako opasna za svakog vjernika može biti posljedica kršćanskog življenja u vrijeme nacionalsocijalizma.”

I sami znate da ne posjećujem baš crkve, u Njemačkoj sam dosad ušao samo u znamenitu katedralu u Kölnu te u ovaj samostan. Kao i kod nas, praktički svako mjesto ima crkvu – katoličku i/ili evangeličku – obično vrlo lijepe i prikladne arhitekture. Stoga me je nemalo iznenadilo kad sam posjetivši Arnstein – koji je otvorio svoje prostore i za jedan odličan jazz koncert – vidio spomen-ploču svećeniku što je učinio nešto tako obično, a tako hrabro u tegobnim vremenima nacističke strahovlade.

Samostan koji u svom imenu ima starogermansku riječ za orla (arnu) nije u svoje okrilje prihvatio Hitlerovog orla s kukastim križem. Alfonsu Spixu bilo je jasno tko su ti prisilni radnici iz Poljske, nije se sustegnuo od ljudskog pomaganja bližnjemu u nevolji – a riječ ”bližnji” nije preveo kao ”Nijemac”, nego kao ”svako ljudsko biće u potrebi”.

I da ne bude zabune, ovakav postupak jednog svećenika nije bio uobičajena praksa ni među katolicima ni među protestantima tijekom vladavine nacizma. Velika većina njih ipak su pazili što govore i što rade, čak i onda kad se nisu baš slagali s idejama o rasnoj nadmoći Arijevaca.

Značajan dio i protestantskih i katoličkih teologa pružio je i izravnu potporu nacizmu. Duga je to povijest i još se o njoj raspravlja – ali je činjenica da su nakon rata obje glavne kršćanske konfesije u Njemačkoj prolazile dug proces razotkrivanja vlastite prošlosti i ispričavanja zbog, najblaže rečeno, propusta u reagiranju na najveće zlo u povijesti čovječanstva.

Dio te isprike jest i odavanje počasti onima kojima je ljudskost – kao jedna od deklarirano temeljnih vrijednosti kršćanstva – bila važnijom od čuvanja crkvene pozicije ili čak i od čuvanja vlastite glave.

Jer, podsjetimo se, ubijeni Alfons je mogao Poljacima i krišom pomoći, barem nakon što ga je Gestapo upozorio na ponašanje. No, Spix je živio svoju vjeru javno i svojim je činom poslao i poruku kako Gestapu i nacistima tako i svom narodu.

Alfonsu Spixu bilo je jasno tko su ti prisilni radnici iz Poljske, nije se sustegnuo od ljudskog pomaganja bližnjemu u nevolji – a riječ ”bližnji” nije preveo kao ”Nijemac”, nego kao ”svako ljudsko biće u potrebi”

I sad ide ono pitanje koje mene muči – a trebalo bi puno više mučiti one koji sebe smatraju katolicima: imamo li i mi takvih spomen-ploča u Lijepoj našoj?

Tu sam puno više crkava obišao, a ne sjećam se da sam naišao na slični primjer odavanja počasti čovjeku kojega su ubili nacisti. Ispravite me ako griješim, zapravo, ja bih jako volio da sam ovdje potpuno u krivu i da mi se može navesti barem nekoliko hrvatskih crkava ili samostana na čijem je ulazu spomen-ploča svećeniku ubijenom od strane nacista.

Ali bojim se da takvih ploča jednostavno nema, što nam ostavlja mogućim samo 2 opora zaključka: ili takvih svećenika nije bilo ili se njih jednostavno ne želi nitko sjećati.

Nije da kod nas nije bilo, da ih tako nazovemo, radnika na prisilnom radu. Nijemci ne šire mitove o, primjerice, dva Dachaua ili dva Auschwitza, oni su dovoljno svjesni onog jednog i jedinog, znaju bolno jasno što se tamo zbivalo.

Mi ipak imamo svoju mitologiju, koja je najčešće znak ne samo našeg nepoštenja nego i žarke želje da stvorimo alternativnu realnost u kojoj se jedan Jasenovac nije nikada dogodio (dogodio se samo onaj drugi, komunistički).

I tako u toj suludoj mitologiji ispada kako se svećenici nisu ni imali razloga buniti, pa ih nikakav Gestapo niti Ustaška nadzorna služba nisu trebali nikoga upozoravati kao odvažnog Spixa.

Druga je pak mogućnost, čini mi se, ipak vjerojatnija – bilo je svećenika koji su ustali protiv ideologije suprotnoj etici milosrđa prema svakome bez obzira na podrijetlo i nacionalnost, a neke od njih njemački i/ili ”naši” nacisti su smaknuli.

Ali je na njih Crkva jednostavno zaboravila, prisjeća se samo onih koje su koncem rata ubili partizani. I danas ćete čuti od mnogih ”mudrih glava” da je NDH bila prije svega hrvatska država, pa ju je trebalo podržati, makar i u takvom drastično totalitarnom obliku.

No, neke druge (bez navodnika) mudre glave u Njemačkoj nisu mislile kako je dovoljno to što imaju svoju državu da bi poduprle zvjerski fašizam i njemu su se otvoreno usprotivile.

Tu sam puno više crkava obišao, a ne sjećam se da sam naišao na slični primjer odavanja počasti čovjeku kojega su ubili nacisti. Ispravite me ako griješim, zapravo, ja bih jako volio da sam ovdje potpuno u krivu i da mi se može navesti barem nekoliko hrvatskih crkava ili samostana na čijem je ulazu spomen-ploča svećeniku ubijenom od strane nacista

Napokon, ne bi li vjerovanje u Nebesko Kraljevstvo trebalo podrazumijevati da je ovo zemaljsko prolazno i ne zaslužuje ničiju apsolutnu poslušnost?

Problem Katoličke Crkve u Hrvatskoj je u tome što je spremna govoriti samo o zlu onih drugih – bili to četnici iz 1991. ili partizani iz 1941. Poput nezrelog djeteta, ona se nije nikada pokušala suočiti s vlastitim zlom, sa svojim tihim ili glasnim podupiranjem jednog protučovječanskog režima.

Naprotiv, ona je spremna, upravo zaradi samozaborava, čak i braniti ustaške zločine, pa nije ništa neuobičajeno na predstavljanju jednog ogavnog revizionističkog knjiškog uratka vidjeti ozarena lica biskupa Pozaića ili mog negdašnjeg beogradskog župnika Horvata.

U Njemačkoj bi takvo pružanje potpore ovoj pomahnitaloj mitologiji od strane crkvenih lica bilo smatrano skandalom – u nas je, pak, to čin domoljublja (riječi čije smo značenje potpuno iskrivili).

Znam da će me neki, valjda kako bi lakše oprali vlastitu savjest, optužiti da sam kao ateist vrlo pristran u izricanju sudova prema Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj. Ja im samo mogu reći da bih bio još glasniji u kritikama da sam katolički teolog. Ili da sam njemački katolički teolog.

A namjesto da ispali ljutite plotune po mojem tekstu – Crkvi bi puno više pomoglo kada bi napravila makar jednu ploču nekom našem Spixu.

    •  Zašto sam sve ovo pisao na Autografu
    •  Korona će biti sudište i za teorije zavjere i za religiju
    •  Virus bi u Njemačkoj osobito mogao pogoditi staračke domove
    •  Evo kako ateisti mogu tješiti ožalošćene
    •  Obiteljaši ne brinu ni za obitelj ni za djecu
    •  Političari-vjernici: ugledajte se na svog ateističkog kolegu
    •  Kad vrhunski biblijski stručnjak skrene pameću
    •  Nebeski Bill Gates puno je gori od zemaljskog imenjaka
    •  Moje pravo na život znači i moje pravo na smrt
    •  Ne, mi ateisti nismo samo još jedna skupina vjernika

> Svi tekstovi ovog autora